Kozarac.ba

Rasol Istine



Kad se,u starome Kozarcu, govorilo o sportskom navijanju, podrazumijevalo se da se to odnosi na nogomet. Drugi sportovi su, jednostavno bili u nekoj drugoj, veoma dalekoj galaksiji. Tek krajem šezdesetih i u ranim sedamdesetima, a na krilima svjetskog uspjeha tadašnje reprezentacije(Simonović, Plećaš, Daneu, Žorga, Trajković i drugi), na velika vrata je i košarka ušla u naše svakodnevice, no, primat nogometa je ostao, do dana današnjeg, u potpunosti neupitan. Na lokalnoj razini se blasfemičnim smatralo i pomisliti navijati za nekog drugog, osim za naše legendarno “Bratstvo” i priča o tome ne bi bila, niti izdaleka, tako zanimljiva, kao kad se promatra navijače na “državnoj” razini. E, tu je Kozarac, kao u ničemu drugom, bio Jugoslavija u malom
Najviše pristaša, u to vrijeme, imali su klubovi velike četvorke(Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo), ali moglo se naći i podosta vatrenih navijača Želje i Sarajeva. Bilo bi nepravedno ne spomenuti Hakiju Fazlića, velikog navijača mostarskog Veleža, kao i Haku Kahrimanovića, koji bi se razbolio, svaki put kada je banjalučki Borac izgubio tekmu. Veliki navijač Borca bio je i Iso Bešić, koji ima brijačku radnju na Grbavici i redovito šiša Ivicu Osima, S. Kojovića i još neke Željine legende. Zasigurno znam da je Iso sve domaće Željine utakmice, pratio sa zapadne tribine, imajući na glavi kapu s natpisom “Borac” Banjaluka.

Naravno da je tome kumovalo njegovo kozaračko djetinjstvo i osobno prijateljstvo s Hunom Fazlićem, najvećim igračem “Borca”, svih vremena. Čuo sam da ga je Hune pozvao na finale kupa u Beograd, pa je i Iso bio svjedokom historijske pobjede “Borca” od 1:0, unatoč izmišljenom penalu za “Zvezdu”, kojeg je Piksi Stojković promašio. Kad smo već kod “Zvezde”, prisjećam se i njezinih velikih navijača:Reufa, brice, i njegove braće Iće i Ahmeta Seferovića . U njihovoj radnji, u Kalati, dominirali su posteri šampionskih momčadi “Zvezde”, od vremena Mitića i Beare, pa sve do velikog Dragana Džajića i Piksija. Priča se da je jednom prilikom, za vrijeme popisa stanovništva, Reuf upitan koje je nacionalnosti, na šta je on lakonski odgovorio:”Piši, Musliman!” “E, ne može Musliman!”, ispravio ga je popisivač. “A, zašto ne može, tako ti svega?! začudio se Reuf. “Nemamo Muslimane na popisu!” odgovorio mu je popisivač. “A, šta onda imate, da čujem!”, upitao je Reuf, kao u restoranu. “Evo ti, možeš biti Srbin, Hrvat, Crnogorac, Slovenac, neopredijeljen”¦” Bilo je to prije Ustava iz ”™74 i na popisu, doista, nije bilo Muslimanske nacije. “Žao mi je, komšo”, pravdao se popisivač “ja smijem upisati samo jedan od ponuđenih odgovora iz Uputa za popis!” “U redu, u redu, nisi ti kriv! Nego, reci ti meni, koje je nacije Mitić?!” “Ma, kakav sad Mitić, Reufe!?, ne shvaćajući ništa, zapitao je popisivač. “Kako to, “koji Mitić”! Pa, Rajko Mitić, Zvezdin kapiten!!!” “A, šta ja znam, šta ti je Mitić! Valjda je Srbin!” “
Eto, riješen problem! Piši, Srbin!” Unatoč tolikoj privrženosti “Zvezdi”, Reufa su jednako, cijelog života zvali: Reuf, brico, no u našemu malom Jeffersonu(shvatiće čitatelji Faulknera) imali smo i slučaj u kojemu se nadimak, proizišao iz navijaštva, koristio kao prezime. Radi se, naravno o Hamdiji Demiroviću, najvećem navijaču splitskog “Hajduka”, rekao bih, svih vremena. Hamdiju smo jednostavno zvali, Hamdo Vukas, po legendarnom Hajdukovom napadaču iz kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina, prošloga vijeka. Mislim da je u to vrijeme bilo uputno i pisma adresirati na: Hamdo
Vukas,Omladinska, Kozarac. Upotreba, inače časnog kozaračkog prezimena, u ovom slučaju je bila potpuno nepotrebna, ako ste znali nadimak.
