Kozarac.ba

Čiča Alić


Nakon što je školsko zvono označilo kraj malog odmora, na vratima se pojavi profesor srpskohrvatskog jezika, Ismet Alić – Čiča. Dnevnik u širokom luku pade na stol i šuškanje bilježnicama prestade. Na iritantno škriputavi zvuk krede, svi pogledaše na ploču, na kojoj je profesor već napisao: “Aska i vuk”. Nakon što je spustio kredu i otresao prašinu s prstiju, Čiča se oglasi: “Neka ustane Ibrahim H.!” Ibro, koji je s Čolićem dijelio drugu klupu, u redu do vrata, poče se osvrtati oko sebe, pa pošto je shvatio da drugog Ibru neće naći u ovom razredu, poče se usporeno dizati, ususret neminovnome. “Ibro, ti znaš zašto sam ja baš tebe digo’!? Recider i našem auditorijumu, pa neka svi znaju, našu malu tajnu!!!” gotovo nečujnim, ali glasom u kojemu se nazirala prikrivena prijetnja, kroz zube, promrsi profesor Alić. “ Ali , druže nastavniče, ja ne znam, zašto ste baš mene prozvali!!!” Čiča začuđeno nabra obrve: “ Pa, Ibro, moj dilbere, ne zovem li te ja, možda, zbog toga što si ti na redu po abecedi!? “ Jes’, jes’, nastavniče, sigurno je abeceda!” složi se Ibro, vjerujući, na čas, da se izvukao “ A, ti znaš abecedu, je l’ tako?!” “ Znam, znam, A, B, C, D…I tako dalje…” “ Boga mi zavidno znanje za jednog učenika sedmog razreda!” razgali se Čiča “ Još da si mi donio one gujenice i mrmke, bila bi to čista idila!”. Za to vrijeme je Čola očajnički pokušavao pomoći kolegu, radeći grimase i tiho režeći: “ Zaboravio si “č” i “ć”, konjino glupa! “ Tebi bi, Čoliću, bilo puno bolje, da, s ćaćom, popraviš onaj mazgal. Neki dan sam se ubio prelazeći preko njega, a i šćapovi su mi zapinjali!” Ibru je tek na zadnje Čičine riječi, ulovila prava panika. Bio je uvjeren da je mogao prolongirati lektiru, a i ispitivanja raznih vrsta, samo da je profesoru na vrijeme nabavio proklete mrmke. Mozak mu je očajnički radio. Do zvona je bilo još dugo, dugo, dugo… “No, no, pustimo sad to i primimo se posla. Znam da si ti veliki poštovalac Vuka, Dučića i Maretića i da, sigurno, ne želiš gubiti vrijeme na neke dosadne ribetine. Je l’ tako, Ibro, jabuko mamina!” nastavi Čiča, skoro blagim glasom, a guste obrve iznad ledenoplavih očiju mu se lagano zadigoše. Ta nenadana blagost, opet uvuče Ibru u stupicu: “ Ma, možemo mi i o ribama, nastavniče!” ispali Ibro, bježeći od Vuka. “ A, ko si ti da pričaš o ribama!!! Ti, kao nešto znaš o ribama, nesretniče!!? Znaš li ti, uopšte, koje ribe žive u Starenici!?” upali se Čiča, koji nije volio diletante na svom ribičkom terenu. “ Pa, nastavniče, svi znaju da u našoj rici žive: šoke, mreke, lege i klenovi!!!” hrabro će Ibro. “ Doista impresivan doprinos ihtiologiji! Pošto suvremena lingvistika, još nije registrirala ovo tvoje nazivlje, morat’ ćeš nam reći, kakvim slovom ćemo započinjati pisanje ovih, novih,članova ribljeg svijeta!? Ili to ne želiš podijeliti s nama!? Sad se Ibro našao u još većoj neprilici. “Proklete ribe, zar nije mogao držati jezik za zubima!” razmišljao je dok je razred pokušavao došapnuti, a Čiča je nezainteresirano zurio kroz prozor. “ Paaa, velikim slovom pišemo…” pokušavao je razvući Ibro, ne bi li dobio na vremenu. “ Velikim slovom pišemo ime velike…?” ubaci se Čiča. “…ribe, a malim slovom, ime male ribe!!!” brzo poentira Ibro, a veliki kamen mu pade sa srca. “ Vrlodobro, moj Ibro, no nećemo se dalje zadržavati na tim banalnostima, jer nam je ići dalje, k novim spoznajama, koje će oplemeniti naše umove. No, da ne bi ostalo visiti u zraku, reći ću, al’ samo za onu šačicu, koja me, ipak, razumije, da bih ja nepismenost krivično gonio! Kažnjavao bi za veliko i malo slovo, kako se kažnjava za pogrešno parkiranje, No, pošto su greške, koje neki prave, i puno veće, napunio bih Goli otok, prije neg’ flašu vode na Sedri!” “ Tako je druže nastavniče!” sretno pozdravi tu ideju Ibro, duboko uvjeren, da je on dobro parkiran. “ Nego, Ibro, ti si sigurno čitao “Aska i vuk” i zbog toga nisi stigao nakopati mrmke!? Sigurno si me htio oboriti s nogu i mogu ti reći da me iznenađuješ, jer sam bio duboko uvjeren da su gujenice i mrmci, područje na