KAKO SE NEKAD PILO

Po dolasku u Ameriku moj prvi posao bio je dostavni vozac. Od engleskog sam znao samo: hi i bye,  zanata nemam, a cijeli radni vijek sam proveo oko vozila i puteva pa mi je to bilo nekako najlakse za pocetak.

Sa mnom je radio i jedan Joe, koji bi svakog petka vec ujutro poceo trljati ruke kako ide vikend i on ce kupiti sanduk , a ponekad i dva od 24 budweisera pa ce on uzivati cijeli vikend pijuci pivo i gledajuci TV.  Kad sam ga upitao ko ce jos biti sa njim zacudjen sto ga to pitam rekao je: “Nobody”. Poslije cu saznati da ovakav nacin zabave ne prakticira samo moj Joe vec da je to ovdje  gotovo pa praksa.

Ako se igdje pilo onda je to pod Kozarom jer malo koja kuca nema vocnjak, odnosno sljivar i malo ko nije pekao rakiju. Ne pamtim da je ikad neko sjeo kod kuce pa onako pio. Pilo se najcesce iz ceifa.

Pamtim noci kad je moj otac dolazio kuci u sitne sate, pracen orkestrom tamburasa iz obliznje mahale i u drustvu jarana, a mati bi na brzinu zaklala kokos i pripremila mezu. Mogla je to biti i zadnja koka u cumezu, ali morao se sacuvati obraz kuce.

Babo bi nama, dok smo bojazljivo proturali glavu ispod jorgana, podijelio sve sto bi mu preostalo para. Sutradan je mama isla  od jednog do drugog, kupila  i vracala pare. A onda bi vrlo cesto otisla kod svog strica Salke u Causevice ( svom ocu nije smjela na oci) da donese nesto osnovnih namirnica i napravi nam rucak.

Babo bi se najcesce postidio i potrudio da to sto je procerdao namiri pojacanim radom slijedecih dana i hefti, ali i vrlo cesto opet zaglavljivao, jer ceif je ceif.

August mjesec je bio period kad su se iznosile kace pa jos dok nije bilo vodovoda nosile na  Starenicu, Kozarusu, Vrijesku i druge rjecice i tamo zabreknjivale.

Prethodno bi se zbijali obruci da se skupe sasusjele duge. Bilo je to vrijeme kad bi se sljivarima i avlijama  razlijegali reski zvuci udara cekica u obruce. Lupao je po kacama i ko je pekao rakiju i ko nije pa makar po kupusnim. Tako jednom grupa carsijskih mangupa vidi kako njihov hodza priprema kacu za kupus i jednom od njih sinu kroz glavu. –“Evo da se kladimo da ce nas hodza opsovati Sunce”. Padne opklada i kad su prolazili pored hodze nazovu mu selam, a onaj  promrsi; “Efendija, *eba li je kisa?” naglasavajuci prvu i zadnju rijec. “ Nije nego Sunce”, odgovori efendija koji nije najbolje cuo svaku rijec ali nije pretpostavio da  bi neko imao hrabrosti  pitati  tako nesto.

Kupljenje sljiva bilo bi nesto sto bi se danasnjim rjecnikom moglo zvati  family business.

Svako je imao ulogu u ovom poslu. Stariji bi drmali i tresli sljive, djeca kupila a mame bi se pobrinule za vrucu pogacu koja sa zapecenim sljivama cini pravu poslasticu. Vrlo cesto komsijska  dobrovoljna pomoc je bila podrazumijevajuca.

Najtrazenije osobe u to doba bili su Edhem Susic i Adem Kesan, vlasnici poluautomatskih pecara u kojima se hladjenje kazana vrsilo protokom Starenice, a mijesanje koma pomocu elektromotora. Pa i ko nije imao srece da se ubaci u njihov raspored uzivao bi negdje na vlastitom sljivaru uz manje, pokretne kazane. Iako su postojali “bazdometri” puno vise se vjerovalo iskusnim cugerima koji bi odredjivali jacinu rakije nakon cuga  i obaveznog prolijevanja po vatri pa na bazi boje plamena pokretom ruke dali znak kad treba sklonuti pintu.
 
Citav taj proces imao je jedan ceremonijalni, svecarski karakter u kome se prije svega uzivalo. Za cijelo vrijeme obicno bi na vatri ispod kazana, razbacani po zaru, na masama ili sisu cvrkutali komadi friske junetine, piletine  i drugih zivotinja ukljucujuci i divljac.

Kafane, gostionice, birtije, lokali, bifei, kafici i ne znam kako se nisu zvali bila su mjesta gdje se islo druziti, pricati i provoditi u pravilu dugo vremena.  Najveci prezir tih ljudi izazivali bi oni koji ulete u lokal pa onako s nogu saspu sadrzaj casice u grlo, plate i izlete van. Prave meraklije provodile bi dane i dane po gostionicama, nikad ne znajuci kad i gdje ce na kraju zavrsiti pijuci uvijek ali sa mjerom i mezeci tek toliko da odrzavaju kondiciju za pice.

