Logorska priča

I mimo moje volje nadiru mi sjecanja na danasnji dan 1992. godine. Puno se toga stislo u kratkom vremenu a ipak sve se pamti. Bili smo vec preko tri mjeseca na Manjaci, vec se poodavno suskalo o nasem pustanju, ali bi uvijek nesto zapelo pa smo opet poceli gubiti nadu. Snijeg je vec zabijelio, a noci, koje su i u po ljeta svjeze, postale su hladnije. Studen se uvlacila u kosti a nemir u duse. Disciplina je malo popustila. Pustali su nas da izidjemo nakratko iz “paviljona”, kako su zvali stale u kojima smo spavali na bujadi.

Jednog predvecerja ili noci, a tesko je znati jer noc gore dolazi iznenadjujuce brzo, punoj depresije i beznadja, odnekud sa suprotnog kraja iz moga “paviljona”, zacu se pjesma: TEBI MAJKO MISLI LETE”¦. Odjeknu kroz tamu i studeni njeni topli zvuci kao da odjednom razbise svu tu ucmalost. Razlijegali su se zvuci pjesme i za trenutak zaboravis i gdje si i ko si, a onda nas glas strazara vrati u stvarnost…

Prestani, samo jedna rijec, bila je dovoljna da pjesma umukne. Zavladala je ponovo mukla tisina, a onda nakon izvjesnog vremena ponovo se cula naredba iz vana: Pjevac, nastavi…

A pjevac je bioDimac, mladic sa podrucja Ljubije koji je prije rata vec snimao nesto sa Halidom Muslimovicem. Pjevao je Dimce,a zvuci njegove pjesme topili su studen oko nasihsrca i malo po malo sirio se krug pjevaca da bi u jednom trenutku “grmjela” cijela stala . Strazari su nesto vikali, ali mi smo pjevali.Pjevao je i ko zna i ne zna,kroz tu pjesmu izlazila je iz nas mjesecima skupljena tuga i cemer.

Nije to sve trajalo dugo i tesko je razumjeti zasto su nam to strazari dozvolili, jer su se i daleko sitnije stvari kaznjavale, ali se u mraku i tami osjetila neka zivost. Dimce je valjda ispustio dio svoje tuge i cemera i zasutio. A onda se to ponavljalo nekoliko noci zaredom. I uvijek je to bila pjesma TEBI MAJKO MISLI LETE. Samo ga vise nismo slijedili. Bili smo svjesni da samo kvarimo ugodjaj. Dimceje to radio profesionalno i uzivali smo i mi i nasi dzelati. Mi smo se ponovo poceli osjecati ljudskim bicima, vidjeli smo neku perspektivu, pa cak i ako nas sve pobiju nekome smo poslali poruku o nasim osjecanjima, a sto tu poruku nije cuo niko osim nas to nije umanjivalo nas optimizam. I ko je imao majku i ko nije, a imao je neko drugo drago bice, prenio je preko Dimceta i njegove pjesme poruku nade ili barem pozdrave dragim bicima. Osjecanje da neces umrijeti bezposlanog pozdrava svojim najdrazim puno nam je znacilo. Poznata je istina da se, bez obzira na starost ili druge razloge, u najtezim trenucima doziva majka i samo majka.

A onda je sve doslo nekako iznenada.

Cetrnaestog novembra rano ujutro pocela je prozivka. Jutro je bilo prohladno, ali mi to nismo osjecali. Svakoga je mucila samo jedna misao: Hocu li biti u grupi onih koji napustaju ovo grozno mjesto.

Kako nista u ovom ratu nije bilo racionalno niko vise nije vjerovao niusta.

Kad su nam najavili mogucnostoslobadjanja izabrali smo grupu koja sesastala sa predstavnicima Crvenog kriza. Bio sam u toj grupi i zajedno sa Fehimom Sarhatlicem napravilispisak nasih zahtjeva.

Prvi nas zahtjev da idemo ili svi ili niko nije prihvacen. Receno nam je da u Karlovcu nema mjesta za sve i da ce oslobadjanje ici po fazama.Trazili smo da se prvo oslobode maloljetnici i osobe preko sesdeset i pet godina. Zatim da se ide, bez izuzetaka, od starijih prema mladjim. Crveni kriz je podrzaonas prijedlogi trazio od logorske komande da ga dosljedno sprovedu.

