svabo
(Oktobar 1992., 11 ujutru, napolju je padala kisa, pa prestala)
“Mujo, jel’ ti ides danas?”
Lezao je na ledjima, na prasnjavoj, vojnoj cebadi i poznati glas ga prenu kao iz nekog polusna u koji je, nakon obilnog dorucka, polako upadao. Okrenu se u pravcu glasa i pogleda u Adnana koji je brzim dugim koracima spretno napredovao ponegdje neravnom, uskom stazicom izmedju poslaganih cipela i vec tren kasnije stajao pred njim.
Pomalo se smijesio iz uglova usana jer je izgleda vec shvatao da se Muji ne ustaje, ali voda im je trebala, a on je jos juce isao na jezero. Ispod redova cebadi nazirala se vec stanjena, suha i ”˜ubijena”™ bujad koja ga je dijelila od ledenog i tvrdog betona, ali i to je bilo bolje od golih plocica ”˜Makine sobe”™ u Omarskoj.
Gledao je u mlado momacko lice pred sobom i u stvari prvi put primijetio da se konacno popunjava. Oba su, sa tek napunjenih 19, odnosno 20 godina, preduge ljetnje dane, zegu, glad i ceste batine Omarske jedva izdrzali i vise od mjesec im je trebao da malo ocvrsnu i ”˜opet prohodaju”™.
Cvorove kojima su nakon dolaska na Manjacu u augustu 1992. vezali gajke na hlacama da ne spadaju s ogoljelih izuljanih kukova (pojase iz hlaca su morali pobacati odmah nakon upisa u ”˜vojni zatvor Manjaca”™), su od sad jedan po jedan kidali. Mada je i ovaj novi prinudni smjestaj bio sve osim hotela ili kampinga, zivot se tu polako vracao u izmrcvarena tijela prezivjelih iz prijedorskih logora… a mozda jos vaznije, sve vise se vracao i u njihove duse…
“Hajd”™ pozuri, neces stici, red je vec do ”˜sanskog paviljona”™, ostacemo bez vode”.
“Poceo si debljati, Stelca”, rece pridizuci se naglo u sjedeci polozaj.
“Neka sam, i ti si,… hajd”™ sad dizi guzicu, vec satima ne mrdas, ljencugo. Kad se vratis, zapalicemo opet po jednu”, namignu mu znacajno na kraju.
Adnan je bas prije par dana dobio paket od jarana iz Celinca u kojem se nalazila i kutija napolitanki. Zamalo ju je bio prodao za kutiju cigareta, a kad je glad i potreba za secerom na kraju prevladala, pa je kutiju ipak otvorio, u njoj je, pored bijelog keksa, zaplavilo uredno poslaganih 8 tamno plavih kutija Porta… Cim ih je vidio, zatvorio je kutiju i instinktivno izletio u pravcu kuhinje da za par cigara kupi jos jedan rucak. I Mujo se od tad cesce uspio ”˜ogrebati”™ i za cigar i za dim. Vec neko vrijeme su ”˜dijelili”™ logoraske dane, pa i cigare…
Pri pomisli na dim duhana Mujo se nasmija, pa primace prljavim cipelama ispred sebe.
Cigareta je u logoru bila sve ono sto je falilo i trebalo. Cigareta nije vise bila samo simbol duhanskog dima, bila je komad pogace a ponekad i rucak, najmanje 3 keksa ”˜petit beurre”™. Cigarete su bile nove cipele, ciste carape, zimska kapa. Kozna jakna, marke i zlato…
A za pusace i one koji to do krvave 1992. nikad nisu bili, dim cigarete na Manjaci je bio onaj dugo cekani opojni mir koji je kao vidljivi sivi zid odvajao hladnocu planine i zlo Omarske od toplote cebadi i spokoja u teskom mraku kad te konacno vise ne vide i ne traze…
“Samo jednu… a znas koliki je dan…”
To da se ulijenio je bila istina, iako ponajvise uzrokovana iscrpljenoscu. Nije mu se bas islo po vodu, ali svi kanisteri su vec bili prazni, a malo aktivnosti mu nece skoditi, mislio je vec navlaceci cipele. Osim toga, bilo je uvijek nesto posebno u onom momentu kad izlazis iz zice, pa prodjes i iza sebe ostavis drvenu kapiju na kojoj je crnim cirilicnim slovima pisalo “LOGOR ”“ ZABRANJEN ULAZ”.
