Džumma…

“O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Griješenje je bolest koja je u velikoj mjeri prisutna među ljudima. A da bi se bolest liječila, mora se ispitati, upoznati i uspostaviti dijagnoza. Oni koji su svjesni težine grijeha i neposlušnosti prema Uzvišenom Stvoritelju, ozbiljno prilaze tome fenomenu i pokušavaju da što manje griješe, kako oni sami, tako i ljudi s kojima kontaktiraju. Shodno tome, u ovome radu pokušat ćemo ukazati na najvažnije uzroke i povode ljudskog griješenja, kako bismo ih otklanjali i tako manje griješili, odnosno bili poslušniji Onome kome dugujemo sve što imamo.

Ljubav prema dunjaluku

Pretjerana ljubav prema uživanjima na ovom svijetu izvor je mnogih problema i mnoge ljude odvede u činjenje grijeha, i malih i velikih. Ljude obično zaslijepi blještavilo i ljepota ovoga svijeta i oni zaborave da je to samo iskušenje i ispit koji treba položiti da bi se zaradio lijep život na vječnom svijetu.

Isto tako, počesto ljudi izgube iz vida da je ahiret daleko vredniji i bolji, do te mjere da se dunjaluk s njim ne može ni porediti, te da je ovaj svijet kratkotrajan a ahiret vječan.

Između ostalog, Uzvišeni u časnoj Knjizi kaže: ”Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i trajniji. “ (El-A'la, 16, 17.)

Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: ”Ko zavoli život na dunjaluku naštetit će svome životu na ahiretu a ko zavoli ahiret naštetit će svome dunjaluku, pa dajite prednost onome što je vječno nad onim što je prolazno. “

U drugim hadisima Muhammed, s.a.v.s., ukazuje na to da će čovjek kušanjem prve džehennemske kazne zaboraviti sve ljepote koje je doživio na dunjaluku, te da će onaj ko zasluži Džennet kušanjem njegove prve blagodati zaboraviti sve probleme koje je preživio na ovom svijetu, bez obzira koliko ih bilo! Imajući sve to u vidu, iskreni vjernici ne daju se prevariti; oni od ovoga svijeta uživaju samo u onome što je dozvoljeno i čvrsto vjeruju i očekuju daleko veća i trajnija uživanja na ahiretu.

Slijeđenje strasti

Strasti su sastavni dio ljudske prirode i ne treba im se prepustiti – kao što mnogi danas rade, niti ih treba gušiti – kao što to neke ideologije traže.

Islam od svojih pripadnika traži da strastima udovoljavaju do granice halala a da ih preko te granice ukrote i stave pod kontrolu. U tome smislu naš Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Pametan je onaj ko ukroti svoju strast i radi za ono što će doći nakon smrti, a slabić je onaj ko pusti strastima na volju a onda od Allaha očekuje ispunjenje svojih želja. “

Interesantno je da onaj ko se prepusti strastima ima lažni osjećaj da je slobodan, da nije sputan nikakvim ograničenjima, a on je, ustvari, rob svojih strasti. One njime upravljaju i on im se pokorava, tako da se spušta na stepen niži od životinjskog!

Pokoravanje strastima vodi kratkotrajnom užitku, bez razmišljanja o posljedicama, i čovjeku daje manje vrijednu nasladu na ovom svijetu koja će biti uzrokom vječne patnje i zabranom uživanja na drugom, vječnom svijetu. Stoga, oni koji su svjesni šta je strast – udovoljavat će joj na propisan način i do određene mjere: potrebu za jelom i pićem zadovoljavat će u halal jelima i pićima a izbjegavat će ona koja su zabranjena, potrebu za spolnim životom zadovoljavat će u halal braku a neće se odavati bludu i prostituciji, potrebu za bogatstvom zadovoljavat će zaradom na halal način i u onome što je dozvoljeno a neće krasti, otimati, haram uzimati, itd.

Oholost

Oholost i umišljenost bolesti su koje čovjeka mogu odvesti do najvećeg grijeha, tj. do nevjerovanja u Svemogućeg Stvoritelja.

