Kozarac.ba

Sendo

Plamen šibice, koja je pripaljivala cigaretu,osvijetli dječačko lice Sende B. Bilo je to preplanulo lice iz djevojačkih snova, pravilnih crta i prevučeno blagim osmjehom, koji se rijetko gasio. Nosio je malo dužu kosu, koja je padala po kragni traper jakne i koja je poput grive, naglašavala njegovu slobodnu prirodu i divlji temperament.

Modroplave, nemirne oči bile su zagledane negdje dalje, u neku nadolazeću scenu, u budućnost, a malo kad su gledale u stvarnom vremenu. To je pojačavalo dojam njegove lepršavosti i bestjelesnosti, a neopterećujući, spontani  i veseli nastup, i magično je djelovao na svakog ko bi ga sreo. I te noći, dok je naslonjen na ogradu predvorja, kina “Potkozarje”, žicao lovu za ulaz, izgledalo je da je dušom u nekom dubokom, onirističkom snu, a samo tijelom u masi ljudi i zvukova, koji su ispunjavali ljetnu čaršijsku noć.

Davao se, po običaju, neki špageti-western, u kojemu je Giulliano Gema trebao ubiti hrpu odurnih meksičkih desperadosa, a i sam će, nekoliko puta, jedva izvući živu glavu. O tome je Sendi iscrpno elaborirao Taib, koji je sa Adilom vidio predprojekciju, a i plakat filma obećavao je dobar provod svima koji su voljeli brzo djelovanje pravde, gdje je najjače argumente imao onaj, ko je najbrže potezao “colt”, kalibra 45.

Iako je film bio očito obećavajući, Sendo te noći nije kanio ići u kino. Na predstave je išao samo s Azrom, a i tada nisu gledali film, jer je zadnji red, u mraku lože, nudio mnogo bolje mogućnosti.

Eh, Azra je bila jedino, što je Sendu moglo izvući van iz njegovog sanjalačkog svijeta i vratiti u stvarnost. Jedino s njom je sve puno bolje izgledalo, i kad je bio budan. Po cijele dane je znao zlurcati čaršijom i sve slike su mu bile iste i gledao je kroz njih, ali kad bi se Azra pojavila, iste te slike učmale svakodnevice, počele bi se kolorirati, zrak bi ispunio elektricitet, a pluća su se ispunila fluidom, od kojeg je mogao poletjeti, da je trebalo.

Najednom bi prestajali svi neugodni osjećaji, a fizikalni zakoni su stavljeni izvan snage, kao u zoni sumraka. Koliki  god da je bio njegov utjecaj na mnoge čaršijske cure, još veći je bio Azrin utjecaj na njega. Ostat će vječni misterij, kako se to dogodi da ta magija proradi samo u određenim momentima na vremenskoj crti, kako je moguće da u beskonačnom svemiru pronađemo osobu, koja kod sebe ima baš sve one dijelove, koji nam fale i koji nas, jedini, mogu do kraja ispuniti i dati nam da bar na trenutke spoznamo božju nakanu.

Kako god da bilo, Azra je bila taj dio, koji je Sendu činio kompletnom osobom i kad nje nije bilo u blizini, on se ispunjavao neutaživom čežnjom i strahom od dunjaluka.

“ Ljepotice, daj nagovori momka da mi da dinar. Nemam za kartu!” obratio se paru, koji je nailazio.

“Što se ne zaposliš, međede, vidi koliki si! Na pilani ima posla, ko’ u priči!” reče mu smrknuti momak.

“Ma, daj mu, što si takav!” izvijala se ljepotica oko grmalja.

“ Na, dabogda ti prisjelo!” podviknu momak, utiskajući mu srebrnastobijelu kovanicu u ispruženu ruku.

I dok je prevrtao kovanicu između srednjaka i kažiprsta, Sendo uputi djevojci jedan od svojih najljepših osmjeha, kakvi su punili “Spomenare”.

“ Kad ti dosadi taj gnom, ja ću te čekati!” dobaci za njima, a djevojka jedva zadrža grmalja, da se ne vrati natrag.

