Žeteoci

Redžić piše:

Sve donedavno pricalo se da je tih godina kuga pomorila veliki dio stanovnistva zakacivsi gotovo cijelu planetu. Kad god nije bilo pravog objasnjenja za neku od epidemija spominjala se kuga. Od skora se kao uzrok tog pomora, jednog od najvecih u historiji ljudskog roda, sve cesce spominje pticja gripa.

Kako god se zvala ta je epidemija, izmedju ostalih desetkovala i familiju mog oca, tako da je on sa svojih osamnaest godina postao hranilac, jos uvijek brojne familije. Ostao je sa majkom, dva brata i dvije sestre. To se nekada sa nasom finom ikavicom slikovito zvalo »palo mu slime na time ».

Da bi se prezivjelo moralo se svasta raditi, a izbor i nije bio bas veliki. I tako ti je moj babo bio prisiljen da nadnicari kod imucnijih ljudi. U ne bas sirokom spektru poslova ( motika, srp i kosa) njemu je najvise lezao srp.

Postao je vrlo dobar zetelac, pravi majstor u ovom poslu i nije mu bilo ravna nadaleko. Kako mu nikad nije nedostajalo dovitljivosti prilikom zetve koristio je i noge tako sto bi « opkoracio razor », skupio psenicu na manji prostor i tako jednim zamahom obuhvatio puno vecu povrsinu.

Zetva je vrlo naporan fizicki rad, a nacin na koji je on to radio bila je umjetnost

Obicno bi uvijek stao na «oznjak », a to bi znacilo na prvi razor i tako prosijecao put . To je znacilo i obavezu da mora biti ispred svih. U slucaju da te neko stigne automatski preuzima “oznjak”, a to je vec gubljenje ugleda.

Radeci tako kod imucnih Causevica zagleda se on u Ibrahimovu najstariju kcer Dervisu, ali to je vec “love story” i ne moze se ovako usput ispricati.

Mozda je to i dio naslijedja jer znam da smo svi u familiji voljeli zeti, a kopati niko.

Ucio nas je on kako se zenje gusta, kako rijetka, kako visoka ili niska psenica. Poslije je moj Babo pronasao i druge , lakse i unosnije nacine prezivljavanja, ali bi pocesto, sad vise iz znatizelje da se okusa sa mladjima, znao uzeti srp u ruke.

Poznati kovac i njegov ahbab Huka Susic iskovao mu je specijalni srp od kose “varcarke” kojeg je cuvao kao svetinju i nikad ga nikom nije davao.

Bio je vec u godinama kad je jednom poslije dzumaja ( tako se nekad zvala dzuma) zastao da poprica sa prijateljima i kad mu se obratio Hase Husic:

“E moj Dedura, da si malo mladji sto bi imao priliku da se dokazes. Sutra mi dolaze zeteoci iz Lamovite, tri para, kazu da takvih nema na prijedorskoj opcini. Bas bi bilo zgodno da odmjeris snagu sa njima.”

Hase je bio jedan od najzivopisnijih i najinteresantnijih likova onoga vremena. Sve je on rjesavao lako i jednostavno uz osmijeh i neki, samo njemu svojstven humor.

Sve je znao prokomentirati na duhovit nacin pa cak i kad bi nas hodza drzao vaz poslije dzumaja Hase bi duhovitim upadicama znao izazvati salve smijeha. I sto god bi “izvalio” pristajalo mu je. A imao je zgodu za svaku priliku.

Jednom prilikom nakon pucanja mozdanih krvnih sudova operiran je u Banjaluci i mi otisli u posjetu. Kod njegovog kreveta pola Kozaruse, a Hase se raspricao:

“Ma ljudi moji ovo je vise dzamija i crkva nego bolnica. Ovdje svi vjeruju Boga. Evo ovaj do mene pukovnik i komunista kaze jos iz rata, a kad ga stegnu bolovi doziva Boga vise nego ikakav pop.”

Babu je zaintrigirala ova spoznaja i istisnula mu sve drugo iz glave. Zelio je da vidi ima li u njemu jos “kuveta” i sta je ostalo od njegovih vjestina, a nije bio u godinama kad bi se mogao kockati sa ugledom.