O takvom čovjeku Uzvišeni kaže: ”A kada mu se rekne: ‘Boj se Allaha!’ ”“ on onda iz inada griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište. “ (El-Bekare, 206.)

Pored toga, oholost može čovjeka navesti i na druge, velike ili male grijehe, ili na to da neka dobra djela uradi s lošim nijjetom pa mu budu pokvarena, ili na to da iz oholosti i umišljenosti ne uradi neka dobra djela.

Tako npr. Abdullah ibn Mes'ud, r.a., kaže: ”čovjeku je dosta grijeha kada svome bratu, koji mu kaže: ‘Boj se Allaha.’, uzvrati riječima: ‘Ti se brini za sebe, zar da me neko poput tebe savjetuje?!’ “

To je umišljenost koju vjernik sebi ne može dozvoliti, jer vjernik se ne smatra vrednijim u odnosu na druge ljude, nego ga krase skromnost i poniznost, osobine koje su pohvalne i potrebne svakom čovjeku. To je posebno važno ukoliko imamo u vidu hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”U Džennet neće ući onaj ko u svome srcu bude imao koliko trun oholosti!… “

Činjenje sumnjivih djela

Kada se kaže ”sumnjiva “ djela, misli se na postupke u vezi s kojim propisi mnogim ljudima nisu poznati, tj. nisu sigurni da li ih je dozvoljeno ili zabranjeno činiti. Kada se nađu u takvoj situaciji, vjernicima se preporučuje da se klone tih djela i da ih ne čine, iz opreza da ne bi učinili haram. To je i bilo povod nastajanju izreke: ”Sumnja je sestra haramu. “ Zato i Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Zaista je halal jasan, a zaista je i haram jasan. Između to dvoje je ono što je sumnjivo, što ne poznaje većina ljudi. Pa ko se bude čuvao sumnjivog očuvat će čistoću svoje vjere i časti, a ko se upusti u ono što je sumnjivo, past će u harame, kao što je čobanin koji čuva stado oko zabrana u opasnosti da mu stado uđe u zabranjeno. Zaista, svaki vladar ima svoje zabrane, a Allahove zabrane su Njegovi harami… “

Ako nismo sigurni da li je neko djelo dozvoljeno, bolje je, iz opreza, ne učiniti ga pa makar bilo i dozvoljeno, nego ga učiniti, jer može biti zabranjeno. U tome smislu Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Ostavi ono što ti je sumnjivo a prihvati se onoga što ti nije sumnjivo. “

Druženje s lošim ljudima

Jedna od najvećih opasnosti za čovjeka i njegov iman jeste loše društvo. Ukoliko čovjek za prijatelje ima velike grešnike, oni će neosjetno, malo pomalo, otupiti njegovu oštricu prema haramu, tako da će, svakim danom, grijehe sve manje smatrati ružnim a njegovo srce će ih polahko zavoljeti, sve dok ih i sam ne počne činiti. Zato je klasična ulema upozoravala na to da je loše društvo najopasnije za ljudsko srce! Tako su neki od njih rekli: ”Reci mi ko ti je društvo, pa ću ti reći ko si! “

U tom smislu i Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ”čovjek je u vjeri svoga prijatelja, pa neka svako od vas pazi sa kime se druži! “

Loši prijatelji druže se s čovjekom dok imaju od njega nekog interesa. Kada toga nestane, oni pokazuju svoje pravo lice i ostavljaju čovjeka na cjedilu. To će naročito biti aktuelno na ahiretu, kada će se odreći onoga ko se s njima družio i reći da oni ništa na njega nisu utjecali, nego da je on sam kriv za svoje postupke!

O tome Uzvišeni, između ostalog, kaže: ”Na Dan kada nevjernik prste svoje bude grizao govoreći: ‘Kamo sreće da sam se uz Poslanika pravog puta držao, kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo! On me je od Kur'ana odvratio nakon što mi je priopćen bio!’ A šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu. “ (El-Furkan, 27-29.)

