svabo
“Dan nerijetko počinje odavde, s benzinske Mešić, 20 KM goriva da je insan barem mobilan. Pod uticajem nekih tema s foruma započinjem ovaj trač, odnosno pitanje je ima li u Kozarcu života?
Na prvu sliku stavio sam link, tako ako kliknete na nju dobićete na jednom mjestu nekih stotinjak jutarnjih tračeva, od septembra (od kako je Kozarac.ba počeo s novim radom) pa do danas.
Zašto sam stavio link?
Pa jednostavno to je odgovor na postavljeno pitanje jer zaista ovdje na ovome virtualu se donekle prati taj život.
Života ima, to vi gledate svaki dan, istina ponekad nas poklopi melankolija i kokuzluk, ponekad nema nikakvih dešavanja ali i to je dio ovoga života ovdje…
Ja ne bih ni kukao na život ovdje, niti bih kudio nekoga ko ne živi ovdje, sudbina i životni putevi su nepoznati za ljude, ono što u suštini želim reči, mada je teško naći prave riječi, jeste da u Kozarcu ima života.
Pa svaki dan ovdje gledamo slike iz Kozarca, sama ova stranica jedan je od pokazatelja napretka Kozarca a da ne nabrajam dalje. Pogledajte samo slike od prije 5 godina i danas…
Mene ne ljuti što neko ne živi ovdje ali me naljuti kada kao razlog navede da ovdje nema života, odnosno nema posla kroz koji mi nažalost gledamo cijeli život…
Gledajući tako, ni za mene nema života na Zapadu, jer nemam posla gore, čak što više, ne znam niti jednog stranog jezika i normalno je da mi je lakše ovdje snaći se za život…
Ja lično, filozofiju života posmatram iz drugog ugla da bih je otprilike uspio objasniti poslužiću se metaforom čovjeka u pustinji gdje su samo čovjek, sunce i njegova sjena.
Sunce je vjera a sjena je dunajluk. Kada se čovjek okrene dunajluku i počne ga ganjati, nikada ga neće stići a sve se više udaljava od vjere a ako se okrene vjeri i korača u tom pravcu dunajluk ide sam za njim…
U Kozarcu ima i ptičijeg mlijeka jedino što fali jesu ljudi…
Već sad u Kozarcu ima viška i poslovnog i stambenog prostora ali nema sadržaja. Postoji samo taj ljetni period koji po mom nekada donese Kozarcu više štete nego dobiti…
Ne bih da ispadne da nešto pametujem, ali sam siguran da je pitanje povratka lična stvar ponaosob svakoga od nas i da ona nema veze sa kolektivnim stanjem, jer uporediti Kozarac u koji sam se ja vratio i Kozarac u koji bi se danas neko vratio je ogromna razlika.
Kada sam se ja vratio, nije bilo ni vode ni struje a o poslu se najmanje i govorilo. Nije bilo ni škole ni svega što se nekada navodi kao razlog za ne povratak. Nisam ni ja tada mogao znati da ću danas raditi na Kozarac.ba i s tim radom jednim dijelom obezbjeđivati sebi nafaku, niti šta drugo…
Danas, surfati sa tarase nekog od kafića u Kozarcu, sasvim je normalna stvar, a prije par godina mobilni telefon je bio znak prestiža…
Mislim da bih mogao nabrajati danima napredak u Kozarcu, ali opet kažem da je to najmanje što može nekoga povući da se vrati kući…
Pogotovo što je taj napredak u odnosu na Zapad i dalje srednji vijek.
Ovdje je prolazak rasvjete kroz ulicu medijska senzacija i udarna vijest, dok je za zapad to nešto sasvim normalno…
Eto za kraj, klinite prvu sliku pa malo prelistajte te tračeve, vidjećete kontinuitet i život u Kozarcu, naravno kroz objektiv moga aparata ali maksimalno objektivno koliko jedan griješnik može biti objektivan…
Život ide dalje, i ponovo na početak priče, na benzinsku Mešići, onih 20 KM su se haman istrošili, kazaljka je spala na crveni podiok i auto trza zbog taloga s dna rezervoara, ponovo novih 20 KM barem da sam mobilan….
Ni sam ne znam gdje pronalazim te dvadesetice, ali hvala Bogu da ih ima.
