Kozarac.ba

ČARÅ IJSKI FENIKS


Redžić piše:

Najveci bajramluk muslimanima prijedorske carsije je cinjenica da je Kurbanski bajram namaz 10. januara 2006.godine klanjan u obnovljenoj i jos potpuno nedovrsenoj gradskoj dzamiji u Prijedoru.

Ova dzamija je sve do 1992. godine bila jedini sacuvani spomenik iz turskog vakta u prijedorskoj carsiji. Odrzala se i opstala je zahvaljujuci cinjenici da je proglasena spomenikom kulturnog naslijedja i bila pod zastitom drzave. Prijedor je bio poznat po svojoj carsiji koja je opjevana u jednoj od najljepsih bosanskih sevdalinki.

E ta carsija bila je predmet sistematskog, trajnog i zakamufliranog napada srpskih nacionalista zaogrnutih plastom socijalizma i demokratije. Stari Grad i Carsija bili su svjedoci jednog znacajnog vremena prijedorske historije, vremena kojeje ovim nacionalistima strahovito smetalo i koje je trebalo zatrati. Umjesto da se konzervira i zastiti to se blago najperfidnijim metodama nastojalo unistiti. Stari grad je prvo prepusten propadanju, zabranjena je bilo kakva gradnja, dogradnja ili rekonstrukcija. Izlozene zubu vremena stare kucice su jednostavno propadale, a vlasnicima nudjene nove lokacije i povoljni krediti. Vecina ih je prihvatila to iznudjeno rjesenje. Jedan od rijetkih koji se nije dao otjerati i kad su mu raselili sve komsije na Nasipu bio je rahmetli Huse Duratovic.

Nad Carsijom je vrsena drukcija egzekucija. Presjecena je sa nekoliko novih objekata cime je naruseno njeno jezgro i jedinstvo, a onda je dalje unistavanje bilo olaksano. Umjesto da se grad razvija na “dugom i sirokom “ takodjer opjevanom prijedorskom polju, sto bi bilo puno lakse u infrastrukturnom i tehnoloskom pogledu, a i arhitektonski bi se lakse koncipirao kao moderan grad, a stara Carsija ostala kao spomenik i atrakcija, projektirani su novi objekti u srcu Carsije koji se nikako nisu uklapali u postojece stanje. Rijetki glasovi protiv ovog dezavuiranja etiketirani su neprijateljima socijalizma i razvoja i orkestrirano ucutkivani. Poznati prijedorski arhitekta i urbanista Hido Karabasic, koji se protivio ovakvom nacinu unistavanja kulturnog naslijedja, bio je prisiljen napustiti Prijedor. Vera Hamzic je pokusala spasiti sto se spasiti moze, ali su destruktivne snage bile jace i od nje. Senada Biscevic je ulozila mnogo truda i vremena ne bi li revitalizirala Stari Grad i napravila puno toga kao svoj magistarski rad, ali ni to nije nikad realizirano
.
Puno jaca i organiziranija bila je skupina destruktivaca koja je potpomogla nasadjivanje rugla po carsiji. Arhitekta Vlado Tadic dobio je zadatak da isprojektuje dvospratni trgovacki objekat neposredno pored gradske dzamije i prilikom njegove gradnje srusen je cijeli niz fantasticnih ducancica i zanatskih radnji, te tako dzamija odvojena od svog prirodnog ambijenta. U staro, skladno carsijsko jezgro ubacena je gomila stakla, metala i betona i tako unisten njegov duh. Ne znam da li je je arhitekti Tadicu proradila savjest ili je ispucao sve svoje znanje na ovom objektu, koji ce dugo ostati spomenik kica i neukusa, ali se ne sjecam da je ista drugo projektovao u Carsiji. Gradske vlasti aminovale su izgradnju Trgoprodajinog solitera u samom srcu Carsije cime je razbijeno njeno centralno jezgro i opet porusen znacajan broj starinskih radnji. Slicnu ulogu imale su i robna kuca “Borac” i “Mrakovica”( stara robna kuca), a zavrsni udarac je bio izgradnja robne kuce “Patrija” kojom je Carsija definitivno upropastena.