Pokvarena i nemoralna sredina

Ako je sredina u kojoj čovjek živi pokvarena i ako je većina ljudi nepoštena i nemoralna, onda to počesto zavede čovjeka, pa kaže: ”Većina ljudi tako radi, pa zašto bih ja bio izuzetak? I ja ću raditi kao i ostali, neće valjda većina ljudi biti na pogrešnom putu i Allah neće kazniti toliki broj ljudi. “

Međutim, to je greška u koju ne treba pasti, jer poznato je da Kur'an na više mjesta upozorava na to da ne smijemo slijediti većinu koja je na krivom putu. Tako npr. Uzvišeni kaže: ”Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili! Oni se samo za pretpostavkama povode, i oni samo neistinu govore. “ (El-En'am, 116.)

U drugom ajetu On kaže: ”Allah je, zaista, dobar prema ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje. “ (El-Bekare, 243.)

U trećem ajetu Uzvišeni kaže: ”On je zaista istina od Gospodara tvoga, ali većina ljudi neće da vjeruju. “ (Hud, 17.)

Poznato je da se ni Poslanik, s.a.v.s., nije oslanjao na logiku ispravnosti većine ljudi, nego se nepokolebljivo borio za istinu i u najtežim momentima, u početku objave, kada su muslimani bili izrazita manjina i kada su bili ugnjetavani i kada su njega proglašavali opčinjenim, ludim, padavičarem, itd. Da je on slijedio tu logiku, šta bi bilo od islama?

U jednom hadisu on kaže: ”Nemojte biti povodljivi, pa da kažete: ‘Ako ljudi budu dobri i mi ćemo biti dobri, a ako budu loši, i mi ćemo biti loši.’ Naprotiv, budite postojani, pa ako ljudi budu dobri i vi budite dobri, a ako budu loši, vi nemojte biti loši! “ (Tirmizi)

Dakle, brojnost onih koji čine grijeh pred Allahom, dž.š., neće biti opravdanje i na to se ne treba oslanjati. Treba postojano hoditi pravim putem, kloniti se grijeha i činiti ono što je naređeno, bez obzira na to koliko malo bilo onih koji tako rade i koliko puno bilo onih koji rade suprotno Allahovim, dž.š., naređenjima.

Zapostavljanje obaveze za naređivanje dobra a odvraćanja od zla

U današnje vrijeme zlo se toliko namnožilo da ga viđamo svakodnevno, na ulici, na radnom mjestu, u komšiluku… Tako su se mnogi pomirili takvim stanjem i ne nastoje ga popraviti. Ne reaguju na zlo koje vide zato što se boje reakcije onih koje bi opomenuli, a zaboravljaju na reakciju Uzvišenog, kada se budu polagali računi za svoja djela. Uz to, u mnogih se uvriježilo mišljenje da je važno da čovjek bude dobar za sebe a da nije važno šta rade ostali ljudi. Zato se zna desiti da čovjek, kada ga neko opomene, kaže: ”Svako će za sebe odgovarati! “

Činjenica je, međutim, da će ljudi, pored sebe, odgovarati i za one za koje su odgovorni (djeca, porodica, rodbina…), kao i za zlo koje su mogli a nisu spriječili, te za dobro koje su mogli inicirati a to nisu učinili. Da su ljudi dužni voditi brigu i o drugima jasno se vidi iz hadisa u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado! Vladar je pastir i odgovoran je za svoje stado, čovjek je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za nju, žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado, sluga je pastir u imetku svoga gospodara i odgovoran je za njega. Svi ste vi, dakle, pastiri, i svi ste odgovorni za svoje stado. “

Obaveza naređivanja dobra i odvraćanja od zla očituje se i u brojnim ajetima, kao što je npr. ovaj: ”A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čina dobra djela a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju i zekat daju… “ (Et-Tevbe, 71.)

Koliko je ta obaveza važna vidi se, između ostalog, i po tome što njeno neizvršavanje može biti razlogom Allahovog, dž.š., prokletstva, što je jasno iz Njegovih riječi: ”Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali ”“ zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali! “ (El-Maide, 78, 79.)

