Faruk

Prosla su vec tri mjeseca od kad sam kupio auto a jos ni jednom ga nisam oprao.

Znam da je ovo sablaznjivo i da cete sada s pravom poceti da me castite komplimentima iz arsenala: plisko, tusko, leziguz, bilmez (naski; biljmez), pesin (kod nas niko nije izgovarao peksin), hepiz, canjak”¦ a ne d”™o dragi Bog da mi se to desilo u Carsiji sigurno bi se nasao neki MANGOUP koji bi odletio u eko policiju i prijavio me, pa posto bi se policija oglasila nenadleznim za moj slucaj, tad bi se tu brze bolje stvorio osvjedoceni cuvar genocida i genocidnih tvorevina izvjesni MOHUN- AGA, koji je iz svog prezimena izbacio H jer ga niko od njegovih cukun i pradjedova nikad nije ni izgovarao pa mu bezbeli i ne treba, a uz to i podsjeca na dio historije (opet bez h) koji on zeli zaboraviti. Posto taj aga od mahuna pise za najdodikovskiji zavisne novine ja bih sigurno bio proglasen i etiketiran za sva vremena kao AUTOHABIJA, a sto to znaci vjerovatno ne bi znao ni onaj ko je izmislio to ime…

Dzaba bih ja navodio razloge da zivim u mjestu sa suhom klimom gdje se auto uopce ne prlja, da ono malo prasine sto padne na njega opuse prekonocni vjetar, da je auto boje pustinjskog pijeska i da se prljavstina na njemu haman i ne vidi, da za ova tri mjeseca u njega nije usao niko osim mene jer ovdje se svako vozi samo u svom autu.

Otezavajuce okolnosti za mene bi bile da ovdje ima koliko god hoces nacina da se rijesis plisnja i pesinluka( opet sam zaboravio dje dodje drugo K), pocev od vodovodnog crijeva ispred kuce do maksuz napravljenih praonica za samoposlugu u koje ubacis nekoliko ionako bezvrijednih “quartera” od jos bezvrijednijeg dolara, pa do bukadar razlicitih praonica na koje zaceras auto i ne izlazeci iz njega provezes se i vec si i opran i posusen. Ima i “touchless”, a to je da se rijesis plisnja bez da te ista pipne ili trlja osim vode pod pritiskom. A kakvo mi je to pranje bez trljanja.

U svim tim varijantama pranja osim mene i masina nema nigdje zive duse, a to je ono sto me nervira i zbog cega ce proci jos mnogo vremena prije nego ja operem svog “alata”.

U predratnom Prijedoru nikako nije mogla sastaviti hefta, a da ne svratim kod Faruka pa vise ne znam jesam li isao zbog pranja ili zbog toga da provedem pola sata u ugodnom razgovoru.

Faruka se sjecam jos iz gimnazijskih dana dok nas je vozio autobusom u skolu. Bio je jedan od prvih radnika Autotransporta gdje je dugo radio i onda jos u snazi odlucio je da otvori servis za pranje, podmazivanje i balansiranje guma. Napravio je to u svom ovecem dvoristu obavezujuci se da nicim nece narusiti okolinu i u potpunosti ispunio obecanje.

Nije to bio ni prvi servis za gume ni prva praonica u Prijedoru, ali ipak je bilo nesto posebno, bila je to praonica sa dusom u koju je svako rado svracao.

Kad god bi i ko god bi dosao tamo bio bi docekan kao najdrazi gost sa sirokim osmijehom Faruka i momaka koji su tamo radili. A ako biste slucajno dosli i zatekli ispred kolonu vozila momci bi se razletili da to sto prije rasciste.

Iako vec u pofinim godinama Faruk je vise trcao nego hodao. Za njega je musterija bio svetinja i uvijek bi nasao vremena da sa svakim porazgovara. Znao je sta koga zanima i zametnuo bi ugodan razgovor. Mene bi uvijek priupitao sta ima novo u motoristici i saobracajnoj regulativi iako mislim da je imao informacije iste kao i ja. Tako bismo mi ugodno popricali dok se auto pere i eliminirali vrijeme cekanja.