Stara gradska dzamija, sa drvenom munarom, mezarlucima prijedorskih kapetana i mektebom sa imamovom kucom, kao kost u grlu nacionalistima jos je stajala . Nekoliko pokusaja prijedorskih islamskih institucija i organa da se dzamija restaurira i sprijeci njeno propadanje su odbijeni uz raznorazna obrazlozenja, a cilj je bio identican cilju Starog Grada: odugovlaciti stvar toliko dugo dok se to sve ne urusi i ne dodje do takvog stanja da predstavlja opasnost pa to onda jednostavno “pomesti” i ukloniti tragove “mrskog turskog zuluma i vakta”. Bio sam clan Komisije za lokacije kad je upucen jedan od zahtjeva IZ Prijedor za rekonstrukciju Dzamije. Receno nam je da to nije nadleznost Komisije nego da ce to pitanje razmatrati Izvrsni Odbor Skupstine Opcine.

A onda je dosao taj 30. maj 1992.godine. Skupina sa radnih mjesta i iz grada udaljenih i protjeranih mladica vodjeni entuzijazmom i dozivljenom nepravdom puno vise nego realnoscu, predvodjena Slavkom Ecimovicem, pokusala je dokazati da je Prijedor i njihov, a ne samo i iskljucivo srpski.
Malobrojni i slabo naoruzani nisu mogli napraviti puno, vec su pojacali ionako ogroman bijes srpskih nacionalista koji su sad imali izgovor za divljastva i torture koje su spremili i proveli nad svakim i svacim sto nije srpsko.

Taj dan, u stanu napunjenom prognanicima, proveli smo scucureni u hodniku nasred stana jer je naokolo gruhalo iz tenkova i topova. Pucali su prozori od detonacija, najvise prouzrokavanih napadima na obliznji nezavrseni Asafov objekat, sagradjen na obali Bereka. Trudili su se da ga sruse do temelja, ali kvalitetna zgrada je izdrzala puno vise nego su ocekivali. Kad se u kasno popodne smirilo lezao sam na podu u sobi koja je okrenuta prema Carsiji i pokusao da vidim sta je sve ostalo citavo. Ucinilo mi se da se ispod krova dzamije udaljene svega dvadesetak metara izbija tanki mlaz dima. Pozvao sam brata, ali on je rekao da nista ne vidi i da mi se to vjerovatno pricinja.

A onda je sa prvim sumrakom naglo bljesnulo i potvrdilo moje slutnje. Dzamija je zapaljena iznutra, a stara drvena konstukcija kasnije je prihvatila vatru i buknula takvom zestinom da je izazvala sok kod stanara na juznom dijelu moje i okolnih zgrada. Bjezali su iz stanova bojeci se da ce se munara srusiti na zgradu iako te opasnosti objektivno nije bilo. Ali stara dzamija u svom nestajanju djelovala je velicanstveno. Nestajuci u pozaru kao da je ostavljala poruku da se nece predati tako lahko, i da cemo je jos pamtiti. Primijetio sam na balkonu zgrade na drugoj strani ulice Nusreta i Burhu sa kamerom. Pokusali su da ovjekovjece djelo cetnickih Nerona. Poslije smo saznali da su im oduzeli snimke. Dzamija je dugo je gorjela, velicanstvena i u nestajanju a onda se uz strahovitu buku urusila unutar svojih zidova.

U jutro je sve izgledalo mirno i tiho. Sisao sam na ulicu jer jos nije bilo nikoga. Na ostacima omalterisanog sivog zida velikim, tehnickim pismom ispisanim zelenim stampanim slovima pisalo je: GDE VAM JE DZAMIJA ”“ ALAHIMANET.