Prvi put kad je u grupi od 400 logorasa (koliko ih je najcesce islo po vodu, kolona od 100, red od 4), izisao van zice, zadovoljno je podigao glavu, rizikujuci da ga ”˜sarenci”™ vide jer su uvijek morali hodati pognute glave. Okrenuo se tad u hodu, procitao te tri jadne rijeci i gledajuci zatim u dva golobrada regruta, mozda bas njegovih godina, samo za sebe tiho izustio: “Drugovi vojnici, samo nek”™ izlaz bude slobodan!”
Od tada bi uvijek gledao u tu tablu pri izlasku vani. I uvijek bi se osjecao lose, pri povratku u zicu”¦
“Mujo, hajd ponesi i meni jedan”
Stari Susic, koji je spavao malo ukoso preko puta Muje i Adnana, gledao ga je svojim dobrim plavim ocima pokazujuci iza ledja na prazan kanister okacen na ogradu boxa.
Susic je skoro uvijek isao po vodu. Nikad mu nije bilo tesko nositi i cetiri kanistera, pa bi se, onako ponizak i pognut pod teretom dokobeljao do svog mjesta, polako spustio na cebe, skinuo vunenu kapu i popravio oznojenu, sijedu kosu, a onda zadovoljno uzdahnuo. Kao da je upravo donio rakiju, hladno pivo ili bar limunadu, a ne ustajalu i prljavu vodu s malog jezera. Ponekad bi donosio i pun kanister za Muju i Adnana, a i da nije, Mujo ga nije mogao odbiti, ako nista, bar zbog njegove lijepe pjesme u sve duzim tamnim nocima…
“Daj” uzviknu vec skacuci na noge. Dok se stari polako pridizao, Mujo na brzinu opet sjede i pipnu rupu u djonu desne cipele.Vec je mogao ugurati dva prsta i da jos ima lufta. “Ma daj oba ta zavezana, Mesude”¦ lakse je nositi 4 nego 3.” Logorasi bi cesto u rukama nosili po jedan kanister a dva, zavezana jedan za drugi, okacili na ramena i pomalo pridrzavali rukama.
Potrcao je prema izlazu stale pracen budnim pogledima ljudi razbacanih po cebadima s obe strane uskog prolaza cije rubove su obiljezavale blatnjave cipele, poredane ispred svakog cebeta na kojem je lezao covjek. U nepaznji Mujo zakaci jednu cipelu koja se nakon kratke putanje po nekoliko cebadi uredno prisloni uz butinu logorasa koji je, bas kao i on do maloprije pokusavao zaspati”¦”Hani, hajvane, nije repeta!!”
Mujo je vec bio pet metara dalje, pa u znak izvinjenja samo podize ruku i nastavi trcati, ni ne gledajuci nazad. Na izlazu iz stale skoro se sudari sa Alisicem, “glavnim” njegovog drugog boxa, 4. ”˜Paviljona”™.
Zidovi paviljona, kako su strazari, pa onda i logorasi zvali 6 najobicnijih velikih stala, opasanih bodljikavom zicom i nagaznim minama i jos jednom zicom koja dijeli 1. i 2. logor, krili su te prve ratne jeseni od ostrog planinskog vjetra, hladnoce i mucenja preko tri hiljade bosanskih dusa iz Kljuca, Bosanskog Novog, Sanskog Mosta, Grapske, Doboja, Kozarca, Prijedora, Jajca, Kotor Varosa, Sarajeva, ”¦ Mujo je, u tom malom gradu na visoravni Manjace, ljudskom mravinjaku svih dobi, a u stvari najobicnijoj sramoti takozvane ”˜Srpske Republike Bosne i Hercegovine”™, koja ce kasnije nositi ime ”˜Republika Srpska”™, kao i prije tacno deset godina, kod uciteljice Nerme u svom Kozarcu 1982., opet bio IV2”¦
Ne vise kao ucenik, vec logoras, ”¦ 4..”˜paviljon”™, 2. ”˜box”™.
