Mensur

nido2 piše:

Vrijeme ne teče bez prekida. Njegov tok bi se mogao opisati kao relativno sinkronizirani niz sličica, koje su neovisne jedna od druge i koje zajedno mogu funkcionirati tek kad ih se stavi na traku, zamota preko koluta i zavrti.

Onaj tko sličice slaže na film svjestan je da se radi o nizu pojedinačnih slika, ali gledatelj ima privid konstantnog i neprekinutog toka.

Tako i mi, živeći ovaj svoj život, dakle, krećući se jednosmjerno, od materinog trbuha, prema mezarlucima, imamo privid da između pojedinih scena ne postoji praznina i zaboravljamo da je i najveća rijeka zapravo sastavljena od kapi, samo što je njihov razmak zanemariv, a struja prebrza, pa smo skloni ignorirati njihovu osobnost. Spoznaju da stvari stoje baš ovako i nikako drugačije, dugujemo, naravno, znanstvenicima, a potom i umjetnicima.

Znanstvenici su došli na svoje, kad je ovakvo promišljanje na stvari, još početkom XX stoljeća, kad su Max Planck, Einstein i ostali, skuzili da Newtonova, kartezijanska mehanika nije mogla objasniti baš sve i da u subatomskom svijetu nije mogla objasniti ništa, kao što je postajala upitna i kad su stvari dosezale brzine, približne brzini svjetlosti.

Događaji su “najednom” postali ovisni o promatraču i načelno nepredvidivi. Filozofija je baš na tom mjestu na vremenskoj osi, dakle na prijelomu XIX i XX stoljeća postala nekompetentna i impotentna, a da bi i dalje mogla nagovještavati budućnost ljudske spoznaje.

Njezini alati, kojima je, sve do tada, dakle do rađanja kvantne slike svijeta, mogla objašnjavati neke pojavnosti, a i naslućivati što slijedi nadalje, postali su nedostatni i nesavršeni. Znanja filozofa su postala nedostatna da utiru daljnje prtine u snijegu i oni su se morali maknuti da fizičari i matematičari prođu ili su, ako su i dalje htjeli biti znanstvena avangarda, morali i sami stupiti u svijet kvantne mehanike i matematike, koju je ona iznjedrila.

Bio je to strašan udarac za filozofe i oni su nestali s planeta, poput dinosaurusa ili su se putem ponižavajuće simbioze utopili u fizičare, matematičare i genetičare. Vjerujem da je ta iznuđena transformacija normalna i prihvatljiva, koliko je normalno i prihvatljivo da iz izmeta i truleži niče mirisavo cvijeće i jestivo voće. Svako nestajanje hrani neko nastajanje i tu se nema što prigovoriti, već samo konstatirati.

Kako je umjetnost reagirala na izvrtanje fizikalnog svijeta naglavce!? Da li se je snašla u tome i da li je nastavila svojim putem ili se i sama posula pepelom!? Je li i ona umrla!? U što se pretvorila umjetnost na pragu kvantnog doba!?

Jedini zakon, koji bi se mogao primijeniti, skoro pa na sve umjetnike, može stati u jednu jedinu riječ: sloboda, a ona isključuje bilo kakvo robovanje unaprijed zadanim formama i prokušanim šemama i motivima.

Traženje novih kutova gledanja, novog izraza i fascinacije, novih motiva, uključivanje podsvijesti i istraživanje neistraženog, ugrađeni su u sam kod umjetnosti. Umjetnost pozdravlja novotariju i grozi se povratka na isprobane recepte, nitko više ne želi slikati “Mona Lisu” ili “Noćnu stražu”, kipari već odavno ne slijede Michaelangela, niti Rodina, kao što ni pisci ne oponašaju Puškina ili Ljermontova.

To ne znači da su ih prestali respektirati, ali svakako nam daje shvatiti da svijet ne treba njihove klonove, već nastavak niza.

More je nepregledno i umjetnici uvijek teže pronaći svoj otok i za razliku od običnih smrtnika, klonu se poznate obale. Oni, kojima je u najvećoj mjeri stalo do samosvojnosti i koji se ne boje nerazumijevanja i neprihvaćanja, jer su sigurni u sebe i svoje nadahnuće, a kojima i to ogromno more izgleda već istraženim, okreću se transcedenciji, meditaciji i nastoje sastrugati još koji sloj sa svoje podsvijesti i podastrijeti te, samo njima razumljive, zakopane slike, širokoj publici ne bi li netko iz mase osjetio onaj “buć”, haiku pjesnika, kad žaba skoči s lopoča u baru.

