U ZATVORU

Redžić piše:

Poceo sam sumnjati  u sebe. Skoro sve sto ista znaci u ovoj carsiji, a nije srpskog roda  je odvedeno ili ubijeno. Pokusao sam da nadjem neke racionalne razloge, ali nista ovdje nije bilo racionalno. Istina je nisam se bavio politikom, ali nije ni puno drugih koji su vec odvedeni.

Nista ne ubija kao neizvjesnost pa, koliko god to izgledalo cudno, mislim da mi je laknulo kad mi je jedan prijatelj, Srbin, rekao da sam na spisku i da cu biti odveden. Usput mi je savjetovao da bjezim, a kad sam ga upitao zasto i kuda nije mi znao odgovoriti.

U stanu nas je bilo puno, a hrane vrlo malo… Uz to je Enes, koji je cijelo djetinjstvo vrlo malo i slabo jeo, odjednom  dobio slonovski apetit. Najvise smo strijepili za Jasminu kojoj je bilo dvanaest godina bojeci se upada razbjesnjelih cetnika. Osisali smo je na djecacku frizuru i oblacili u Enesovu iznosenu garderobu da je bar na prvi pogled kamufliramo.

Komsija Zoran Seric, ciji je stan bio tik uz nas, navratio bi skoro svako vece i iza prozora smo mogli posmatrati dio carsije. Najcesce smo se kladili ko je od nas sad na redu kao da se radi o nagradnom putovanju na ljetovanje, a ne na put s kojeg se do tada niko nije bio vratio.

Dosli su po mene nakon sto je u Kozarskom vjesniku preko dvije stranice izisla repotaza, “potkrijepljena” fotografijama gradjevinskih strojeva  Prijedorputeva  “koji su kopali rovove  po Kozarcu”. Na dvije strane tog lista iskonstruirano je  toliko toga da mi je bilo jasno da mi je rezervirana karta za Omarsku ili Keraterm. Ostalo je samo pet minuta do pocetka policijskog sata kad su zakucali na vrata. Tu noc bilo je struje pa sam im vidio lica. Prvi je usao vodja grupe Branko Bolta, prije rata milicionar u Kozarcu, kojeg sam dobro poznavao. Za njim je bio Zlatan Pecalj, do rata kuhar u Prijedorputevima,  mobiliziran u rezervnu miliciju, koga sam jednom naruzio kad mi je pokazao tri prsta. Treci je bio neki Bosancic kojeg nisam do tada poznavao.

Bolta mi je rekao da imaju Drljacin nalog da  me privedu na informativni razgovor. Bilo mi je jasno o kakvom “informativnom  razgovoru” je rijec i otisao sam da se presvucem. Pogled mi je cesto letio prema Zlaji kojeg kao da ja nisam zanimao i koji je pogledom lutao po stanu. Imao sam osjecaj da je razocaran onim sto vidi. Bio je u stanu direktora koji nije imao ni vikendicu, ni ljubavnicu, ni stedni racun na banci, i pored svih tih “nepodobstina” sad se drznuo i jadnom Zlaji priredjuje razocarenje. Podsjetio me na jednu komsinicu koja je s mamom navratila u stan pa se nije mogla naibretiti kako to da nemamo regala. Pored sve moje muke gotovo mi je bilo “zao” Zlaje koji, kad sutra odnese vijest u firmu i podijeli radost mog zatvaranja sa svojim istomisljenicima, nece imati potpun ugodjaj jer ce biti razocarani onim sto je Zlaja vidio.

Kad su me poveli i kad sam presao prag stana iza sebe sam cuo prodoran  krik: Tataaaaaaaaa. Bio je to Jasminin krik koji nikad necu zaboraviti, djecji krik iz duse koji me je sledio, a nisam se mogao ni okrenuti. Nekoliko vrata na stanovima nakon tog krika se na kratko otvorilo, a Bosancic se uhvatio  objema rukama za glavu i rekao: “Boga mu njegova, dokle cu ovo slusati”. Jasmini je to vece totalno posijedio pramen kose debljine srednjeg prsta i dugo je imala to “obiljezje”. Enes je jecajuci pognute glave grickao nokte, a pogledi Munevere, Muje i Dalije licili su pogledima koji se upucuju meitu prije zatrpavanja.

Zaustavili su policijska kola u dvoristu SUP-a, uveli me u zgradu i ostavili u hodniku. Nakon par minuta vratio se Bosancic i pitao me jesam li gladan. Zlaju i Boltu nisam vise vidio. Cijelo to vece bezuspjesno sam  pokusavao da uhvatim Zlajin pogled.