Nerijetko se na šljivi, u Hamdinoj avliji, a nakon nekog težeg “Hajdukovog” poraza, znala naći i prava, pravcata osmrtnica, na kojoj je pisalo( otprilike): S velikim bolom u srcu javljamo svim ožalošćenima, da je naš dragi i nikad prežaljeni “Hajduk” iz Splita, primio 5 teških komada na Grbavici i teško da će se ikada oporaviti od toga (priznajem da je ovo, s Grbavicom, malo nategnuto, ali je sve ostalo, poprilično istinito i iskreno se nadam da je preživio još koji Metuzalem, osim mene, koji to može posvjedočiti). Naš Hamdo bi, naravno, strpljivo sačekao prvu pobjedu “Hajduka” i “žestoko” uzvratio svima onima koje je prepoznao iza “osmrtnice”. Na takvome hajdukovcu, pozavidio bi nam i pokojni Miljenko Smoje, nenadmašni splitski kroničar. Pravi navijački lideri, tog doba, bili su i navijači “Sarajeva” Džemal K. i Ramadan. Džemal je uvijek gospodski podnosio provokacije “protivničkih” navijača, samo što mu se stalnoprisutni osmijeh na licu, na spomen Asima Ferhatovića – Haseta, Musemića ili kasnije Papeta Sušića, pretvarao u buran zarazni smijeh, koji je, otkrivajući niz blistavobijelih zuba, među kojima se posebno isticao jedan zlatni na kraju usana, razoružavao protivnike i ostavljao ih bez teksta. Ramadanove,pak, reakcije , bile su sve drugo, samo ne smirene. Lice bi mu pocrvenjelo, vratne žile nabrekle, a oči su htjele iskočiti iz duplji, dok je drugoj strani “objašnjavao” “pravo” stanje stvari. Fitilj mu je bio izrazito kratak, nakon poraza “Sarajeva. Ako bi mu to neki neupućeni lik, slučajno i spomenuo, bila je to “sol na ranu” i čulo se do Krkića: “ Međede jedan, kad je Hase driblo”™ na Koševu, ti si još paso”™ travu!!!” Moram naglasiti da ovaj citat, makar izmišljen, nipošto nije pretjeran, jer najblaže rečeno, Ramadana nije bilo uputno previše paliti na tom terenu, a “ Međede jedan!”, je bila formula, koju nikada nije izostavljao u komunikaciji s navijačima protivničke momčadi i, općenito, u njegovom vokabularu se ta fraza mogla prevesti sa, recimo: “ nemaš ti pojma!” “Dinamovci” bi u ovom, kozaračkom navijačkom srazu, vjerojatno, najlošije prošli, jer ih i nije bilo previše, a i rezultati “Dinama” nisu bili tako konstantni i upečatljivi kao kod ostalih iz velike četvorke( izuzetak je 1967. godina i osvajanje Kupa velesajamskih gradova, preteče današnjeg UEFA ”“ kupa). Najpoznatiji “Dinamovac” toga doba bio je, nesumnjivo, Ahmed A, najpoznatiji kozarački konobar. Baš zbog svog mirnog temperamenta i gospodskog štiha, bivao je žrtvom čestih “provokacija”, pa čak i pokušaja vrbovanja drugi navijačkih skupina. Više u zezi, nego u zbilji, znao je Džemal K., smijući se preko raširenih karti za remi, govoriti: “ Ma, komšo, što ti ne bi prešo”™ za “Saraj”™vo”! Kod nas je sve med i mlijeko!!! Vidio si Sušića, pet komada za tri dana i to sve u gostima. Pa, đe to još ima!” “ Jebali te purgeri!!! če njih nađe!?”, nadovezivao bi se Ramadan, s druge strane stola. “ Svoj ti poso”™, majstore!”, stoički bi odgovarao Ahmed. I ko zna do kad bi se to peckanje povlačilo, da Džemal i Ramadan ne odlučiše odigrati veliku igru. Sve je započelo jednog krasnog nedjeljnog poslijepodneva na utakmici “Bratstva” protiv Kotorvaroša. Njih dvojica se zaputiše prema