Marko

Redžić piše:

Izjava Marka Pavica da nije saglasan sa izgradnjom Memorijalnog centra ubijenim logorasima u Omarskoj inicirala me je da vam opisem neke osobine ovog covjeka koga dugo poznajem.

Danas reci da si protiv  Memorijalnog Centra moze  samo neko ko je ili lud ili totalno bezobrazan i beskarakteran, a Marko sigurno nije lud. Agresija na BiH je dokazana  i potvrdjena, a isto tako i genocid. U toj agresiji i genocidu nad Bosnjacima, Omarska je, na nasu veliku zalost, odmah iza Srebrenice.  I poricati to danas ne moze ni najokorjeliji ni najnepismeniji srpski bradonja jer je dokaza na pretek. Prodjite bilo kojim podrucjem  prijedorske opcine gdje su prije rata zivjeli Bosnjaci i prvo sto primijetite su  puni mezarluci  civila, djece i staraca. Svi ti mezarluci napunjeni su samo zato sto su ti ljudi pripadali Bosnjackom narodu koji su cetnici poistovjetili sa Turcima i pokusali na njima, a i na svima nama, lijeciti svoje petstotina godina stare frustruacije.

I danas kad je sve apsolutno jasno, kad se istina stidljivo, ali ipak javlja i kod dijela Srba osjecaj krivnje i griznje savjesti i zelja da se distancira od zvjerstava koja su pocinjena u ime Srba i srpstva, Marko , koji zna puno vise o tome od bilo kojeg  prijedorskog Srbina, i cija je odgovornost za zlodjela ravna  Drljacinim i Stakicevim, umjesto da stane na celo tih ljudi i pokusa bar malo saprati svoju savjest, pokusava da zakoci to nesuvislim izjavama da ce se “narusiti dobri medjuljudski odnosi”. Sta znace dobri medjuljudski odnosi Marko bi morao znati jer je bio i predsjednik SSRNa  i Opcine prije rata kad su u njenom radu ucestvovali predstavnici svih naroda.

Ne znam, a i ne zanima me s kim ce gospodin Marko docekati ovu Novu godinu, ali znam da je mnogo predratnih godina drug Marko docekao sa rahmetli Idrizom Jakupovicem i Silvom Saricem, koje je on otpremio u logor. Naveo sam imena samo ova dva divna covjeka koje sam i sam dobro poznavao i koje je Marko mogao spasiti. Silvo Saric je bio pravnik u Posti gdje je Marko bio direktor. Kad ja odveden u logor Milka, Silvina supruga je pokusavala doci do Marka, ali bezuspjesno. Kad ga je jednom zaustavila na ulici nije htio s njom razgovarati rekavsi da je ne pozna.

Marko je pred rat zvanicno bio clan Partije reformista, ali je honorarno bio savjetnik SDSa. Poznavao sam, na zalost, Micu Kovacevica koji je u mojoj firmi imao dobrog prijatelja i pocesto navracao. Nekoliko puta Mico je pricao kako im “komunjara Marko Pavic pokusava kreirati politiku i kako ga se ne moze otarasiti”.Ljutio se Mico na ostale, prije svega na Srdju Srdica i Simu Miskovica, koji su dozvoljavali Marku da bude glavni ideolog prijedorskog SDSa. Uporan i politicki obrazovan Marko je nanjusio da ce SDS dobiti vecinu glasova i radio je iz sjenke. Tu dvolicnost nije tesko razumjeti jer je Marko volio vlast i sve bi uradio da ostane na vlasti.

Bio je ministar u nekoliko vlada republike srpske odmah poslije rata . Prvo kao clan SDSa, a poslije kad je SDS poceo gubiti osnovao je vlastitu stranku. S tom strankom pokusao je da spere svoje “ ratne politicke zablude” i svoj kriminal  u koji je ogreznuo obavljajuci ministarske poslove. Na podnesenu krivicnu prijavu reagovao je pametno i iskusno. Priznao je krivicu, koja nije mala, ( radi se o stotinama miliona pronevjerenih maraka), obecao da ce se popraviti, a popravak je i sama cinjenica da se distancirao od SDSa i dogovorio sa sudom, uz direktnu pomoc Peddya da se samo uslovno kazni. Na taj nacin je mogao ostati u politici uz uslov da se makne na lokalno podrucje.

Uz pomoc SDSa, iako javno protiv njih, postaje predsjednik opcine koja po njemu “ biljezi izvanredne rezultate na planu povratka”  i u koju se vratilo 20000 predratnih stanovnika. Koliko od tih stanovnika radi Marko nije rekao, a mogao ih je nabrojati na prste jedne ruke. Tih 20000 povratnika po Marku su sretni i zadovoljni medjunacionalnim odnosima i velika je steta to sada kvariti.  Tih 20000 i nas dva puta toliko po cijelom dunajluku smo prezadovoljni spomenicima koje Marko otkriva srpskim koljacima sirem opcine i sto u njihovu cast mijenja grb i nazive ulica kao da u Prijedoru nikad nije zivio  niko drugi osim pristalica 4C. Za podizanje tih spomenika nije potrebna javna rasprava i diskusije.

Vrhunac Markovog bezobrazluka je “ Ginuli su i Srbi, zar ne”. Znamo mi to gospodine druze Marko. Znamo i kako i gdje su ginuli. Ginuli su braneci Hrvatsku od ustasa, ginuli su  braneci Gradacac i Bihac od Bosnjaka i na srecu nikog nisu uspjeli odbraniti. Ginuli su i u medjusobnim svadjama oko podjele pljackaskog plijena i u nasem Kozarecu i po drugim mjestima.

Da ne znam Marka ja bih mu se jos zahvalio sto vodi racuna o dobrim medjunacionalnim odnosima.  Znam da postoji mnogo Srba u Prijedoru koji nisu zadovoljni Markovim medjunacionalnimi drugim odnosima. Pitanje je je li i sam Marko, ali je zadovoljan onim sto je nakupio u ratu i nakon jer danas slovi za jednog od najbogatijih u republici srpskoj. Treba to ocuvati i nakon  slijedecih izbora.