Umjetnost teži univerzalizirati osobnu percepciju i time širi granice naše osjetilnosti i otkriva veze među nama, kojih nismo bili svjesni.

Na ovom mjestu sam već duboko svjestan kako i moji najveći fanovi nestrpljivo otpuhuju, gunđajući:”Ma, Nido, hajde već jednom odvali, što si to htio reći za Mensura!”

Pošto su svi umjetnici ovisni i o publici i o kritici i sam sam sklon, katkad uvaljivati se niskim strastima, pa ću vam popustiti, iako bi najradije još malo pametovao. Ako mi je ikakav izgovor morat’ ćete se vraćati na ovo gore napisano, ako vam je stalo znati što je to pisac htio rećiJ

Mensur!!!

Impozantno je to što je naš, impozantno je to što je mlad, zgodan, vrhunskog obrazovanja, impozantno je to je što smo obojica dobar dio života bili podjednako udaljeni od Krkića, a sad smo podjednako udaljeni od Frankfurtha, valjda, i na kraju, a nikako ne i najmanje važno, rekao bih da sam zaljubljen u njegove slike i da sam ih, ono što mi je bilo dostupno, dugo, dugo gledao i pokušao se ubaciti u svijet našeg komšije, kojemu su muze tako očito sklone!

S obzirom da su nam u trenutku, kad ćete možda čitati ovaj text (ovisi o našem prestorgom uredniku Švabi, al’ računam na ramazanski rahmet), dostupne samo one tri slike s naslovnice, reći ću nešto o njima, odnosno o dojmu, koji su na mene ostavile.

Ja, nipošto, nisam dovoljno educiran govoriti o ovoj zahtjevnoj materiji i volio bih da se uvaži tužna činjenica da sam ja samo fan, a ne nikakav povjesničar umjetnosti, no barem ću reći baš ono što mislim, a ne nekakav očekivani i isfurani klišej.

Dakle, “triptih”, kojem svjedočimo na naslovnici, već na prvu, budi moju radoznalost, a ogromna je snaga radoznalosti!

Za one, koji još ne znaju, na radoznalost je najlakše uloviti curu, a i Nobelovu nagradu, bogme!

Neću govoriti niti o tehnici, korištenoj na tri slike uz Daalovu priču, ali rekao bih da se radi o “ulju na platnu”, a ni u to ne mogu biti siguran ovako iz druge ruke, no to ionako nije predmet mojeg interesa, jer na kraju krajeva i nisam dovoljno educiran da bih raspredao o slikarskim tehnikama, no kad su u pitanju motivi, tu stvari stoje donekle drugačije i imam pravo drobiti o mojem viđenju slike, koliko me volja, pa ću ga, lajav kako jesam, naravno iskonzumirati i ovaj put, iskreno se nadajući da će ova lamentacija pomoći, a ne odmoći našem umjetniku.

Za tehniku, samo još to da sam svjedočio uživo izložbama etabliranih majstora, kakvi su Mujadžić, Berber, Murtić itd i da je već na prvu očito da naš majstor svoju virtuoznost može mirno prisloniti uz njihovu.

Smećkastocrveni ambijent je moju podsvijest asocirao na neki misteriozni krajolik, a upotrijebljene boje mogle bi predstavljati Marsov pejsaž, ali isto tako i zemlju ispunjenu oksidima željezne rudače, tako prisutnu u okružju rudničkih jama u kojima su završili ostaci naših najmilijih, u vrijeme kad su zlotvori zamišljali da je moguće sakriti mrtve.

Svjetlija mrlja bjeline, koja dominira prvom slikom, govori mi kako je njihova težnja bila uzaludna, jer fosfor iz kostiju stvara upravo suprotan efekat onome od željeznih oksida, te kontrast koji izaziva daje naslutiti promjenu krajolika izazvanu vanjskom intervencijom.

Uloga prve slike je da se zapitamo, što je to ispod i da nam se u svijesti pođe stvarati lepeza mogućnosti i razriješenja tog misterija. Normalno je da je svakoga od nas slika odvela u drugom pravcu, a normalno je što se nekima skoro poklopilo, već smo rekli da je to uvjetovano našim promatračkim mjestom i nabojem, pa i našim predrasudama.

Druga slika nije, kako bi se logički pomislilo, naslijedila prvu, već joj je prethodila. Na njoj su djetinje nevine oči otvorene, ali ugašene, što nam daje znati da iza njih ne stanuje više duša onoga, kome su pripadale i da su sva pitanja i dileme ostala nama koji smo još tjelesni i živi.