Za razliku od Omarske, ovaj logor je imao i bodljikavu zicu i nosio je i ime: “LOGOR”. Ulaz je bio zabranjen, pisalo je”¦
Utrcao je konacno na zacelje reda i polako se u grupi poceo kretati prema izlazu iz zice pazeci da ne ugazi u lokvu. Cetiri prazna kanistera, po dva u obje ruke, su skoro veselo bubnjali u ritmu ostalih vodonosa, praveci tako muziku koju su usi ostalih odlicno registrovale. Jer, bilo je nesto znacajno i zanimljivo u tim momentima kad grupa logorasa, istina pognute glave, a time ipak ponizno i ponizeno, napusta zicu. Iako naoko nebitan i svakodnevan proces, taj a i svaki drugi izlazak van kapije, van zice, je bar pomalo bio i mali ritual. Bilo da se ujutru islo na teski rad u sjecu sume po strmim vrletima Manjace, rad na pravoslavnoj crkvi povise jezera ili eto kao danas, najobicniji ”˜izlet”™ na jezero po vodu, ovi sto ostaju, cesto cuceci izmedju stala – ponekad uz cigaru – pomno bi posmatrali one u koloni kako polako ali sigurno kroce prema kapiji, prateci ih pogledom, skoro sve dok zvuci praznih kanistera nebi potpuno utihnuli”¦
Ona, jos tog ljeta u Omarskoj usadjena bojazan da ih, te sto odlaze, mozda nikad vise nece vidjeti, ovdje se vremenom vise nije javljala i polagano je ustupila mjesto necem drugom, ljepsem i uzbudjujucem.
Mozda zato sto se osim odlazaka na obrok dva puta dnevno u logoru nista posebno nije ni desavalo”¦ A mozda zato sto su ovi sto cuce negdje duboko u dzepovima svojih dusa podsvjesno znali “ovi sad idu vani”¦”. Zato sto je ta kratka, nebitna misao, ta slika, svojom direktnom prisutnoscu jer je upravo gledas, iako ipak obicna varka (jer svi su se, jos uvijek pognute i jos uvijek celave glave, opet vracali u isti kavez), nesvjesno budila a potom brizno kao malu tanku, zelenu biljku zalijevala i onu drugu misao, onu zelju skrivenu jos dublje.
Skrivenu toliko daleko da se na nju svjesno najcesce nije usudilo ni pomisliti ”˜da se ne ureknes”™: “kad cu Boze odavde? Da mi je da vidim svoje najmilije”¦” Sloboda!
Svoj covjek”¦ svoj insan”¦ k”™o i uvijek! SLOBODA!
Zato!
Cupkajuci u redu i pracen tim pogledima, brzo je napredovao i vec stigao u visinu 6. stale, najblize kapiji 2. zice u kojoj su uglavnom bili Sanjani i prezivjeli logorasi Omarske i Keraterma. “Samo da ne budem zadnji” prodje mu kroz glavu. Grupu od 400 logorasa, po cetiri u redu, na jezero i nazad uglavnom bi vodila 3 strazara, jedan na celu, jedan na sredini i jedan na zacelju. Cuo je par puta da su logorasi na zacelju kolone maltretirani pa i samarani i tuceni, ali je zasad uvijek uspijevao biti dalje od tog nesretnog repa.
Danas medjutim, Sanjanin na kapiji brojeci u sebi vec je gledao u njegovom pravcu, a kad ga Mujo mimoidje, ovaj ga kvrcnu po ledjima i viknu: “Stotina, dosta!”