Ahmedu, koji je dovikivao pomoćnom sudiji: “ Naš aut, u šta gledaš,ćoro!!!” “ Hej, komšo, pusti to sad, imamo mi važnijeg posla!” Džemal će dobrohotno se smijući. “ A, kakvog to!? sumnjičavo će Ahmed. “ Vjerovo ti il”™ ne, pozvani smo u Sarajevo, na utakmicu!” “ Ma, nemoj mi reći, baš su nas našli zvati, je l”™ možeš ti nekog mlađeg zajebavati, ja bi gledo”™ ovu, utakmicu, ovdje i sada! Bolje vrabac u ruci”¦” “ Ramadane, ne daj mi lagati! Evo karata, tri komada, ko”™ ispod čekića: Sarajevo protiv UTE iz Arada(Rumunija), za Kup UEFA , sjedenje, zapad, stadion Koševo, dana”¦” “ Ma, stani, a đe sam ja u toj priči!? Pa i ptice na grani znaju da sam ja “Dinamovac”, a ne neki drobar! Å ta ću vam ja, na vašoj utakmici!? Å ta je, ne možete skupiti dosta svojih navijača, pa moljakate okolo?! Baš ste nisko pali!” “ Samo polako, komšo, dvije su karte za mene i za Ramadana, a jedna je za simpatizera, a to si ti!” “ Ma, kakav simpatizer, pa ja vam želim da popušite od te Jute. Ja sam prije njihov simpatizer! Ha, ha, ha”¦!”, Ahmed će “ Uostalom, znate l”™ vi đe je Saraj”™vo, treba platiti putne troškove, spavanje i sve to. Pa nisam vam ja Hauard Hjuz! Jeste l”™ vas dvojica jeli bunike!? “ Ne, ne, komšo, ništa od toga!”, smirujući će Džemal “ sve je plaćeno, klub je sve platio!!!” “ Ma, je si li ti normalan? Tu, sigurno, ima neka kvaka?!” “ Zapravo ima, ali nije ništa strašno. Samo moraš paziti da se u svim razgovorima predstavljaš kao simpatizer kluba i sve će biti pokriveno, Ramadane ne daj mi lagati!” “ Al”™, ja nisam simpatizer kluba!” “ Pa, budi, majka mu stara, bar dok utakmica ne završi, a onda, ako hoćeš navijaj, za crnog đavla!” “ Veliš da bi nam platili i putne troškove?! sumnjičavo će Ahmed. “ Naravno!” obojica će, uglas. “ Vidit”™ ću. Moram žicati i slobodan dan.” “ Nema frke, samo se ti spremi i mi ćemo doći po tebe!” Sljedeća scena se, naravno, odigravala na stadionu “Koševo”, gdje je “Sarajevo”, predvođeno Sušićem, Pašićem i Hadžibegićem, gazilo rumunjski klub. Dan je bio krasan, atmosfera fantastična, mjesto na tribinama savršeno i Ahmed je bio prezadovoljan da se dao nagovoriti da dođe. Utakmica je direktno televizijski prenošena, za cijelo područje Jugoslavije. Još uvijek je bio malo sumnjičav u vezi besplatnih karata, ali potiskivao je takve misli,ne želeći si ničim pokvariti ovaj krasan provod. Utakmica je završila rezultatom koji je “Sarajevo” vodio u sljedeći krug i razdragani navijači su počeli napuštati tribine, mašući zastavama, a među njima se kretala i legendarna kozaračka trojka. U jednom momentu su Džemal i Ramadan primili Ahmeda za ramena, a Džemal mu je rekao: “ Ne, ne tamo, idemo mi ”˜vamo! Moramo proslaviti!” “ Ma, komšo, nemoj da se sad bacamo u toršak, poješćemo ćevape u Jajcu”¦” branio se Ahmed, zabrinut za stanje svojih financija. Znao je kakvi su gurmani bili i Džemal i Ramadan, a sada kad im je “Sarajevo” diglo moral,sve je slutilo na raspašoj. “ Ma, kakvo vražje Jajce, pa nismo ti mi navijači “ Elektrobosne”. Idemo mi ravno u klupske prostorije, i tamo ćemo zaružiti da će se ćuti sve do Stambola!” podviknuo je Ramadan i široko raširivši ruke, povukao ih je prema klupskom restoranu. Kad je Ramadan bio u takvom razdraganom