Okolni ambijent počinje usisavati, sažimati i prihvaćati to tijelo. Možda je umjetnik vidio samo hrpu trulog lišća, koje ga je asociralo na lice čovjeka, kako nas katkad oblaci asociraju na janjce ili propete konje. Slike podsvijesti su često stvarnije od onih koje nazivamo “stvarnima”, samo su na drugoj strani spektra i ne opažamo ih očima, već receptorima, lociranim na sivoj kori mozga. Te slike ne možemo fotografirati, a umjetnik im pribjegava želeći proširiti svoj i naš opažajni prostor ili, jednostavno, bježeći od već viđenih i istrošenih motiva, jer za ove može biti siguran da pripadaju samo njemu, a svima ostalima ostaje samo slutnja.

Zato se ja i ne bojim da ću tu sliku krivo prosuditi, jer moja prosudba pripada samo meni, pa i ne može biti pogrešna. Slika postiže svoj cilj, onoga časa kad pođemo nagađati o njezinim motivima i kad, služeći se alatima i kompetencijama, koje su nam na raspolaganju, pođemo razmatrati njezinu pozadinu i tražiti joj mjesto u našem poimanju svijeta. Cilj umjetnosti mora biti ta interakcija između izloška i promatrača.

Na trećoj slici koja to nije i kronološki, ne gledaju nas više ni mrtve oči, a tijelo se oslobađa još jednog svog pokrova i navlači onaj od okoliša. Ništa se ne mijenja tako sporo i nepovratno poput prirode same, ma kakva bila vanjska djelovanja na nju.

Marcel Proust u svojemu ciklusu od deset knjiga, kod nas prevedenim, kao ” Potraga za izgubljenim vremenom” plastičnije opisuje taj fenomen od mene. Evo vam približan citat, a vi probajte vidjeti sliku, koja će posvjedočiti o istrajnosti i neumoljivosti vremena:

”…stubište ispred mjesne crkvice bilo je izlizano od dodira svečeničkih halja…”.

Nestajanje tog lica sa slike i njegovo stapanje s ambijentom, podsjeća me baš na prethodnu impresiju u kojoj čak i platno svečeničkih halja za dovoljno vremena može preoblikovati kamen od kojeg su napravljene stepenice ispred crkve.

Htio sam reći da su ove slike mogle egzistirati i kao freske na nekom čaršijskom zidu, a svakih 1000 godina bi ljudi ugledali drugi sloj, kako nam ih je Mensur pokazao na tri paralelne slike, koji se meni čine samo slojevima jednog istog pogleda. Ako je umjetnikov pristup na tom tragu, fasciniran sam njime, a ako nije samo ću morati korigirati kut gledanja Da bih vidio nešto više, ipak bih trebao popričati i s umjetnikom i upoznati njegov svijet, a Boga mi, trebao bih pročitati malo više knjiga, vezanih za povijest umjetnosti, osobito one likovne, no već sam na početku iznio svoj najbolji alibi na tu temu.

Samo ogromni respekt i ponos što je Mensur jedan od nas, natjerao me na ovo, još jedno izlijetanje pred rudu, no sad kad sam to izbacio van, nemoguće je ikome razglabati o našem slikaru, a da ne uvaži i postojanje ovakvog pristupa toj stvari, Nidinog pristupa.

Svi izlošci svijeta, koji kod nas ne bi izazvali nikakvu reakciju i kraj kojih bi mirno prošli, ne vrijede pišljiva boba. Umjetnost nas nikad ne ostavlja ravnodušnima i nju može prepoznati i zadnji čaršijski klošar, samo ako mu mozak nije spaljen ili izvjetrio u alkoholnim parama.

Mensure, naš, dobri i pošteni, umjetniče, hvala ti za to što jesi i za ono što si nepovratno učinio za image našeg mjesta. Hvala ti što uspijevaš promišljati svijet, mišlju umjetnika, hvala ti što ga gledaš očima virtouza, znam da su tvoji motivi i naši motivi, ma koliko ih mi uvijek i ne razumijevali.

Jednom davno pripadao si milenijskoj slici Kozarca, ali si sad putujuća slika za sebe i valjda, poput mene, na svoj osobiti način, pričaš o drugim slojevima slike koja je ostala na mjestu s kojeg smo istrgnuti poput našeg brata, kojeg sam prepoznao na tvojim slikama.