BEHZINI SOMUNI

Po dolasku u Ameriku upoznali smo jednu divnu gospodju iz Hrvatskog Primorja koja je vec dugo ovdje i koja nas je docekala kao najrodjenije. Iako vec u poodmaklim godinama cesto nas je pozivala u goste, najcesce na vecere koje je uvijek sama spremala.

Ta zena je doktor kemije i kaze da vrlo rijetko jede po restoranima jer zna sta se sve stavlja u hranu. Hrana koju bi ona spremila je pored nevjerovatnog ukusa probavljiva i lagana  pa nije ni cudo sto je uz takvu ishranu  ta vremesna gospodja odrzala vitalnost i krepkost. Primijetili smo da pored toga sto pazi kako i koliko jede ona ipak konzumira malo vise kruha, a na nasu primjedbu je odgovorila: “Znam to, ali toga se ne mogu rijesiti, to je nesto jace od mene, a pravdam se izrekom da sam iz pasivnih krajeva  u kojima se puno jede kruh i da tako drzim vezu sa zavicajem”.

 Meni je to bilo veliko olaksanje jer i ja konzumiram puno kruha, a “krivac” za to je pored moje rahmetli mame i rodjak Behzad Kulasic. Davno, davno prije nego sto je kvrgusa pronijela planetarnu slavu (nisam  bas skroman i realan) Kozarca u kulinarskom smislu nasa Carsija je bila poznata po necemu sto je vrlo rijetko razlog ponosu , po kruhu. E, ali nije to bio bilo koji kruh. Imao je Kozarac vise pekara, dugo vremena je i Kozarusa imala svoju pekaru, koju je drzao Ibrahim Susic. Znam samo ja i moj nos kakve je reakcije u mom, cesto praznom ili polupraznom trbuhu, izazivao miris Ibrahimovih struca i kifli kad bih prolazio pored pekare iduci u  mejtaf ili u carsiju.

 Svi su ti pekari, od kojih treba spomenuti i izvrsne Salku i sina mu  Murata Sinanagica, cija je pekara bila u vrhu carsije,  pravili izvanredne  kruhove, lepinje, struce i kifle, ali jedan i samo jedan,  neponovljiv je bio Behzadov kruh.

Pekara Behzada Kulasica bila je preko puta sadasnje skole u Krkicima, odmah uz porodicnu kucu. I sve je tu bilo porodicno. Uz Behzada i Ajsu pomagali su im sin Meho i dvije kcerke, Nerka i …ma evo vec petnaest minuta naprezem i muckam ovo sto mi je preostalo od mozga i ne mogu se sjetiti imena druge kcerke. Ko se prvi sjeti pa  dometne komentar casticu ga kiflom ako Mesa ponovo otvori pekaru u Carsiji.
Cuvali su oni tajnu svog kruha, mijenjala su se vremena i tehnologije, a Behzin kruh je bio i ostao konstanta kvaliteta u svakom pogledu.

U pocetku je Behzad pravio samo okrugle kruhove,somune, rucno jer u to doba nije bilo pomagala, tijesto se mijesilo i somuni oblikovali rucno , ali koliko god ih uzmes pa sortiras i analiziras nisi mogao naci razlike medju njima. Jednakog oblika, jednake tezine i jednako peceni, premazani  glatkim premazom i peceni kao da su preliveni  zrakama  jutarnjeg Sunca.

Dolazili su ljudi iz Prijedora maksuz da kupe i probaju  Behzin kruh, culo se i u Banjaluci za njega pa bi mnogi Banjalucani u prolazu svracali kod Behzada i kupovali njegove somune. 

A uz miris friskog somuna, koji je dugo, dugo ostajao frisak i koji se gotovo nije mogao ubajatiti, isli bi obavezno selami i dobre zelje familiji. Volio sam kad se Behzo zatekne u pekari jer bi mi obavezno gurnuo jednu ubrasnjenu lepinju, kojoj nikakav kolac nije ravan, i svaki put ko biva zaprijetio mom ocu da pazi na njegovu rodicu. Behzad je bio podobro gluh pa je govorio glasno, a ja stidljiv i povucen pa bih se ispocetka brze-bolje udaljio bojeci se da ko nece pomisliti kako on na mene galami. Kad sam shvatio kakva je dusa iza njegovog krupnog glasa poceo sam prihvatati  i uzvracati sale.