Ako bih dosao a Faruk nije tu njegovu ulogu preuzimao bi neko od momaka, bilo Niho, bilo Memic, bilo jedan brko koga nikad nisam ni upitao za ime, a znali smo se siti napricati.

Tako bih uz auto i ja malo ocistio svoju dusu, a za cijelo vrijeme momci su radili posao bez prestanka. Niho bi jos dok bih ja bio pokraj Keksare primjetio koja mi je guma popustila i ja ne bih ni izisao iz kola, a on bi se vec stvorio sa zrakom i manometrom.

U to vrijeme kod privatnika je radio samo onaj ko nije mogao naci nikakav posao u drustvenim firmama i cekao prvu zgodu da se uglavi u kakvu firmu. Medjutim ovi momci su kod Faruka radili dugo vremena i jednom sam od Nihe cuo da su prezadovoljni. Placao ih je solidno, a ako bi bilo neuobicajeno puno posla Faruk bi im na kraju dana obavezno podijelio baksis.Nekoliko puta sam se zatekao u vrijeme rucka i bio iznenadjen kad bi im Faruk iznio obrok koji je Refka, Farukova supruga spremila.

Faruk je bio vrlo aktivan i u svojoj mjesnoj zajednici angazirajuci se posebno na uredjenju prostora i ciscenju deponija smeca koje bi nesavjesni pojedinci i firme odlagali. Dok sam radio u Putevima prilikom svake akcije navratio bi kod nas i trazio strojeve za pomoc. I tu je bio uporan pa bez obzira koliko smo poslova imali njemu se moralo nesto odvojiti.

Kad su cetnici poceli ubistva i progone Faruka uz jos porijetke vidjenije Bosnjake u pocetku nisu dirali zeleci stvoriti kod naroda predstavu da oni nisu protiv svih Bosnjaka vec samo protiv “ekstrema”.

A onda nakon sto su izvrsili masovno protjerivanje i ubijanje poceli su planski pojedinacnim napadima, uglavnom nocu napadati ljude i likvidirati sve koji bi se zatekli u kucama. Znali su da imaju vremena i nisu zurili. Uvijek bi bezobrazno izmislili neki razlog, umirili ljude par dana, a onda ponovo ucinili neko zvjerstvo..

Bilo je to vrlo tesko vrijeme, cak teze nego na samom pocetku agresije . Stvorena je jedna teska psihoza iscekivanja u kojoj je svako mogao pretpostaviti da je jedna od slijedecih zrtava, samo se nije znao redosljed. Ustvari na zatecene Bosnjake u gradu mogla se u cjelosti primijeniti izreka da su svi mrtvi samo cekaju red za kopanje.

Nazalost u zadnjoj zimi rata cetnici su nocu upali u Farukovu kucu u kojoj je pored njega i supruge bila i svastika i sve troje ih izmasakrirali.

Rijetki ocevioci kazu da je tesko zamisliti svirepija ubojstva. Sve troje su iskasapljeni, cetnici su ispreturali svu kucu i odnijeli sve sto je ista vrijedilo. Iako su naseljem odjekivali krikovi mucenih, a u komsiluku je nekoliko kuca ciji su vlasnici policajci, niko nije reagirao niti nazvao policiju.

Mislim da ni u ovom slucaju kao ni u svim slicnim za cijelo vrijeme rata poliicija nije niti jednom intervenirala ni pokusala da nadje pocinioce.

Ustvari vecinu tih zlodjela su uradili pripadnici policije.

Prijedor je relativno mali grad i vijesti se brzo pronose, ali iznenadjuje solidarnost prijedorskih Srba u prikrivanju zlocina.

Bez obzira koliko se medjusobno trvili i nepodnosili svoje zlocince oni ne odaju postajuci na taj nacin njihovi saucesnici. Takvo kolektivno prikrivanje i saucesce u zlodjelima tesko da je zabiljezeno u historiji i taj se narod ne treba nadati salametu sve dok se ne rijesi svoga balasta, a i to ce morati doci kad tad.

Mi smo opet zivotima svojih najcestitijih platili svoj preporod, a da nam zrtve nisu uzaludne svakodnevno pokazuje, izmedju ostalog, i ova stranica.

A dusama mog dragog Faruka, njegove Refke i svih nasih sehida neka dragi Allah pokloni vjecni dzenetski mir.