Morao je to podijeliti sa nekim i kod kuce je sve prenio Daliji, koji se tek bio zamomcio, i koji je odmah reagirao :

“Babo, pa to je izazov i za tebe i za i mene. Bas bi bilo zgodno da vidimo gdje smo.”

“Ma sine, ja star, a ti jos nejacak. Nije zgodno, mogli bi se i obrukati.”
U zivotu sam sreo malo osoba koji su bili inadzije kao Dalija. Radio je ono sto je htio i kako je zelio, ali volio je izazove i nije dao pred sebe. Helem, ubjedi on babu da ode kod Hase i da kaze da ce oni sutra doci da mu ”gajrete “.

Po dogovoru bili su vec u sabah kod njegove kuce, gdje su zatekli cetiri muskarca i dvije zene, svi u zrelim godinama i puni snage. Potrpali su se na ”sprajc “ i krenuli ka njivama.

Na jednom od te cetvorice bio je kozun i kad ga je Hase upitao:

“Stojane, sto ce ti kozun u ovo doba? “

“Ja bih sa ovakvim zeteocima mogao ogrnuti i jorgan, a da se ne oznojim i opet budem prvi, samouvjereno i naduveno odgovorioje Stojan.”

Poslije je babo dugo pricao da nikad nije vidio veci bijes u Dalijinim ocima i da ga je neprimjetno povukao za ruku dajuci mu tako znak da se smiri.

Na njivi su Stojan i jedna od zena, stali na ”oznjak “, mada je praksa bila da se uvijek upita ko zeli prvi. Do njih su se poredala druga dva muskarca, i vidjevsi da ovdje niko nikog ne ferma, babo je stao na treci razor.

Krenulo se silovito. Vec na samom pocetku, noseni sad vise inatom, a potpaljeni neodmjerenom samouvjerenoscu vrlo brzo su pretekli par ispred sebe, a uskoro i Stojana i njegovu partnericu. Do kraja razora su ih vec podaleko ostavili i po obicaju okrenuli se da im pomognu.

Pri tome je jogunastog Daliju bilo vrlo tesko natjerati, ali je na kraju shvatio da je to najbolji protuudar za neciju neodmjerenu samouvjerenost.

Kad su se okrenuli niz njivu ponovo je bilo isto. Opet su ih podobro ostavili. Babo je dugo pricao da nikad nije vidio Daliju da tako svojski nesto radi. Obavljao je puno vise od polovine posla, ustvari babo je pravio uzad i vezao snopove, a on je gotovo sam zeo. Kad su sisli niz druge razore, jedan od one dvojice iz drugog reda obratio se svima:

“Ljudi u ovom cici ima jos dosta kruva, a iver ne pada daleko od klade. Sin mu je kao i on. Stojane, pomakni se ti i pusti ove ljude na oznjak.”

Stojan, koji je u medjuvremenu skinuo kozun, nije imao kud.

Sve svoje umijece iskoristio je ne bi li im uzvratio i pretekao ih racunajuci da ce posustati, a on tako sprati ljagu . Nisu mu pruzili priliku i izdrzali su do kraja.

Zavrsili su oni zetvu puno prije predvidjenog roka, odmah iza podneva.

Daliji, za koga je ovo ipak bilo previse, i koji je vodjen vise mladalackim inatom nego razumom, je otekao zglob na saci u kojoj je drzao srp, ali nije odustajao iako su ga i Hase i babo molili da prestane. Uvezao ga je nekakvom maramom i izdrzao do kraja.

Nakon zavrsenog posla Hase je pred svima pruzio babi i Daliji duple nadnice.

“Mi smo dosli na gajret i sami smo se pozvali. Od nas ti je ovo halal.”

“Ovako se na gajreti i vi ste ovo potpuno zasluzili”, bio je uporan Hase ocito radostan jer je uradjeno puno vise posla nego je on ocekivao, a vise od toga bilo mu je drago sto mu je pobro potvrdio svoj renome.