Moj otac je jedno vrijeme drzao “citaonicu” pod kucom ( u prizemlju) Smaila Susica. Zasto se to zvala citaonica Bog dragi zna jer nikad se tu nista nije citalo. Dolazile su, doduse, tu i novine, ali vise su sluzile za zamotavanje nego za citanje. Babo je kuhao cajeve i kahve, igrale su se domine, sah i kartalo( table, taca i zandara),  u cajeve i kahve. E u toj citaonici bilo je najzivlje u  kasne jutarnje sate kad bi stigla posiljka Behzinog kruha. Okupljena masa protezala je vratove i bacala poglede prema carsiji sve do kuce Huske Grabica, a oni sa duzim vratovima i nesto dalje, kad ce se pojaviti  kolica sa kruhom  U jutanoj vreci bilo je tridesetak somuna i uvijek je bilo vise interesanata nego kruha pa nije bas bilo lako to podijeliti.  Tako je ostavljano mom babi na savjest da to podijeli, pa bi mi cesto ostajali bez somuna jer bi jednostavno bili razgrabljeni.

Kad sam krenuo u osmogodisnju skolu u Carsiju najvise para ( ako ih je bilo) sam trosio na kruh. Vise smo voljeli kupiti Behzinog kruha nego kolaca iz slasticarnice. Ja i moji jarani Adem Bibin, Sead Kreja i Ranko Pupavac bi skupili pare pa kupili nekad jedan, nakad dva, a kad je bilo para onda svaki po jedan, pa bi  dio toga slistili  na velikom odmoru, a ostatak bi vadili iz torbi krisom na casovima pa ono sto eventualno preostane spucali na putu od skole do kuce.

Izdrzao je Behzad konkurenciju svih pekara i svih zitoprometa i njegovi kupci su mu ostali lojalni. Nije bio nimalo proklet i nije htio siriti “biznise” nego je radio na nivou kojim je bio zadovoljan nastojeci da odrzi kvalitet i zadovolji svoje musterije. Uglavnom je pravio onoliko kruhova koliko je racunao da ce prodati taj dan.
Da nije bio bez ideje i osjecaja za posao pokazao je kad je u Carsiji buknulo korzo. A korzo je u carsiji bas buknulo iznenada i vrlo snazno. Mislim da je to bilo negdje pocetkom sedamdesetih godina proslog vijeka. Primijetio sam to kad sam jednom prilikom sa studija dosao kuci na odmor. Do tada su po carsiji hodali uglavnom vremesniji ljudi i zene vodajuci unucice.

Tada je pocela i nasa mladez intenzivnije izlaziti na ulicu, setati, druziti se i zabavljati se.  Do pred rat ce se to korzo toliko prosiriti da je carsija vec postala tijesna da primi sve. Dolazila su na carsijsko korzo pored Kozarcana  i raja iz sire okoline. Vecina setaca cekala bi dok negdje oko deset sati Behzo ili kasnije Mesa izbaci  seriju vrucih kifli ciji bi se miris razlijegao Krkicima, a oni koji bi ih se uspjeli  dokopati smatrani su sretnicima.

 Obicno bi se pred to vrijeme setanje skratilo na prostor oko pekare i jedno oko je uvijek bilo okrenuto prema pekari ( cudi me da nismo svi ofrljavili).  Manje sretni cekali bi  drugu turu. Odustajem od namjere da opisem okus, miris i kvalitet tih kifli jer je moj rjecnik suvise siromasan i svaki moj pokusaj da vam to predstavim bio bi neuspjesan. Samo oni koji su bilo koje veceri imali priliku da se docepaju bar jedne kifle znaju taj osjecaj.

U zemlji u kojoj sad zivim kupovina namirnica se najcesce obavlja jednom hefticno i to obicno radimo u paru. I dok zena prebire po vocu, povrcu i drugim odjelima ja se  prvo i pravo zaputim na “bakery”. Izbor kruhova je raznovrstan i kvaliteta im je vrhunska. Ima tu najcesce kruhova iz svih dijelova svijeta i za svacije ukuse. Ja sam dugo pokusavao pronaci kruh koji bi me bar djelimicno podsjetio na Behzin, ali nista ni priblizno slicno nisam nikad nasao.

Cuo sam da je Mesa u Californiji. Vala kad bih znao da jos pravi onakve somune zapucao bih jednom do te Santa Clare  pa kud puklo da puklo. Samo se bojim, sto rece Veca u jednom komentaru, da to ne bi bilo to, ne bi bio isti smek. Jer za pravi smek treba i prava, kozaracka hava. Ne znam jos samo da li i  godine zivota takodje uticu na smek.