raspoloženju, svako protivljenje je bilo potpuno besmisleno. Ušli su u restoran FK Sarajeva i u našu povijest. Još s vrata je Ahmedu, kao iskusnom ugostitelju, postalo jasno da se radi o skupom restoranu, u kojem se njegov mjesečni budget mogao potrošiti za samo jednu bolju večeru: “ Džemal, brate, kud me to vodiš!? Je si l”™, bar ti, normalan!? Pa, i sam radiš u kafani cijeli život, je l”™ bar tebi jasno, đe smo ovo ušli!?” “ Komšo, pa mi smo pozvani, ništa ne brini. Ovdje se, bez poziva, ne može ni ući!” “ Al”™, ko bi nas zvao, jadna nam majka”¦!” Sjeli su za slobodni stol i konobar se isti čas stvorio pred njima. I dok se zabrinuti Ahmed premišljao kako amortizirati prvu narudžbu, Džemal zagrli i poljubi konobara i reče: “ A, jesmo ih razvalili! Donesi de nam, Zulfo, tri kile janjetine, mješanu salatu, po jednu begovu čorbu i, za predjelo, po bokalić rakije od tri deca!!! Poslije ćemo vidjeti kakve su đulbastije i bumbarići, a nadam se da ima i tufahija, baklave, hurmašica i tulumbi! Nigdje nisu kao ovdje i nije red da ne kušemo, kad smo već navratili! ” Ahmed je samo čekao da se konobar makne da bi pitao: “ Komšo, ko će to platiti! Vidiš li ti, gdje smo mi došli. Vidi tamo, na sećiji sjedi Safet Isović! Ne bi on došo”™ u neku rupu! Boga ti pitaj, kol”™ko će ovo koštati! Pa, ljudi šta je vama?! Ovo mjesto sigurno ima četiri, pet zvjezdica, a onda i ceh moraš množiti sa pet! E, da sam znao, ne bi ni mrtav krenuo za vama! Kud ću za ludim glavama, jadna mi je majka!” “ Ne brini, komšo, do”™će Safet i do nas, pa mi smo navijači “Saraj”™va”!” Rakija iz bokalića se donalivala i atmosfera se skroz raskravila, tako da je i naš Ahmed prestao zapitkivati za plaćanje. Kad su u jednom momentu Ramadan i Džemal otišli od stola, Ahmed kriomice, pozva konobara i šapćući ga zapita: “ Je l”™, kolega, možeš li mi ovo, na brzinu, skubicirati!?” reče pokazujući, raširenim rukama, na stol, zatrpan sa stotinu đakonija, koje su Džemal i Ramadan naručivali, poput pijanih milijunaša. “ A, šta to da Vam skubiciram, kolega?” začuđeno će konobar. “ Pa, ovo iće i piće, na stolu!” ljutito će Ahmed. “ Bojim se da je u pitanju nekakav nesporazum!”, ljubazno će konobar. “ A, kakav nesporazum, za boga miloga, je si l”™ ti, možda, konobar s Marsa, pa ne naplaćuješ vol”™ke račune!” “ Nisam ja nikakav konobar s Marsa, ali bih mogao ja Vas upitati da li ste Vi doista navijač, našega “Saraj”™va”!?” uvrijeđeno mu je odgovorio konobar. “ Pa, naravno, da sam navijač “Saraj”™va”!” Ahmed će, nemajući kud. “ E, pa, onda bi trebali znati, da naši navijači ništa ne plaćaju,kad se dobije utakmica! A, sad me izvinite, ima ih još dosta, koje trebam poslužiti!!!” “ Oprostite, kolega, malo me ufatila rakija!” skrušeno se pravdao Ahmed, a srce mu se smijalo od sreće. Pošto kafane, u kojima se ceh ne plaća, ne postoje čak ni u pričama, poprilično je jasno da su Džemal i Ramadan sve to ranije dogovorili sa šefom sale, dajući mu još i bogatu napojnicu. Kad su se vratili za stol Ahmed im je, sav uzbuđen, ispripovijedao zgodu s konobarom. Džemal se, tobož, čak i naljutio na njega: “ Pa, dobro, komšo, jesam li ti stoput rekao da je sve plaćeno! Å ta li će ljudi samo misliti o nama!?” “ Izvini, komšo, po