Istim slovima i rukopisom preko velikog staklenog izloga “Ukrasa” preko puta ulice, a ispod mog stana, pisalo je OVO JE SRBIJA.

Neko je, dakle, ostvario davni san prijedorskih nacionalista i sovinista. Javna je tajna da je taj neko Nebojsa-Neso Radetic, sin uglednog prijedorskog ginekologa Mile Radetica. Nekome ko je ljeto 92. godine proveo u Prijedoru ove, zvanicno nepotvrdjene indicije, ne mogu biti iznenadjenje jer je velika vecina prijedorskih Srba prihvatila i provodila fasistickonacionalisticku ideologiju, politiku i metode. Danas je Nebojsa ( kojeg li apsurda) selektor juniorske teniske reprezentacije BiH, danas uci mlade Bosance i Hercegovce kako ce se boriti za zemlju ciju historiju je on spaljivao.

Slijedecih dana dovezen je na zgariste rovokopac, povadjeni su svi nisani prijedoskih kapetana, natovareni u kamione i negdje odvezeni. Iznenadilo me je sa kakvom su paznjom i strpljivoscu uradili ovaj dio posla.

Narednih nekoliko dana dva “ugledna” prijedorska arhitekta, Veljko Hrgar i Dusko Miljus u pratnji novog direktora urbanizma Mise Hrnjaka vrlo “studiozno su pregledali” Carsiju i sve ono sto prethodne noci nije spaljeno, a imalo i najmanje veze sa arhitekturom turskog doba oznacili za rusenje. I to je trebao biti kraj, ali”¦ ima Boga.

Iako srusena i spaljena dzamija se nije predavala. Tih dana su svakodnevno, bas svakog popodneva lili neuobicajeno jaki pljuskovi. Kao da je i nebo plakalo nad onim sta nas je zadesilo. I svaki dan bar jednom, a cesto i po nekoliko puta sa zgarista dzamije se podigne oblacak dima. Ovaj put su se u to uvjerili i brat i ostali ukucani, stalni i privremeni. Nije to bilo prividjenje vec neobjasnjiva realnost. Prije tog oblacka nadigne se za trenutak, ustvari vise nabrekne natalozena porusena masa i uz mali prasak izbije oblacak dima. I tako sve dok me nisu odveli u logor. Iako srusena dzamija se jos borila i prkosila paliteljima.

Moj povratak u Prijedor bio je kao povratak u nesto nepoznato. Znao sam da su nacionalisti i palikuce to i zeljeli i borio sam se sam sa sobom, trazio razloge da se vratim. Ali dovoljan je bio pogled na zgariste dzamije da mi i ono malo elana splasne i duh potpuno klone.

Dusa mi se pocela ponovo puniti kad sam vidio da se MOJA dzamija gradi ponovo, a napunila kad sam saznao da se u njoj vec klanjao Bajram namaz.
Puna mi je koliko zbog same dzamije toliko i zbog cinjenice da zlo ipak nije potpuno pobijedilo, da se historija nije totalno izbrisala i da cu, u rijetkim danima posjete Prijedoru, sa svoje terase ponovo gledati obnovljenu, cvrscu i ljepsu i dzamiju i munaru koja je opstala iako je neko oko nje nabacao hrpu neukusnih zgradetina da je zatvore, izoliraju i sakriju.

Istina je, ipak, vjecna, a jedna od istina kojom sam se i u najtezim trenucima ponosio je da su moji Kozarcani, kojima su srusili sve, ukljucujuci i sve dzamije, sacuvali jedinu pravoslavnu crkvu u Kozarcu tokom i poslije rata.

Mozda ce neko na primjeru Kozarcana nauciti i najvazniju lekciju historije da zlo nikad ne pobjedjuje i da vam se sve sto cinite drugom, bilo dobro ili zlo,najcesce vrati na isti nacin.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.