Ostali logorasi se poslusno vratise nazad a ”˜sarenac”™ preko puta kapije dreknu: “Zatvaraj kapiju, sta cekas?” Posto su svi strazari na Manjaci imali sarene vojne uniforme, svi su bili sarenci. Mujo je cvrsto drzeci kanistere, trckarao naprijed pazeci da ne izgubi korak sa ostatkom reda u kojem je bio prvi s lijeva, t.j. zadnji slijeva u toj dugoj koloni cije je celo vec odavno skrenulo u desno pored ulaza u prvu zicu i bilo skoro nadomak glavne kapije logora. Iza njega polako krenu sarenac kojeg Mujo greskom ne stize dobro promotriti, a da se sad okrece, bilo bi suvise rizicno.
Prolazeci pored radione malo je podigao glavu ulijevo trazeci poglede par svojih Kozarcana koji su u njoj svakodnevno radili, nastavnik Arif i ”˜harmonikas”™ Meho”¦ nije ih vidio.
Primicali su se i glavnom izlazu, sad praceni pogledima logorasa prve zice s desne strane. Ovi su, uglavnom Kljucani i Sanjani, bas svi redom, bili u starim sivo-maslinastim uniformama i po tome se razlikovali od 2. zice.
Na vratima komande na verandi s lijeva se pojavi potpukovnik Bozidar Popovic, debeljuskasti Srbijanac, komandant logora. Pogledi im se susretose, a Mujo instinktivno skloni pogled i nastavi gledati u zemlju. Mora da su, onako celavi i sareni i njemu bili zanimljivi, ili je samo izisao da udahne svjeze bosanske have …
Celo kolone se vec odavno spustalo kaljavim putem s vanjske strane zice, kada se i zacelje, odmah nakon glavne kapije uvi ulijevo tako da je ta cudna ljudska zmija Sarka, sarena od silnih bijelih kanistera i svih boja izlizane odjece, konacno tek sad u cijelosti bila ispruzena, migoljeci nizbrdo prema jezeru.
Sarenac iza Muje je pusio pjevuseci neku nepoznatu ”˜novokomponovanu”™ pjesmu. Valjda zbog pjesme, Mujo pomalo i zaboravi na svog pratioca i poce nestajati u mislima. Medjutim, vec nakon nekoliko koraka opet osjeti tesku, neodoljivu glad. Jos od prvih dana u Omarskoj, davnog maja i juna, svaki dan ga je budila i s njom je i zaspivao. Bila je tu, kao vjerni pratilac i nije ga pustala. Nestajala je mozda samo ponekad, zadnjih dana i to tek nakon obroka, a bila najteza negdje oko podne, izmedju dorucka i rucka”¦Friski planinski vazduh nepogrjesivo bi je budio bas svako jutro, kad i Muju. I sad, pazeci da supljom cipelom ne zagazi u lokvu, nista drugo nije mu vise padalo na pamet osim hrane. Obilje hrane ocrtavalo se u zutom blatu i kamenju, na stolu s bijelim stoljnakom. Mirisni banjalucki cevapi kod Zike, a pored njih tanjir pun masnih bureka, zdjela kajmaka, paradajz salata, a ispred svega jedna kvrgusa, velika i vruca, puna komada piletine, ona Tesmina s Kotlovace, pa materine przene paprike desno, a lijevo mirisna pogaca, ”¦ ebina. Odmah pored, u kosarici zalijepljene vrele Behzine kifle, a iza, kad sve, bas sve to pojede, kolaci. Mamina krempita, a sampita kao snijeg bijela sa cokoladnim prelivom od Dzevahira, boem, moze onaj od Rame iz Prijedora, pa onda voce, ”¦ haslame, hrustevi, sljive kozaracke i babine jagode iz baste, hurme”¦
“Znate l”™ vi pjevati?” ”“ zagrmi za ledja.
Sarenac je vec odavno stao s pjesmom i ocito trazio novog ”˜kantautora”™ da ga malo zabavlja do jezera.