sto puta! Da mi je neko pričo”™, ne bih mu povjerovao ni riječ. A, sada kad sam se uvjerio, ostaje mi samo da pređem navijati za “ Saraj”™vo” i nema druge!!!” “ Ma, svaka čast! A, purgeri!?” “ Koji purgeri?!” začudio se naš Ahmed. Put kući se nije činio tako teškim. Cijelo vrijeme su pjevali: “ Ko se jednom napije, vode s Baščaršije”¦” I, iako su kozaračka opijanja znala rezultirati kojekakvim transformacijama, pa i transformacijom zagriženog dinamovca u vatrenog sarajliju, kozarački mamurluci su, također, imali svoje povijesne prekretnice.. Kad su Ramadan i Džemal sutradan došli u Baštu na popravak, Džemal je šireći rukama i zijevajući komentirao: “ Kad sam se jutros probudio, onako mahmuran, glava mi je narasla ko”™ poležak, a onda sam se dosjetio da smo dobili pojačanje i sve je prošlo, ko”™ da sam popio litru rasola.” “ Jes”™, boga mi, i ja se tako osjećam. Nije mala stvar, takvu purgerčinu, prevesti na islam!” pridoda se Ramadan, iz sveg glasa. “ Ma, o čemu vi to!?” začuđeno će mlađi konobar, Babić, također dinamovac. “ E, pa, šef ti je posto”™ Sarajlija, a i ti bi mogo razmisliti, šta ti je raditi, u ovoj novoj situaciji!” “ Ma, Ahmede, ja ne mogu vjerovati, da si se prodao ovoj dvojici!” uznemirio se Babić. “ A, ko se to prodao?!” mirno je uzvratio Ahmed. “ Ti si se prodao, međede jedan, eto ko!” zavikao je Ramadan, dok su mu naticale vratne žile, a lice se sve više crvenilo. “ Imaš li, možda, svjedoke!? Vaša, protiv moje, to ti neće proći!!!” likovao je Ahmed. Ramadan je htio iskočiti iz kože, dok ga je Džemal smirivao, smijući se: “ Polako, Ramo, nadoće on nama”¦” P.S. Naše junake(u dijelu priče koja se odnosi na navijače “ Sarajeva” i “ Dinama”) sam, nažalost, morao preimenovati, jer sam se bojao da mi neko, od familije mojih junaka,ne zamjeri, na bilo koji način. Naime, u zbilji je priča imala više sudionika, a ova trojica kojima sam dao da vam je ispričaju, svakako su najvažniji, a moram se pohvaliti da sam ih osobno poznavao i poštovao. Mislim da su sva trojica već dugo rahmetli, i ne želim, ničim, skrnaviti uspomenu na njih. Za one koji su, unatoč navedenom, radoznali, dao sam dovoljno detalja iz kojih će pogoditi o kojima se legendarnim kozarčanima radi. Zamislite samo: teški “ sarajlija”, zacrvenjeno lice, nabrekle vratne žile i povik : “ Međede jedan”¦.”, a s druge strane stola, lica malo otkrivenog kartama za remi, u kojima se štelio “hand”, osmijeh je otkrivao zlatni, ili čak, srebreni zub, bradavica, pa ko ne bi znao da su to :”¦”¦. Evo, zar nisam rekao da će te znati o kome se radi”¦!!! Å to se Reufa, Hamde i Hakije tiče, njihove priče su toliko poznate da sam siguran da mi niko ne može prigovoriti da nisam dobronamjeran. Ako, ipak neko nađe bilo što kompromitirajuće u mojim sjećanjima, preuzimam svu “krivnju” i najiskrenije se izvinjavam. A, sada, malo o mojim razlozima za korištenje lažnih imena. Priča je bezazlena i velikim dijelom istinita, ali ja nisam u potpunosti siguran u fakte(dakle ljude koji su sudjelovali, datume i mjesta), pa sam se radije odlučio na izmišljene likove, tako da ne bih nikome pružio priliku da me optuži da pretjerujem, lažem ili slično.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.