Krajini u čast

Piše: Emir Suljagić (objavljeno u magazinu Start BiH)

Kemala Pervanića sam prvi put sreo u ljeto 2005. godine u Londonu – svega tri ili četiri dana nakon terorističkih napada –  na tribini posvećenoj desetoj godišnjici Srebrenice.

Jedan od govornika na tribini bio je i Ed Vulliamy i nakon što je stvar okončana, shvatili smo da smo nezavisno jedan od drugog pozvani da taj dan, zajedno, gostujemo i na nekoj muslimanskoj televiziji u Londonu. Ed je, pritom, i moj privatni heroj, čovjek koji je od trenutka kada se pred njim, u augustu 1992. godine otvorila kapija Omarske, mojoj zemlji dao sve i dobio ništa zauzvrat osim nekoliko krhkih prijateljstava.

Natrag se nije moglo

Na izvjestan način, njemu je bilo i ostalo gore nego i Kemalu i meni, jer nas dvojica nismo imali izbora, dok je Ed svojevoljno postao – ako tako mogu reći – musliman, jer je to naprosto bilo pitanje kućnog odgoja. Gore i od toga je što smo mi, kao zajednica, u godinama poslije rata izdali upravo takve ljude, one koji su u nas vjerovali više nego mi sami i više nego što je, očigledno, trebalo.

Kada smo poslijepodne stigli na adresu koju smo dobili, shvatili smo da smo napravili strašnu grešku. Za nekoliko minuta, dok smo čekali na voditelja emisije u kojoj smo kao trebali govoriti, shvatili smo da je televizija prilično amaterska i da svi od portira do producenta imaju duge brade i skraćene nogavice. Jedina žena koju smo vidjeli, pokrivena od glave do pete, zaobišla nas je u širokom luku, kao kugu. Bili smo u nekoj vrsti džihadlijske NTV 99, ali natrag se nije moglo. Osjećali smo da smo u okruženju u koje ne pripadamo, a Kemal je izabrao upravo taj trenutak da – ispod glasa – ispriča kako je imao prilično neugodan telefonski razgovor sa producentom emisije, koji ga je ubjeđivao da je priča o bombašima samoubicama u londonskoj podzemnoj željeznici ujdurma britanske vlade.

Od početka do kraja maratonske emisije voditelj je bez prestanka režao. Trudio se u svakoj prilici iz nas izvući makar i mrvicu mržnje, tražeći da pozovemo na osvetu, da kažemo kako je i Srebrenica zapravo dio kršćanskog rata protiv muslimana. I sve tako dok mu Kemal, s mirom budističkog svećenika, nije objasnio da manje-više ne zna o čemu govori; da on niti je bio, niti je danas neki naročit musliman; da su i Srebrenica i Prijedor rezultat autohtonog, bosanskog, fašizma; i da nas – između redova – ako ikako može ostavi na miru i pusti da idemo. U svakom slučaju, sa voditeljem – bjelodano razočaranim – se nismo rastali u naročito prijateljskim odnosima. Potom smo utrčali u neki pub, i kao i pravi bosanski muslimani sručili nekoliko litara piva, pritom se sve vrijeme šaleći – ali, ne bez dobrog utemeljenja – kako će svakog časa na vrata nahrupiti naoružana policija i pohapsiti nas.

Osim Kemala, znam još prilično mnogo preživjelih iz krajiških logora. Kada sam upoznao Edina Ramulića, shvatio sam i šta znači kad za nekog kažeš da je „samozatajan“.

Žrtve bosanskog genocida

Prvi put sam u Prijedoru bio ne sjećam se više da li je 1999. ili 2000. godina, zajedno sa prvom skupinom povratnika na Berek. Nisam mogao spavati i izašao sam iz šatora, da zapalim, i pridružio se skupini muškaraca koji su tiho razgovarali. Gledao sam njihova lica u sjaju žara na cigaretama i slušao kako jedan od njih priča da je nekoliko dana ranije otišao kupovati cement. Prodavac je bio čovjek koji ga je po njegovim riječima, „raskiv'o“, u Omarskoj, udarajući ga debelim električnim kablovima. Otišao sam sutradan, a iza mene su ostali oni i gomila ostarjelih nišana – jer  nišani stare kao ljudi – ispod jedinog drveta u blizini.