Jedno od ”˜osnovnih pravila”™ Omarske, koje na zalost mnoge Kozarcane i Prijedorcane nije moglo spasiti ponekad uzasne smrti, bilo je: “Ne javljaj se dok ne moras” Mujo ga odmah primijeni, iako svjestan, da bi bas on, prvi s lijeva, najblizi sarencu, mogao biti taj koji ce se ubrzo morati javiti. Glad i bol u zelucu je vec zaboravio, sto i hrana nestade kao da ih nikad nije ni bilo, a nagon za prezivljavanjem i instinkti su vec punom parom radili i slali pitanja koja su kolala po mozgu:
”˜Sta ako mene nesto upita, kako je ono izgledao, koliko jos ima do jezera, koju pjesmu da pjevam ako budem morao, koliko ih je oko mene koji ce zapjevati ako zagusti, da li da se odmah javim…”™
“Jel”™… znal”™ iko pjevati vodje?”
Odgovori u glavi su vec sipali: “na sljedece pitanje je javi, moras, ti si mu prvi na udaru”¦ ne sjecam se dobro lika, kud ga bolje ne pogleda, znam da je bio neki novi, ne poznajes ga, pogledaj ga opet, moras”¦ predaleko je do jezera, nema smisla odugovlaciti vrijeme, pjevaj koju on bude htio, pjevace i ostali ako zagusti, jer nije ni njima do batina, ”¦ ne javljaj se sad odmah, sacekaj jos malo”¦”
Tisinu i tezinu momenta razgonilo je naizgled pitomo klepetanje praznih kanistera i mnostvo nogu po putu”¦
“Jel cujete vi mene, balije, zna l”˜ iko vodje pjevati?” viknu vec ljutit glas. U Omarskoj bi dosad sva cetiri nesretnika iz zadnjeg reda dobili bar po palicu u vrat. Jos je cekao”¦
Odmah iza ove recenice Mujo prepozna zvuk repetiranja puske. Na taj zvuk, krv mu odmah siknu u mozak, lupajuci kroz vratnu zilu… “nema vise vremena”¦ cak i da ne namjerava pucati, ako slucajno opali, ostade tu u grabi pored puta”¦ zbog pjesme”¦nisam sve ono prosao da me ovdje iz grabe vade…”
“Znam ja”, okrenu se u hodu i odlucno, naizgled nonsalantno, pogleda sarencu u oci prikrivajuci strah u glasu. ”˜ne smije da vidi da se bojim, tek ce da se osili”¦”™
“Pa javi se”¦ hajd”™ pjevaj”
Mujo je vec razmisljao o pogledu koji je upravo vidio. To okretanje nije bilo samo da kaze ono sto je rekao, mogao je uostalom odgovoriti i pognute glave, kao sto ce sad i pjevati.
Bilo je vazno svrstati strazara u grupu, procijeniti opasnost. Odvagati njegov licni ”˜nivo zla, monstruoznosti, mrznje i ludila”™ prije nego sto nastavi s bilo cim.
Drugo ”˜osnovno pravilo Omarske”™, koje takodje mnoge ipak nije moglo spasiti uzasne smrti je bilo:”Znaj s kim imas posla”. Skoro sve strazare se moglo staviti u 3 skupine:
Prva: ”˜pametne i svjesne zvijeri”™. Ljudi krvozedni, monstrumi koje je intelekt obdario znanjem i inovativnoscu da smisle sto gori, ludji i bolniji nacin ubijanja. Beskrupulozni i potpuno neosjetljivi na patnju. Mnogi su u njoj uzivali. Neki su bili jako pametni, a time jos opasniji. Nisi im mogao vjerovati.
Druga: ”˜ubice bez puno uma”™. Mali, obicni ljudi, cesto seljaci iz kojekakvih zabiti, bijednici kojima je izgleda najvazniji i najzanimljiviji dozivljaj u zivotu bilo pljackanje i paljenje kuca, te cuvanje civila po logorima. Cesto ponosni sto nose oruzje, makar i tandzaru. Moc i pohlepa ih je brzo pretvorila u najobicnije zlikovce, mada su prije rata vazili za ”˜obicne ljude”™, isto ono sto ce biti i nakon rata. Nisi im mogao vjerovati.