Bosancic mi je rekao da cu prenociti u zatvoru jer sad nema ko sa mnom obaviti razgovor. Zatvor je u dvorisnoj zgradi i dok smo ulazili unutra primijetio sam u jednoj prostoriji uz televizor Radivoja Milutinovica. Bila je to osoba koju sam najmanje zelio da vidim u tom trenutku, covjek koji je radio u Prijedorputevima i sirio nemjerljivu mrznju prema svemu sto nije srpsko. Bio je veliki prijatelj zlocinca Dule Tadica, a javno se hvalio kako je tukao Hrvate u zatvoru u Gradisci. Prije nego ce me strpati u zatvor pitao sam Bosancica mogu li do WC-a.

Rekao mi je da je WC na spratu i on me je otpratio. Kad smo se spustali u prizemlje vidio sam dva mladja strazara kod zatvorskih ulaznih vrata. Jedan je otvorio vrata i stao na njih, a drugi mi je jos dok sam bio na  donjem stepeniku podbacio “stupicu”. U trenutku sam se zateturao i jedva izbjegao da ne padnem na onoga na vratima koji je vec zauzeo gard. Shvatio sam da mi je Radivoje priredio “dobrodoslicu”. Bosancic ih je strogo pogledao, usao za mnom u zatvor, pitao zelim li da mi ostavi  upaljeno svjetlo i na moj potvrdni pogled ostavio ga. U poluosvijetljenoj prostoriji na drvenoj palaci koja je pokrivala vise od pola prostorije sjedio je jedan covjek, a iz donjeg dijela prostorije strasno je zaudarao miris amonijaka od ustajale mokrace i izmeta.

Samo sto sam izmijenio par recenica sa Himzom Duratovicem, tako se zvao covjek kog sam zatekao u zatvoru i koji  je radio kao poslovodja u “Borcu”, otvorise se vrata prostorije i udje jedan od dvojice koji su me pokusali oboriti prilikom ulaska u zatvor.
Jos gotovo s vrata, obrati se on meni:

 “ Ti imas golfa dizela?”

“ Sad vise nemam”, odgovorio sam kratko sto ga zbuni i on nakon kratke stanke nastavi:

 “Sta, je su li ti ga oteli?”
 
“Nisu, nego mobilizirali” odvratim, ne znajuci kako ce  reagirati ako bih  potvrdio rijec ”otet”.

“Hoces li ti njega meni prodati?”

Nakon ovih rijeci dogodilo se nesto sto ja ne mogu objasniti, a to je da sam ja i danas ubjedjen da sam cuo glas: NE PRODAJI. Taj glas mi je dosao odnekud iza uha, vjerovatno je to pojacan instinkt jer osim mene i Himze nikog drugog tu nije bilo, a Himzo je toliko bio okupiran svojim problemima da bi tesko mogao, a i da je mogao nije smio, razmisljati o tudjem golfu.

Uz taj glas ja sam osjetio i porast samopouzdanja  jer je taj cetnik bio mlad i neiskusan i osjetio sam da cu izaci na kraj s njim. U vrlo kratkom vremenu, u prvoj noci na Manjaci, dogodice mi se isto tako nesto tesko objasnjivo.

“ Ne mogu ti prodati stvar koja nije u mom posjedu, a uz to nisi ga ni vidio”.

“ Nema veze, evo ja cu platiti koliko ti kazes, imam evo i ugovore pa da potpisemo, a ja cu auto uzeti nakon demobilizacije”.

Sad su mi se upalile sve lampice. Ja samo treba da potpisem ugovor i noc ce me progutati, a on ce nakon toga sa mojim potpisom jednog dana dokazati da ga je kupio i platio. Bio sam   potpuno ubjedjen da je ovo drugi dio Radivojeve“dobrodoslice”.

“Znas sta, ja sam prvi put u zatvoru, zbunjen sam i rastrojen i ne mogu  sad o tome misliti. Ja cu vjerovatno ovdje jos ostati pa hajde da o tome govorimo kasnije”, rekao sam i bio iznenadjen kad je on klimnuo glavom, prihvativsi to i, ugasivsi svjetlo, izisao, sto je mene jos vise ubjedilo da mu je Radivoje na brzinu rekao da ja imam  golfa i da je on, zaletivsi se i ne ocekujuci moju reakciju mislio da ce biti puno lakse, a da su ga moje rijeci zatekle nespremnog.

Ostatak noci proveli smo malo pricajuci, a puno vise zureci u tavanicu. Niko nas vise nije posjetio, a meni se ucinilo da sam spolja cuo glas Draska Krndije,  naseg vozaca koji je u tom periodu bio u rezervnoj miliciji i jos nezadojen sovinizmom. Drasko je prema meni osjecao zahvalnost prvo sto smo ga primili na posao, a puno vise zbog toga sto je jednom prilikom kad su se dijelili stanovi trazio od mene savjet. Ja sam mu, kao i svima koji su mi se obratili, rekao svoje misljenje. Drasko je dobio stan na osnovu rang liste, ali bio je ubjedjen da sam mu ja pomogao puno vise. Koliko sam god ubjedjen u Radivojeve pokusaje da me ta noc proguta ili da me bar “posteno” pretuku toliko sam ubjedjen da sam tu noc prezivio dobrim dijelom zahvaljujuci Draskovom prisustvu.