Vidjećete da u Kozarcu ima života, a kako se živi to bi trebali upitati Njega, koji daje život…”
(pisano prije godinu dana, jedan krug je zatvoren)
Dugo sam razmisljao kako da zapocnem danasnji “Jutarnji”, prvo sam korio sebe i poducavao pa sam se sjetio jednog hadisa u kojeme se prenosi da je Boziji Poslanik Muhammed s.a.w.s. zajedno grupom ashaba naisao pored neke lesine, i svi su se ashabi zgrozili na crkotinu, dok je on rekao:”Vidite li kako je imao lijepe zube”
Guster koji tek sto je “pozelenio”, jos mu je rep ostao siv, podsjtio me na ovaj dogadjaj i dao mi uputu kako da gledam na danasnji vakat, u kojem zivim…
Ima nas dobrih, elhamdulillah, ima nas jakih, pametnih, ima nas, sto je najvaznije, ali ne smijemo se zadovoljiti sa stanjem u kojem se nalazimo, i po mome misljenju, krajnje je vrijeme da se Kozarcani pocnu “mobilisati” za borbu za svoj Kozarac…
Cini mi se da je malo dobrovoljaca i da je vrijeme da se nadje rijesenje kako ce se Kozarcani postaviti u jedan front, tako cemo najlakse znati, ko je ko, ko je za Kozarac, a ko ne!
Ko se svrsta, sam se dokazao, a ko ne, sam se udaljio… Nemojte me pogresno razumjeti, ne mislim na povratak u Kozarac, vec interesovanje za Kozarac, i srcem i djelima i na taj nacin cemo potvrditi i svoj patriotizam i svoju vjeru…
Dragi Kozarcani, nase sehidsko mezarje, je ogledalo nas samih, tu leze nasi najmiliji, nasi najbolji, i ovo mjesto treba da je simbol Kozarca, ovo mjesto treba da je lijepše od bilo cije kuce, ako ovo mjesto uredimo, uredili smo carsiju.
Oni su sehidi, insallah, a Allah za sehide kaze da nisu mrtvi!
Ne! Nisu, tako mi moga Gospodara, oni su zivi, i u obilju su kod Allaha, samo mi njihvo prisustvo ne osjetimo, oni nas vide, draga braco i sestre, oni nas cuju, oni su nam ostavili mnogo toga u emanet, ne zaboravimo to, ne dozvolimo da nas dunajluk preokupira pa da to zaboravimo, nije dovoljan jedan dan za sjecanje, sa sjecanjem se umire…
Oni su svjedoci i njih je Allah, prije nas, sebi pozvao, a nas je ostavio kao zive svjedoke, kako bi obavjestili buduci narastaj o jednom zlu vremenu i o stravicnom zlocinu, a najveci zlocin jeste, kako pisac rece, zlocin zaboraviti…
Nemojmo zaboraviti da smo prije 15 godina krenuli u svijet, poput Musaovog naroda, kojeg je Allah oslobodio faraonovog ropstva, nakon godina tiranije, bas kao sto smo i mi bili spaseni torture, dojucerasnjih kumova, ahbaba, zetova…
Taj narod, kojeg je Allah prokleo, i ucinio prokletim do Sudnjeg dana, nakon sto ih je Musa a.s. proveo kroz rastavljeno more, i na taj nacin, mudzizom, odnosno jasnim dokazom svoga Poslanstva, izveo ih teske nevolje i opasnosti u kojoj su bili, za samo 40 dana, koliko je Musa a.s. bio odsutan, dok je boravio na blagoslovljenoj planini Tur, i razgovarao sa svojim Gospodarom, i primao Njegovu Poslanicu, cim su prikupili i na hrpu sastavili zlato sto su nosili, salili su sebi tele, koje je bilo suplje i kroz koje je vjetar prolazio i tako mukalo, i pocelo ga obozavati mimo Allaha Uzvisenog…
Pored ocitog dokaza kome su bili zivi svjedoci, oni su zanijekali Allaha i na taj nacin izazvali Njegovu srdzbu.
I ponovo im se Allah smilovao, ponudio im tewbu (pokajanje), dao im oblak iznad glave da ih stiti od vrucina, s neba im slao gotova jelu i manu i prepelice pecene, a oni su i dalje ostali u svome ne vjerstvu pored svih blagodati koje su im se davale a koje nisu poricali, vec su bili oholi i poricali su ponovno prozivljenje, vjerovali su samo u dunajluk…
Draga braco i sestre, mi taj narod svakodnevno proklinjemo desetine puta uceci Fatihu: Ne na put onih kojih su tvoju srdzbu zasluzili ( do Sudnjeg dana), to je bio narod koji je bio odabrani narod, ali nije prihvatio poslanicu niti iznijeo do kraja emanet vjere…
Čuvajmo se da ne budemo poput njih, jer smo i mi dobili priliku, da se ispravimo, ali nas to zlato kvari, cim smo se dokopali imetka, kao da smo “zlatno tele” salili, i neu'zubillahi, zaboravili na Allaha, zaboravili na zavjete koje smo mu u logoru iz dubine duse dovili, pa nas je On izveo i teskog stanja u kojem smo bili…
Nije nam dao oblak iznad glava, niti nam danas salje gotovu hranu s neba, ali nam je i dalje dao priliku, da se popravimo, i dalje nas je obasuo blagodatima, koje ne mozemo nabrojati, a koja takodzer ne mozemo ni poreci…
Pa pogledajmo se danas, koliko imamo u poredjenju unazad 15 godina, i smijemo li biti nezahvalni, smijemo li zaboraviti ?