Dan kasnije, bio sam u Kozarcu, i gledao kako se prljava, skoro bosa i gola djeca izbjeglih Srba igraju ispred oronule zgrade nekakvog „kolektivnog smještaja“. Preko puta je bio cijeli niz veleljepnih kuća, koje su izgradili povratnici, sa čistim i bijelim fasadama i satelitskim antenama na krovovima.

Nekoliko godina kasnije imao sam sumnjivu i nesretnu privilegiju gledati suđenja Milomiru Stakiću, prijedorskom gradonačelniku i Radoslavu Brđaninu, šefu krajiške autonomije. I svaki put kada bih pomislio da više ne mogu, da ne želim više slušati te ispovjedi iz logora – tako strašne da razum odbija povjerovati u njih – i svjedočenja preživjelih sa masovnih smaknuća, sjetio bih se onog čovjeka s Bereka. I ostajao bih u sudnici.

Jedino zajedničko toj trojici ljudi – Edi, Kemalu i onom čovjeku s Bereka, kojem ni tada ni danas nisam znao ime – je to što nisu, iako može zvučati apsurdno, razmaženi. Oni, naime nisu dopustili bilo kome da polaže pravo na njihovu tugu, jer se tuga ne nosi kao košulja, niti ju je moguće zamjeniti kad ti dojadi. Nekim svojim zakonitostima – o kojima ne znam ništa niti pretendiram da znam – manipulacija vodi u razmaženost. A razmaženost vodi ili u proces koji bi se mogao opisati kao profesionalizacija žrtava ili u šatorska naselja.

Ne zna se u čije ime govore ta udruženja – zaledio sam se kad sam pročitao da se Sulejman Tihić sa Miloradom Dodikom dogovorio o statusu Srebrenice, ali nije mogao potvrditi deal, prije nego se konsultuje sa „udruženjima Srebreničana! – barem u onoj mjeri u kojoj je priča o „srebreničkom genocidu“, glupa, slijepa i uvrijedljiva.

Glupa jer sve srpske zločine u Bosni i Hercegovini svodi na pet dana jula 1995. godine; slijepa jer nema smisla tražiti nekakav poseban status za Srebrenicu, dok samo deset kilometara odatle, u Bratuncu, lokalne vlasti danima ne dopuštaju pokop žrtava tamo gdje to žele njihove familije; i uvredljiva, jer je tako strašno puno ljudi pobijeno u ovoj zemlji – i u samoj Srebrenici – prije tog fatalnog srebreničkog jula. Vrijeđa, čak i ako oni to neće priznati, i Edu i Kemala i onog čovjeka s Bereka; žrtve bosanskog genocida dijeli u vrijednije – ubijene u Srebrenici – i manje vrijedne – ubijene u ostatku zemlje.

Dr. Esad Sadiković bio je uvjereni pacifist i sve dok ga srpska policija nije uhapsila i odvela u Omarsku, vjerovao je kako će rat zaobići Prijedor. U logoru je, onoliko koliko je mogao, pomagao zatočenicima; ponekad je znao kriomice iznijeti lijekove iz ambulante u kojoj su ležali ranjeni srpski vojnici i liječiti premlaćene i izmučene sunarodnjake. Kad nije bilo lijekova ohrabrivao ih je, pružao utjehu koju nije mogao pružiti. Petog augusta, stražari su ga prozvali iz sobe iznad rudničke kafeterije u kojoj je bilo 20 do 25 zatvorenika i rekli mu da ponese stvari. Bilo je jedanaest naveče i već su ga prozivali dva puta tog dana i oba puta ostali zatočenici su se pozdravljali s njim, u uvjerenju da se neće vratiti. Treći put im je u šali rekao: „Jebite se svi!“ I nije se vratio. Dr. Eso – kako ga svi preživjeli zovu i pamte – je moj mrtvi brat, iako ga nikad u životu nisam sreo. Tamo gdje je otišao je i moja rodbina i znam da barem tamo među njima nema razlike.