Strah nisam osjecao, bar ne u mjeri u kojoj je to uobicajeno za te prilike. Osjecao sam vise bijes i razocarenje. U tom gradu sam se skolovao, proveo sav svoj radni vijek u nekoliko sredina i svugdje ostavio pozitivan trag. Pokrenuo sam puno pitanja iz svoje oblasti: napravio prvi plan regulacije saobracaja u gradu, pokrenuo pitanje gradskog saobracaja koji i dan danas vozi po istim linijama koje sam predlozio prije vise od 25 godina; pokrenuo pitanje izgradnje autobusne stanice, ucestvovao u izradi i odabiru rjesenja i  bio razocaran kad je odabrano drugo, puno slabije rjesenje;  inicirao reaktiviranje auto moto drustva: obrazovao generacije vozaca  nastojeci da svakom prenesem znacaj saobracajne sigurnosti i kulture; uradio srednjorocnu studiju razvoja saobracaja sa rjesenjima gradskog, prigradskog i tranzitnog saobracaja i, na kraju, od  Kozaraputeva napravio respektabilno preduzece u republickim okvirima, a sad kao zadnji kriminalac noc provodim  u zatvoru udisuci  pomijesane pare mokrace, govana  i  krvi. Stotinjak metara sam od svojih najdrazih, a pitanje je sta je nocas s njima.

Niti oni znaju moju niti ja njihovu sudbinu.

Sve probleme i u poslovnom i privatnom zivotu sam nastojao rijesavati argumentima i razumom. Volio sam taj grad i sve njegove ljude i ne znam da sam ikad ikoga povrijedio, a mene  odvode nocu kao provalnika. Bio sam budalasto uporan odbijajuci ideju da napustim ovo podneblje i odem negdje drugdje. Uvjeravao sam i sebe i one koji su zapocinjali takve razgovore da sam spreman odgovarati pred bilo kim za sve sto sam u zivotu ucinio. Ni u snu nisam mogao zamisliti da ce doci ovakva vremena u kojima ti je jedini grijeh ime i prezime.

Uskoro su otvorili vrata i ubacili jos jednog mladica i dvije zene. Mladic je bio iz Cele i tvrdio je da je doveden greskom, da je zamjenjen sa drugom osobom sa istim imenom i prezimenom. Ubrzo su ga pustili sto nas je iznenadilo. Mladja zena kukala je za malim djetetom koje je ostalo samo kod kuce i uzalud molila da je puste.

A onda su, uz veliku buku, ubacili Mevludina Sejmenovica, iz Trnopolja, jednog od lokalnih funkcionera SDA, u gotovo nesvjesnom stanju. Prvo su ga tukli pred vratima, pa na vratima, pa ga ubacili kao vrecu i tukli najvise cizmama. Sklupcan i zamotan nije pokazivao znakove svijesti, a mi izbezumljeni i okamnjenjeni stajali  zbijeni u cosku. Vodja te grupe obratio nam se rijecima:”Vi ga trebate ubiti. Zbog njega i Alije ste vi ovdje. Oni ruse Jugoslaviju”. Kad su izisli Himzo je pokusao da podigne Mevludina na palacu, ali on mu je, uz bolnu grimasu, dao znak rukom da ga ostavi na betonu.

Iza podneva smo, svi izuzev Mevludina, izvedeni u dvoriste zgrade gdje je stajala “marica” kojom cemo biti prevezeni u Omarsku. Mevludin je doveden dva dana kasnije i nakon kratkog  zadrzavanja u logoru odveden dalje.

PS:  Dok sam 2000. godine, pred zgradom ministarstva za izbjeglice,cekao inspektorke koje ce me uvesti u nesto sto se nekad zvalo moj stan, odnekud se pojavio Zlaja.  Kad me ugledao licem mu se razlio osmijeh, gledajuci me ravno u oci posao prema meni rasirenih ruku i od srca odvalio: “Mogu li?”.To je onaj gest kad vidite iznimno dragu osobu pa je pozelite zagrliti ili bar objerucke pozdraviti. Mora da je kroz moj pogled prema Zlaji  izisao sav led skupljan u meni osam godina.

Taj pogled popracen rijecima: “Pa zar bi imao obraza, Zlaja?” ukopao je Zlaju  na cijem je licu osmijeh naglo  zamijenjen  iznenadjenjem  i nevjericom, zastao je slegnuvsi ramenima kao da nista ne shvata,  okrenuo se i udaljio.