Vi meni halalite, tako mi Allaha, korim sebe prvog, a neka se svako sam zapita, svako najbolje zna svoj odnos s Allahom.
Skoro mi je receno u stilu, ovdje je samo pidzama i radno odijelo, nemam vremena ni za sebe… Pa cujemo li mi sami sebe, braco i sestre ?
Nemamo vremena za sebe a imamo za sve ostalo, za cijeli dunajluk, za to imamo vremena i u to nam vrijeme i ide, a nemamo vremena za same sebe… To nije dobro, pa zapitajmo se u kakvom sto mi stanju kada nemamo vremena za samoga sebe?
Cuvajmo se da ne budemo poput Musaovog naroda, pa da u blagostanju postanemo oholi…
Ne daj Boze, da nam jedan jetim zaplace, da jedna sahromana majka ostane bez osnovnih sredstava za zivot, da stara majka pusti suzu u samoci jer su joj odvalili dzigere, uzeli su joj najbolji dio nje, cuvajmo se da ne pruzimo jetimima maximalno skolovanje, jer to nam draga braco i sestre, sehidi nece oprostiti, jer su nam to ostavili u emanet, a onaj ko ne drzi emanet taj nema vjere…
Preko 600 bijelih nisana trenutno je u Kamicanima, a treba ih jos oko 1200, samo kamenje pobudjuje tugu jer budi sjecanje na te ljude, a mozemo li tek zamisliti toliko ljudi?
Izgradimo nase sehidsko kako to dolikuje nasim sehidima, i posjecujmo ih. Allahov Poslanik Muhammed s.a.w.s. je rekao da kada nazovemo selam stanovnicima kabura, da Allah tada ozivi to tijelo da odazove na selam, i neke se duse obraduju kad prepoznaju nekog od nas…
Dovodimo nasu djecu, neka uce na licu mjesta, da ne gledaju na slikama ili da kasnije ne uce iz Knjiga…
Nesmijemo ih nikada zaboraviti i ispunicemo emanet prema njima…
Malo me je i Satkov tekst vratio u nedavnu proslost, kao da je proslo dok smo lupili dlan od dlan, pa sam se ovih dana pitao sta ce biti s nama kad se ponovo ruke dodirnu, dlan od dlan…
Mozda i jesam u depresiji, kako se to Satku ucinilo, neki dan kad smo spikali telefonom, pa utjehu trazim u vjeri, i vidim tu osnov nasega problema, ali ja i dalje tu vidim kljuc rijesavanja naseg problema, ne da prekonoci postanemo bolji muslimani i da vise praktikujemo svoju vjeru, vec da ucimo o svojoj vjeri i da nas ona podstice da budemo boljeg ahlaka, morala, da radimo za zajednicu, poput pcela, da se takmicimo u cinjenju dobrih dijela, a da se cuvamo oholosti, zavisti, i da svi budemo Bosnjaci, Bosnjaci muslimani, a svako ce svoje breme ponijeti i svako ce pojedinacno stati pred svoga Gospodara i Njemu cemo odgovarati za nasa dijela i nas odnos prema Njemu. a On je mudar i sve zna…
A dobro dijelo, koje je svakako za istaci jeste danasnja posiljka 150 paketa, bogato napunjeni osnovnim zivotnim namirnicama, koja je posredstvom naseg Enesa Dzihica stigla iz Sarajeva, kao pomoc srajevskog “Merhameta”, 150 nasim najugrozenijim porodicama koje zive na nasem podrucju…
Vjerovali ili ne, pored svog ovoga sjaja, imamo 150 porodica koje zive na rubu egzistencije, mada ce uvijek biti potrebnih, i nicija nafaka nije ista, moramo biti svijesni da u nasoj nafaci ima i dio tudje nafake i da smo se duzni medjusobno potpomagati…
S malim djelima se stice zadovoljstvo, ako su ona ustrajna, a nas Enes je zaista ustrajan u pomoci i podrsci Kozarcu i da je Bog do vise Enesa…
U Kozarcu jos uvijek traje konferencija koju organizuje udruzenje zena Srcem do mira, na zalost, zbog drugih obaveza nisam bio u mogucnosti podrobnije pratiti rad konferencije, ali se nadam da cu na kraju dobiti barem zakljucke, a koliko sam upoznat, glavna tema jeste Ljudska prava sa posebnim osvrtom na Zastitu prava zena i djece …
Pokusacu nagovoriti i nasu Sebinu iz Londona, koja je trenutno u Kozarcu i koja je pratila rad konferencije da nam otipka svoje vidjenje a nadam se da ce nam i Emsuda Mujagic predsjednica Srcem do mira, dati potpuniji izvjestaj o ovogodisnjoj konferenciji…
Danas je odrzana izborna Skupstina, mjesnog odbora Stranke Demokratske Akcije, bio je ovo korak ka nasoj boljoj organizovanosti, koju predstavnici ove politicke partije vide kao problem nase sadasnje situacije, odnosno naseg polozaja u Opstini Prijedor.
