Kozarac.ba

ISLJEDNICI


Redžić piše:

Onaj Bosancic je kad su me izvodili rekao zeni da mi ujutro moze donijeti neku deku i kad su nas izveli iz zatvora primijetio sam papirnu kesu sa dekom, poklonom moje rahmetli mame.

Vjerovatno je zena mislila da cu predstojece muke lakse podnijeti ako imam bar neku sitnicu koja mi nesto znaci. Stevo Grahovac, jedan od nasih sprovodnika , pokazao mi je na kesu i dao znak da je uzmem.

Transport od Prijedora do Omarske u “marici”, u njenom zadnjem  dijelu bio je dug i krajnje neuslovan. Zatvoreni u prostoru bez svjetla i  cirkulacije zraka  gotovo smo se pogusili, a jedna od zena  je cijelim putem povracala. 

Mozda nam je to pomoglo da ne dobijemo batine, kojima su se obavezno “darivali” novi robijasi. Dok su otvorili vrata strazari su, zapahnuti smradom znoja i smradom od povracanja, na brzinu oduzeli dokumenta i  rasporedili nas…
Mene su ubacili u garazu, gdje sam zatekao Seada Talica, radnog kolegu, koji mi je napravio malo mjesta da sjednem do njega.Izvadio sam deku s namjerom da sjednemo na nju i u kesi  primijetio dvije kesice suhih grozdjica. Nisam posteno ni izvadio jednu od njih kad je na mene skocila masa izgladnjelih i izmrcvarenih ljudi.

Potrgali su vrecicu, grozdjice su se rasule po betonu , a onda je nastala jagma za njima. Tek tad mi je bilo jasno gdje se nalazim. Izmrcvarena, ispacena, izgladnjela i zacupavljena lica ispunjavala su omalenu garazu. Na jednoj kanti u sred garaze sjedio je covjek kojem je bilo tesko odrediti godine i vrsio nuzdu.

Vjerovatno sam znao puno tih ljudi, ali sad nisam nikoga mogao prepoznati. Sead mi je, sto me je negativno iznenadilo, rekao da su ga pitali za Melkice, a da je rekao da on nista od toga ne zna. Na moju primjedbu:” Kako, bolan,  ne znas kad smo ja i ti sjedili sa Enverom i dogovorili da mu iznajmimo rovokopac da iskopa podrum”samo je slegnuo ramenima.

Popodne su nas malo pustili vani i  dozvolili da se osvjezimo vodom iz protupozarnih crijeva. Nekako sam se dovukao do surjaka Fude, sa kojeg je nestalo bar pola predratne mase, koji je bio samo u kratkim gacama i kad sam ga iznenadjen njegovim izgledom upitao:”Fudo, dragi kakve su ti to noge?”, mrtav hladan je odgovorio: “Ovo su mi samo za oko kuce”.

Dok su nas ugonuli unutra usao sam  u hodnik jedne vece prostorije, gdje sam poznavao puno ljudi.  Svi su se cudili da smo prosli bez batina i rekli da je slijedeci kriticni trenutak ispitivanje. Ako se to prezivi  postoje dobri izgledi da glava ostane.

Treceg dana jedan cetnik je glasno prozvao moje ime i kad sam se javio dao mi znak da ga slijedim. Uveo me u prostoriju na spratu i pokazao da sjednem blizu vrata. U vrhu te prostorije bio je stol za kojim je sjedio Ratko Milosavljevic, u vojnickoj uniformi i jedan nesto mladji covjek u civilu kojeg nisam poznavao. Ratka sam znao dosta dugo, jedno vrijeme smo bili clanovi neke opstinske komisije, a ovaj drugi je bio Nenad, Neso Lakic. Taj Lakic je radio u SUP
u kao profesionalni isljednik

“ Koliko si ti od Melkica uzeo para za kopanje sklonista i gdje su ti te pare?, obrati mi se vrlo strogim glasom Lakic.

Ja, potpuno nesvjestan gdje se nalazim, osmjehnem se nekako kiselo i uzvratim protupitanjem:” Ne znam kakvo skloniste i kakve pare vi spominjete?”.

 Iznenadjen mojom “drskoscu” Lakic se podignu pa sijevnu:“ Sta mi se smijes, majku ti balijsku, pokazacu ja tebi”.

Kazem mu, koliko sam mogao pribranije, da ja u zivotu nisam ni od koga primio niti bilo kome dao bilo kakve pare za bilo kakvu uslugu, da nisam nikome pruzao nikakve protuzakonite usluge niti trazio od drugih da to cine za mene, a da smo s Melkicima u vrlo dobrim odnosima od davnina i da nema tih para za koje bih te odnose pokvario.

“Progovorices ti kad to pocnemo lupati glavu, majku ti balijsku,’ vec iznerviran zaprijeti on.

“Koliko para imas i gdje su ti?”, nastavio je uporni Lakic i kad sam mu odgovorio da nemam   nikakvih para iznerviran reako je “Razmisli dok se vratim” i izisao iz prostorije.

Ja sam tad, vise bijesan nego preplasen, a bilo je i straha, obratio se, gotovo placnim glasom, Ratku: ”Ratko, bolan, pa bar ti mene znas. O kakvim parama on to govori.”

Ratko, koji je dotle, nagnut nad stolom, nesto piskarao i unosio podatke u zapisnik, podize glavu i rece: “Bice sve u redu , Braco, ne brini”.

Kako ce biti u redu, mislio sam, pa vec sad nije u redu. Pa ovaj covjek mi je u prve dvije recenice dva puta opsovao mater, napravio me lopovom i zaprijetio mi komadanjem glave ni za sta.