kojemu možeš najviše dati.” “ Da, čito’ sam to!” ču Ibro glas, kako mu izlazi iz usta. “ Ma, bravo, nisam ni sumnjao! Znači, poznato ti je da u toj strašnoj priči, vuk ganja onu jadnu curicu!” “ Ma, bravo, majstore!” likovao je Ibro, u sebi” samo mi otkrij još koji detalj, pa ćemo to nekako izgurati!” “ Nešto si rekao, ili mi se samo učinilo!? priupita Čiča “ Ne, ne, ništa nisam rekao, samo Vi nastavite! Sve je kako Vi kažete!” “ Dobro, Ibro moj! Onda je, da ne duljimo, došao lovac i…” “…upucao vuka!!!” opet se ubaci Ibro, na pravom mjestu. “ Zanimljivo, zanimljivo! Naš nobelovac bi bio ugodno iznenađen, kad bi spoznao da su neki ljudi, prije dvjesta godina, plagirali njegovo djelo!” “ Jašta su neg’ plagirali, nikad ništa svoje nisu imali!” ohrabren novom potvrdom svojih rezona, nadmeno će Ibro. “ I mene su plagirali, moj Ibro. Onaj som iz Gomjenice, o kojemu sam ti neki dan pričao, dao se uhvatiti nekom budalašu iz Čele, i to na kuruzu, nesretniče jedan!!! A znaš li zašto! Ha! Pa da su somina i onaj prelukavi smuđ, odlučili pričekati na mamce sa tvog đubrišta, umrli bi prirodnom smrću, u dubokoj starosti! Je li tebi, uopšte, jasna nepovratnost ove situacije. Bojim se da te ni tvoje briljantno poznavanje književnosti i gramatike, ovaj put, neće izvući! Gotov si, Ibro, vjeruj mi, jer nikad se ne šalim, kad su ribe u pitanju!” “Al’, druže nastavniče, nemojte tako, pa bi’ će riba, samo da je zdravlja!” pokušavao je Ibro razvodnjiti. “ Da,da, bi’ će riba, a sad mi još reci, ko je napisao “Asku i vuka”!? malo mirnije će Čiča. “ E, to je baš teško pitanje i nisam sto posto siguran!” češkao se Ibro po glavi, umiren činjenicom da se s nesigurnog ribljeg terena, opet vratio na sigurni teren lektire, gdje je mogao navući Čiču, da priča, umjesto njega. “ Evo, ja ću ti pomoći! Dakle, radi se o najvećem bosanskom piscu svih vremena, dobitniku Nobelove nagrade za književnost, autoru “ Gospođice”, “Proklete avlije”, “Na Drini ćuprije”, “Travničke hronike” itd., Itd.,itd… A, to je…!?” “ Branko Čopić!!!” iz sveg glasa će Ibro, a iznenađena Čičina faca, dade mu poticaj da nastavi “…i moram Vam reći, kako sam istinski začuđen, kako ste mogli zaboraviti “Družinu sinjeg galeba”, pa to mu je najpoznatija knjiga!!!” “ Ma, nemoj! Ja ne bih smio ništa zaboraviti, a ti mrmke zaboravljaj, dok Gomjenica ne presuši! E, nećeš! Evo ti sad jedinica, s betonskim postoljem, a ispravićeš je kad na vrbi rodi grožđe!!!” Čiča će zacrvenjelog lica, s kojeg su frcale iskre. “ Pa, nemojte tako” spašavao se Ibro” nabavi’ću ja Vama najbolje mrmke i gujenice. Ribe će Vam same skakati u kanticu, samo mi dajte dvicu!” “ Pa, Ibro jabuko, ne faćam ja ribe sepetom, na daru ili rukama ko’ ti. Ja s ribama komuniciram, ratujem i prijateljujem. Od njih sam naučio, kako ćutanje zna biti zlato. Ti bi to isto znao, da si se na vrijeme manio sepeta i da ne kasniš sa isporukama mamaca, ganjajući loptu po Ademovom harmanu!” “ Krasno ste to rekli, nastavniče, a šta ćemo s onom betonskom jedinicom. Pa, nije to fer, skoro sve sam znao!!!” “Gotovo da si u pravu, al’ ne mogu ti preći preko onih mrmaka, a pošto mi obojica sudjelujemo u javnom poslu, nema gledanja kroz prste. Mi smo dobri, znamo se i sve to, al’ ja ću ti sad upisati rečenu jedinicu, a postolje ću joj armirati, jer mi onaj smuđ nikako ne izlazi iz glave. Evo, pite ću ti dati! Donijet’ ću ti bureka, al’ dvicu ne’’š dobit’!!! Uh, kako bih volio da sad zazvoni!” I kako to obično biva u kozaračkoj zoni sumraka, a po načelima Murphyjevog zakona, zvono se resko oglasi, baš tog časa. “Šnita uvijek pada na namazanu stranu…” konstatirat’ će Ibro, godinama kasnije. P.S. I dok zamišljam našeg legendarnog profesora, kako,negdje gore, zabacuje udicu u beskrajne, zelene vode, gledajući krajičkom oka na nas, dobrohotno se smješkajući, pitam se što je s Ibrom. Tako je sveprisutan, a tako neuhvatljiv. Učinilo mi se da se prošle sedmice pojavio i na našem sajtu, al’ je, naravno, bio inkognito. Držim da se tu radi o onim mrmcima i gujenicama…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.