Pratio sam pocetak rada ove skupstine, i posto se diskusija rasplinila, zbog obavza morao sam napustiti Skupstinu prije njenog zavrsetka, tako da nemam do kraja informacije s vecerasnjeg dogadjaja, ali i tu se nadam, posto ovaj virtual ima svoje clanove svukuda, da ce nas nas Arci podrobnije izvjestiti…
Ja bih mozda postavio samo jedno pitanje, ko je kriv za stanje stranke u narodu, stranka ili narod?
Da ne bi neki pomislili da sam postao vjerski fanatik, niti da se na ljeto zacude odkud hadzija na bazenu, a kako znam da ce ova vijest izazvati razlicita misljenja i kometare, zelio bi na pocetku reci, da licno mislim da nije dobro sto se novi bazen izgradio u neposrednoj blizini Mutnicke dzamije, ali da tu ni sekunde ne krivim Jasmina, vec Islamsku zajednicu, koja je to dozvolila, Jasmina sam krivio kad je rusio zid, pa sam ispao najgori, a i sad bi ga krivio da smatram tako, bez straha od osude, ali Jasmin, ne zna a IZ zna…
Juce sam exluzivno radio nocne fotografije bazena pred danasnje formalno otvaranje ovoga vodenog kompleksa koje ce sigurno ovoga ljeta biti jedna od atrakcija turisticke ponude naseg malog mista, pa procijenite sami…
Za kraj, da kazem, da sam prije 15 godina, negdje u ovo doba (04:04 A.M.) lezao u podrumu zgrade, gdje je bila banka, i kao vatrogasac obezbjedzivao skloniste, koje je bilo pretpano narodom, lezali smo u do jucerasnjim supama, lezali smo tamo gdje ni u snu ne bi mogli pomisliti da cemo moci leci, razmisljao sam o 25. maju, Danu Mladosti, rodjendanu druga Tita…
“Danas je dan mladosti, gdje je stafeta, gdje je titova kapa i marama, gdje su pioniri”, a strah mi je ledio kosti od granata koje su padale okolo, bio sam sam od svoje familije, za svoje nisam ni znao, gdje su, i jesu li uopste zivi, a strah me je bio pretrcati od zgrade do kuce (50-100 metara).
Tad sam najedanput izgubio strah i rekao:”Pa sta? Samo me mogu ubiti i nista vise!”, tad mi se i zbetario Dan Mladosti, i mislio sam da ga nikad vise u zivotu necu s radoscu dozivljavati…
A evo veceras, 15 godina after dana “D”, dok cekam sabah sa sejtanom, sjedim nedaleko od zgrade, i zavrsavam ovaj “Jutarnji” koji se, Allah zna najbolje, poceo pisati jos prije godinu dana kada sam i napisao danasnji uvod, i cini mi se da bi opet na kraju, kad sve sagledam isto i veceras rekao, da ste me pitali, ima li zivota u Kozarcu…
Elhamdulillah, ima !!!
I bice ga insallah, dok je god nas Kozarcana, i nas Nido je poceo pisati iz tuge za rodnim krajem, i mislju da se vise nikada nece vratiti u njega, a evo danas meni je ponovo drag 25. maj jer je danas Nidin rodjendan, a koliko god mi znacili i bili potrebni, medrese, patrioti, jaki i pametni, obrazovani, toliko mi znaci i potrebno mi je Nidino “Otrgnuto od zaborava”, jer je to poseban color na ovoj stranici…
Sretan rodjendan, brate…
Allahov Poslanik nam je rekao da kad zavolimo brata da mu to i kazemo, pa brate, ja te iskreno volim…
Volim i ovaj kozarac.ba…:)
Selam i nemojte, da ne bi, sta zamjerili, a sutra je novi dan… 🙂
Add comment