Po prozivci smo vec osjetili da se prihvatio nas princip. Odvojili su maloljetne i starije i onda poceli.U to je neko javio da se prasnjavim putem prema Manjaci priblizava kolona autobusa. Tesko je opisati emocije. Znali smo da ce biti oslobodjen samo dio. Svakoje gajio nadu da ce on biti u tom kontingentu i istovremeno osjecaostrah da bi mogao ostati. Prozvani su se za cas rjesavali ovog drugog i zurili da spakuju ono krpica sto su imali ili da ostave nekome ono sto im nije neophodno.Svu topliju odjecu ostavili smo onima koji nisu prozvani. Prije toga svako je morao potpisati izjavu da svu svoju imovinu ostavlja republici srpskoj te da cemo napustiti prostor bivse Jugoslavije.

Najveci dio vremena u logoru provodio sam sa Netkom Kapetanovicem.Netko je izuzetno fina osoba pun sabura, karaktera i merhameta kao rijetko ko. Nije se puno radovao kad je prozvan. Imao je jos dva mladja brata koji su ostali. I ne samo on. Bilo je puno slicnih slucajeva.

Sve se odvijalo vrlo organizirano i brzo ili se to meni samo cinilo jer se prethodnih stotinu dananije odvijalo nista u nasu korist. Bili smo u vrlo kratkom vremenu u autobusima. Boze ljepote. Svi smo imali sjedista, tvrda, od sperploce, ali sjedista. Nezamisliv komfor. Sjedis i cekas put u buducnost. Ne moras drzati sagnutu glavu. Nakon vise mjeseci bili smo opet ljudi. Na svakom sjedistu bio je “lunch paket” u plasticnoj vrecici. I jabuka, prava pravcata friska jabuka.

Nasu radostmutila je cinjenica da velik broj nasih prijatelja i rodjaka ostaje. Napustali smo mjesto u kojem smo dozivljavali najveca ponizenja, mjesto gdje smo tretirani gore od zivotinja, mjesto gdje za stotinu dana nismo dozivjeli nista fino i stalno strijepili za zivote, ali radost nije bila kompletna. Gledali smo kroz prozore prema onima koji ostaju.

Ovaj put smo imali vise srece, a jesmo li je zasluzili. I ima li uopce pravde. Je li mjerilo to sto je neko prije rodjen pa prije izlazi, a onaj ko ostaje ima vise sanse nikad ne izadje. Kad su autobusi krenuli vidjeli smo tugu i suze u njihovim ocima. Orosile su se i oci mnogih od nas. Mahali smo dugo jedni drugima, mahali smo sve dok nismo zamakli.

Na putu prema Banjaluci prolazili smo kroz srpska sela. Iako smo putovali pod jakom pratnjom nekoliko puta su zaustavljali kolonu i prijetili nam. Par zadnjih autobusa su za kratko odvojili i pokusali uci. Djeca su bacala kamenje, lupali motkama po autobusima, a stariji prijetili i prelazili otvorenom sakom preko vlastitog vrata. Jasna poruka.

U Seheru nam je mahalagrupica Banjalucana. Bili su sretni zbog nas, a kako je njima bilo to samo oni znaju. Imali su hrabrosti da izidju i pokazu radost rizikujuci time i vlastite zivote. Ispred samog mosta na Savi , na granici sa Hrvatskom, ponovo smo zaustavljeni. Nekom oficiru srpske vojske sve to nije bilo jasno i pokusao je da nas vrati. Ponovo nervoza i ipak sretan prelazak preko Save. I konacno- SLOBODA

Prvi odmor imali smo negdje iza Kutine. Autobusi su stali, izasli smo vani itek tad bili svjesni da smo slobodni. Nekoliko ih je kleknulo i pocelo da ljubi zemlju. Paradoksa, istjerali nas sa nase , a mi ljubimo tudju zemlju. Dobili smo slobodu, a izgubili zemlju . Dobili smo slobodu, a izgubili zemlju . Nas put u neizvjesnost je tek pocinjao…