Bilo mi je jasno da je njegova uloga pljackaska, da nastoji  dokuciti imam li ja to gdje kakvih sakrivenih para i da pokusava blefirati. Ja se srecom nikad nisam palio na pare, nikad ih nisam puno imao, ustvari naucio sam da ih se nikad ne moze imati puno i sto ih vise imas radjaju jos vecu zedj. Nastojao sam kod sebe obuzdati tu zedj i svesti je u realne okvire. Nisam nikad razvio osjecaj stednje i koliko god to bilo lose ovaj put mi je koristilo.

Ubrzo se Lakic vratio nesto smireniji i nastavio: “Je si li ti glasao na referendumu za nezavisnu BiH?”.

“Jesam” odgovorio sam kratko nastojeci da nicim vise ne otezavam svoj ni malo zavidan polozaj. “

 Vidi, vidi, hoce i balije svoju drzavu, majku vam vam tursku”, skoci lako zapaljivi Lakic.

Postao sam svjestan da bi bilo kakvo dalje pojasnjavanje mog stava samo jos vise  otezalo moju situaciju i dalo mu povoda da me sto brze dokrajci pa sam precutao i odlucio da na pitanja odgovaram sto krace i jednostavnije. Isto tako sam odlucio da na sve odgovaram istinito jer sam znao da raspolazu podacima  o svima nama. Bilo kakvo skrivanje istine ili laganje moze mi samo pogorsati situaciju. Na referendumu je puno prijedorskih Srba glasalo za nezavisnost . Kad su se okolnosti promijenile i puno njih je promijenilo misljenja i iskaze.

Nastavio je Lakic sa drugim pitanjima, i  nezadovoljan  mojim odgovorima prijetio i psovao mi ili tursku ili balijsku majku. Brojao sam u sebi psovke i zaustavio se na brojci trideset i cetiri. Trideset i cetiri puta je Nenad Lakic bez ikakvog razloga opsovao meni najdraze mrtvo stvorenje i da nije uradio nista drugo za ovo mu je tesko odrediti kaznu.

Ako sam kriv i ako postoji i najmanji razlog za sumnju neka mi se sudi, neka me se kazni, to sam spreman prihvatiti, ali vece uvrede za mene nema nego da mi se vrijedja i potcjenjuje neko ko mi je najdrazi, neko ko se zrtvovao cijeli svoj zivot da me podigne, da izrastem u covjeka, neko kome nikad nisam ni pokusavao uzvratiti svu dobrotu koju mi je poklonio i ko je zasluzio da mu se dusa odmara u dzenetu, jer je cijeli svaj zivot  posvetila djeci i porodici..

Pitao me je za Cehajica, znam li ga. “Znam”, rekao sam. “Bio mi je profesor, a imali smo i garaze jednu do druge, cesto smo se vidjali”.

“Je si li bio clan SDA?”.

 “Nisam”.

 “Pa kako to,  bio si  dobar sa Cehajicem, a nisi bio u SDA”.

Opet sam ucutao jer sam osjetio da me svjesno provocira, da trazi razlog pa da namigne strazaru koji je cijelo vrijeme stajao iza mene pa da me sredi. Prije polaska na ovaj razgovor ljudi koji su vec bili rekli su mi da se pazim, da ti strazari jedva cekaju mali mig ispitivaca i da znaju tuci do smrti.

Kako je ispitivanje dalje odmicalo Lakicu je postajalo sve dosadnije. Vjerovatno nije imao sta iz mene vise izvuci, a sto je najgore ja nisam imao ono sto mu treba, a to su pare.

Pustili su me i strazar me je vratio nazad. Kad sam usao u svoj dio hodnika  medju prvim pitanjima bilo je jesam li potpisao zapisnik. Kad sam rekao da nisam rekli su mi da je to dobar znak.
 
Pet godina kasnije, kad smo prvi put dolazili u Prijedor iz Lusci Palanke bio sam toliko uzbudjen da sam zamolio Enesa da on vozi iznajmljeni auto. Jedina pozitivna osoba koju smo u tom trenutku znali u Prijedoru bio je Mursel koji je imao ured u zgradi opcine. Uz to zena mi je sav svoj radni vijek provela u toj zgradi, a ako se igdje mogu dobiti friske informacije onda je to to mjesto.

Enes je parkirao auto ispred zgrade i kad sam izasao i cekao ostale da izidju iz pravca zgrade, pognute glave i zamisljen, dolazio je Ratko Milosavljevic. 

Bili smo udaljeni manje od dva metra kad je podigao glavu i kad su nam se pogledi sreli. Zastao je naglo  kad me je prepoznao i ostao ukocen par trenutaka. A onda je Ratko, kao da je vidio duha, okrenuo se naglo i gotovo potrcao sto dalje od “duha”.

 Iako nije bilo vrijeme za smijanje  nismo mogli suzdrzati provalu smijeha.

Lakic je i poslije rata nastavio rad u SUPu ili MUPu, a trenutno je republicki inspektor rada. I ne samo Lakic. Inspektori koji su odlucivali ko ce biti ubijen, ostavljajuci spiskove dzelatima poslije podne, najcesce su unaprijedjeni poslije rata na vise funkcije i polozaje.

Nusret Sivac ih je sve pobrojao u knjizi “Kolika je u Prijedoru carsija” vrlo brzo nakon izlasku iz logora. Ne znam da je bilo ko do sad sudski procesuiran.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.