Jedno od tih kultnih mjesta bio je Bajin Bujrum. Tu se znao red i mogao si sa velikim postotkom tacnosti predvidjeti ko je tu u koje vrijeme pa cak i za kojim stolom. Ako nekog nema onda se znalo da nesto nije uredu. Bila je tu prava kucna atmosfera, a Baja je pazio da mu celjad budu sretna i zadovoljna. Slicno je bilo i uostalim lokalima.

Jedan od najcescih i najmarkantnijih Bajinih gostiju bio je Ismet Susic. Nikad trijezan a nikad ni pijan vec uvijek onako “taman” docekivao  je svakog sa :”Merhaba, Esnafu”.

Zapjevao bi Esnaf  kad malo vise povuce. Pjevao je samo sevdalinke, ali vrlo tiho, kroz nos i pjevajuci vise dusom nego glasom , tako da bi ga culo drustvo oko njegovog stola. Nikom nije smetala njegova pjesma, a ni on koliko god “povukao” nije bihuzurio nikoga.

Svi vazni poslovi sklapali su se u lokalima i ako bi se sve tu dogovorilo potpisivanje bi obicno bila formalnost. I moj prvi  business deal napravljen je u Bujrumu. Ja istom zavrsio studije i otaljao vojsku, zaposlio se i  zivio sa roditeljima, kad jednog dana hrupi Sacir Medic, predsjednik dobojskog udruzenja vozaca  i kaze da zeli sa mnom govoriti. Zovnem ga u kucu, a on kaze da bi radije da negdje “vani” sjednemo. Odemo mi kod Baje, Sacir poruci rakiju, ja borovnicu. Objasni Sacir meni da oni organiziraju ispite za kvalifikovane vozace po citavoj Bosni i da mu treba ispitivaca. Ponudi on meni bogovsku platu, stan u Doboju i svasta drugo, a ja odgovorim da zelim ostati uz roditelje, da sam se iz tog razloga i vratio iz Zagreba, ali da mogu prihvatiti da radim za njega vikendima. I taman se mi dogovorili kad odnekud  bahnu moj Dalija i sjede sa nama. Pridruzi se on Saciru i rakiji, a ja nastavim po borovnici i tako do pred zoru. Bog me ubio ako tu noc nisam popio kantu borovnice, a oni uporno po rakiji. Nekoliko puta sam “letio” do zahoda, a oni se nisu ni pomakli sa stolice haman svu noc. Uz rakiju Baja se brinuo da na stolu uvijek bude malo tople janjetine i tu sam najvise zijanio jer ne ide, brate, janjetina uz borovnicu. Razidjemo se pred zoru, ja trijezan ali ispranog zeluca, a oni siti i raspolozeni ( pa ne popij).

Ili otvorio se novi hotel u Prijedoru i dosao meni moj Dale u posjetu. Ja, da se napravim dzek i da ga fasciniram, odvedem ga u hotel,  ono sve novo, cisto i uglacano, a sala k’o pola igralista. Pitam ja Daliju svidja li mu se, a on meni: “Jebo ti ovo. Ne bih ja  dao  Hakin separe za sve ovo. Ovdje se osjecam ko na izlogu, a nema meraka bez polumracne, zadimljene birtije”.

Odlazak u lov, koji je druga religija gotovo svih odraslih Kozarcana, nije se mogao zamisliti bez makar jedne “pljoske” i u lovu se puno vise pilo i meracilo nego ganjalo divljac.

Mene je posebno impresionirao stav vjeskih institucija u Kozarcu o precutnoj toleranciji prema alkoholu. Nase hodze imale su dovoljno i mudrosti i slifa da shvate da je vrlo tesko Kozarcane totalno odvojiti od alkohola i da se i tu moze naci mjera tolerancije i oni su je nasli i pametno odrzavali.

A ljubitelji casice su to cijenili i  najcesce uzvracali apstinencijom od alkohola makar uz ramazanske dane i pazili da pred hodzama  ne ispadnu, sto bas nije bilo lako.

Tako jednom, nakon jednog od Izraelskih napada na Palestinu, nakon dzume stajali nas hadzija Teufik, Smail Susic i moj otac, a odnekud dobro podkomljen naidje Huse Grabic. Prolazeci pored njih, jer ih nije mogao izbjeci, a pokusavajuci da prikrije svoje stanje solidarnoscu prema napadnutom palestinskom narodu, Huse zaplete jezikom: “Ma da nije ko od vas onaj Azrail, majku mu njegovu”.

Dobro znam kakvo je zlo alkohol i kakve mogu biti njegove  posljedice pa ova moja prica nije glorifikacija alkohola nego priznanje starijim generacijama  Kozarcana koji su i ovom zlu doskocili i uglavnom ga znali obuzdati i pretvoriti u uzivanje.  Na zalost bilo je i onih drugih, negativnih posljedica zbog kojih ne preporucujem nikome da “imitira” svoje pretke.