Poslanik, s.a.v.s., također ukazuje na štetne posljedice zapostavljanja te obaveze, pa kaže: ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete naređivati dobro a odvraćati od zla, ili će vam uskoro Allah poslati kaznu pa ćete Mu upućivati dove, ali vam neće biti primljene! “ (Tirmizi)

Običaji

Iako su običaji jedan od sporednih uzroka ljudskog griješenja, ipak su i ti uzroci veoma važni zato što svakodnevno dovodi do skretanja s pravoga puta. Naime, poznato je da se ljudi, u mnogim slučajevima, povode za običajima, odnosno rade onako kako su navikli, ne gledajući koliko je to ispravno i u skladu s Istinom. Zato je vrlo teško promijeniti nečije navike i običaje i zato ljudi prave mnoge greške.

Tako npr. zato što to u njihovoj sredini nije uobičajeno, ljudi čine slijedeće grijehe: ne obilaze rodbinu, ne uče Kur'an svakodnevno, ne poklanjaju dovoljno pažnje odgoju djece, uzimaju kamatu, ne oblače se u skladu s islamskim propisima, ne idu u džamiju kada mogu, jedu lijevom rukom, itd.

Međutim, iskreni vjernik ne dozvoljava da običaji nekontrolisano usmjeravaju njegovo ponašanje, nego ih podvrgava sudu Istine, pa prihvata običaje koji su u skladu s islamskim propisima a mijenja one koji to nisu. Dakle, on neće dozvoliti da vjeruje i radi nekritički, tj. onako kako je naslijedio u sredini u kojoj živi, nego će od te prakse prihvatati samo ono čime je Allah zadovoljan. Drugim riječima, on neće islam prilagođavati svome životu, nego će svoju svakodnevicu prilagođavati i usmjeravati shodno principima islama.

Neozbiljnost

Ako promotrimo način života mnogih ljudi, primijetit ćemo da su nedosljedni u svojim stavovima i da se neodgovorno ponašaju u raznim životnim situacijama, pa čak i onim od suštinske važnosti za njihov i dunjalučki i ahiretski život. To se može primijetiti u raznim postupcima, kao npr. kada čovjek jede lijevom rukom, iako je svjestan da treba desnom, ili kada puši, iako je svjestan da je to štetno po zdravlje, ili kada se ne obrazuje, iako je svjestan da je to neophodnost, itd. Posebno je čudno kada čovjek život ne shvati ozbiljno pa ne razmišlja o sutrašnjici, tj. kada kaže da vjeruje u ahiret ali se za njega ne sprema! On zaboravlja da od načina njegova života i od njegovih postupaka zavisi njegov vječni život na ahiretu.

Miješanje pojmova i izraza

U posljednje vrijeme sve je prisutnija pojava da se određeni pojmovi i postupci ”“ svjesno ili nesvjesno ”“ nazivaju drugim terminima, pa zbog mijenjanja značenja dolazi do pogrešnog shvatanja u slučaju mnogih ljudi, te ne mogu da razluče šta je ispravno a šta ne, odnosno šta je istina a šta laž.

Tako smo npr. godinama imali priliku osjećati zloupotrebu termina fundamentalizam, a danas je takav slučaj sa terminom terorizam. Isto tako, ljude od činjenja dobrih ili nečinjenja loših djela znaju odvratiti izrazi: nazadno i retrogradno, moderno i savremeno, itd.

Međutim, onaj ko ima povjerenja u islam i pouzdanja u Svemogućeg neće dozvoliti da mu se ti pojmovi pobrkaju, nego će primijeniti pravilo da je zaostalo i moderno ono za što islam kaže da je takvo, pa će biti moderan i savremen kada primjenjuje islamske propise a ne kada prati zapadne trendove u modi, te će osuđivati kao zaostale postupke koje islam tako karakteriše, a ne kako to čini savremena (poprilično iskrivljena) svijest uglavnom zapadnog čovjeka.

U ovom radu nisu pobrojani svi uzroci ljudskog griješenja, ali se nadamo da je onome ko uistinu želi ići pravim putem i ovoliko dovoljno da prepozna te uzroke u svome životu i da ih otklanja, pa da bude sretan i zadovoljan na oba svijeta.

Molimo Uzvišenog da nam pomogne da prepoznamo uzroke griješenja pa da ih se klonimo, da nas uputi bogobojaznosti i pokornosti Njemu, te da nas nadahne voljom za činjenje postupaka koji će nas dovesti do Njegovog zadovoljstva. Amin!