Treca: ”˜poremeceni ludjaci i debili”™. Podjecali su malo na drugu grupu ali su se razlikovali apsolutnom nepredvidljivoscu i iznenadnim nagonom za nasiljem bez ikakvog razloga. Ponasanjem su kopirali prvu grupu. Nisi im mogao vjerovati.
Ostatak, tek njih nekoliko ”˜nesvrstanih”™ su cinili naoko normalni ljudi. koji su uglavnom pazili sta rade. Jedini su odavali utisak da znaju da ce i ovo proci, da ce jednom negdje polagati racune.
Neki ipak nisu odoljevali situaciji pa su, u pocetku pijani, i oni kaljali ruke, mozda iz obicnog hira ili da udovolje drugima. A cak i da nisu, sama cinjenica sto su tu znacila je sasvim dovoljno. Ni oni nisu bili predvidljivi i nisi im mogao vjerovati.
Ovaj sarenac je definitivno spadao u trecu grupu. Zato, nije mu mogao vjerovati.
Najveci problem predstavljalo je to sto je, zbog toga sto je u trecoj grupi, bio u stanju odvaliti rafal, ne razmisljajuci puno o posljedicama. Onim po sebe naravno, jer one po zrtve ni njega ni sve ostale odavno nisu zanimale.
“Koju pjesmu da pjevam”
“Koju znas? Neku srpsku…”
“Znam: ”˜Ko to kaze, ko to laze”™
“Pa hajd”™ ozezi!”
Jos nekoliko sekundi slusao je vlastite korake u blatu i pomislio na nevinu i nepotrebno prosutu krv po Prijedoru, Kozarcu i logorima. Na bezivotna razbijena lica i izmrcvarena tijela necijih oceva, sinova i muzeva, koja je proteklih 5 ratnih mjeseci vidjavao u travi, na betonu”¦ na jad ljudski i laznu cast ubica i pomisli u sebi ”˜halalite mi ali moram”™, pa polako pusti glas, pa sve jasnije, haman da s nekim cudnim ponosom, zapjeva: “Ko to kaze, ko to laze, Srbija je mala, ko to kaze, ko to laze, Srbija je mala? Nije mala, nije mala, triput ratovala, nije mala, nije mala, triput ratovala”.
”¦ sarenom se ocito dopalo…
“Dobro ti to”¦ K”™o da si Srbin, hajte vi ostali, sta se ceka?”
Ubrzo je cijela kolona pjevala o nemaloj drzavi Srbiji….
Pri dolasku na jezero, Mujo nasu samo dva kanistera a u druga dva pusti tek po litar vode i brzo se vrati u kolonu, ovog puta u sredinu. Da je ostao cekati da se zadnji kanisteri do vrha napune, sigurno bi opet bio na zacelju, a pjesme mu je zasad bilo dosta. Dok su kretali uzbrdo, nazad u zicu, praceni pogledima logorasa na krovu crkve s druge strane jezera, cuo je u daljini sarenca kako ga trazi. “Dje onaj pjevac?”. Medjutim, sad je prvo ”˜osnovno pravilo”™ opet mogao primijeniti. Niko vise nije pjevao.
Kad se vratio, svi su se cudili zasto ne napuni sve kanistere, ali je samo Adnanu rekao pravi razlog. Pusili su, cuceci na brini i komentarisali. “Nek”™ te nije udario, dobro si pros”™o. Ne idi van zice par dana, zaboravice te brzo”.
Sljedecih dana, ledeni vjetar s jezera danima je izmedju stala donosio zvuke logoraske pjesme o ”˜velicini”™susjedne drzave. Logorasi bi ponekad pricali da jedan sarenac uvijek trazi nekog pjevaca, ali niko vise nije znao koga trazi.
A opet je to isto (kao i skoro svako) vece, u sigurnom i toplom mraku 2. boxa, IV stale, stari Mesud Susic tiho pjevao najljepse bosanske sevdalinke: “Karanfil se na put sprema”, Himzinu “Eminu””¦ a zavrsavao s onom koju je bas najbolje znao i koju je Mujo bas zbog njega najvise zavolio: “U lijepom starom, gradu Visegradu”¦”
Add comment