Neki su mu pružali dinar ili žutu petobanku i prije no što im je išta rekao, i takvima bi zahvalio i potapšao ih po ramenima ili samo namignuo. Bilo je i onih, koji ga nisu ni pogledali. Za njima bi bacio neku neugodnu upadicu, tipa: “ Izgleda da je Freud bio u pravu, i da je sex uzrok svemu!”

Neki su mu se ispričavali:” Nemam Sendo, matere mi!!!”, na šta bi im rekao: “ Ma, ništa zato, uradi isto što i ja!”

Kad je ugledao milicajca Krstana, prešao je neprimjetno na drugi kraj stepeništa i zavukao se u polumrak balkona od Čitaonice. Pošto je pobrao svoju porciju zaplašenih i servilnih pogleda, Krstan se važno odgegao prema Ljetnoj bašti. Sendo iziđe iz sjene. Srce mu ludo zaigra, kad ugleda Senadu, Azrinu najbolju prijateljicu.

“ Hej, Senči, kako si!?” upita je, samo površno pozdravljajući dignutim kažiprstom, njezinog pratitelja.

“ Šta je, zar nećeš dinar!?” upita ga ona kroz smijeh.

“ Ma pusti to, je si li je vidjela danas!?”

“ Da bila je u školi, ali nismo došle istim busom, morala je, zbog nečeg, ostati u Prijedoru. Vjerojatno, neka kupnja ili slično. Ne znam, što je posrijedi!”

“ Znam ja, čuo sam da ima nekog krkana, dole. Vidjeli su ih kako šetaju i drže se za ruke. Golupčići!” reče joj, ne mogavši prikriti blagi sarkazam u glasu.

“ Ma, nemoj vjerovati čaršiji sve što kaže! Ja mislim da će sve opet biti u redu, samo se nemoj zalijetati! Easy, Sendo!”

“ Budi bez brige, hladan sam ko’ špricer! Cure su zadnje što bi mi sada bilo na pameti! Imam ja važnijeg posla!” reče joj.

“ A, kakvog to, da nećeš sam u kino!?” malo podrugljivo ga upita Senada.

“ Ma, jok, mala! Večeras ću se napiti, ko’ svinja! Evo, ovdje je početni kapital, da me Muta Živac, ne bi izbacio, prije nego što počnem, a kasnije ću se uklopiti s drugim pijancima i stvar riješena!” reče joj, pokazujući nažicani sitniš.

“ Nemoj Sendo…” govorila je njegovoj sjeni, koja je lagano klizila prema vrhu čaršije.

Prošao je pokraj Bašte iz koje je treštala prejaka glazba s puno falš nota i zavijajuće pjevanje, koje je u pijanim glavama moglo razviti potrebu da se zovne još jedna runda i da se ostavlja bogata napojnica konobarima, koji su već nakon treće čašice izgledali važnijim od predsjednika općine.

Zaputio se u Kapetanovu birtiju. Tamo se uvijek najbolje osjećao. Vezalo ga osobno prijateljstvo i dobro komšijsko držanje s vlasnicima birtije, još mu je otac bio njihov gost, a i atmosfera je, kod njih, bila neusporedivo prisnija i, u svakom pogledu, na višoj razini. Bili su neotuđivi dio čaršijske tradicije i “naši ljudi”, tako da se ni jedan društveni lokal, nikada nije mogao uspoređivati s njihovim. Progurao se do šanka. Dževdo je bio u poslu, ali mu se široko osmjehnu i namignu: “ če si Sendo, dugo te nije bilo!” reče pružajući mu preko šanka, veliku ruku, na kojoj je dominirao veliki prsten pečatnjak.

“ A, ozbiljni državnički poslovi, to ti je!”

“ A, da nije ona mala Azrica, ha lopino!?” kroz smijeh će Dževdo.

“ Ma, jok, daj mi dupli konjak!”

“ A, da nisi malo pretjerao?! Popij pivu, evo ja častim! Pokušao je Dževdo.

“ Piva, za tebe, meni duplog konju i ja častim!!!” nije se dao Sendo.

“ Boga mi dragoga, nisi trebao, al’ ako inzistiraš, evo ti!” reče, stavljajući na šank poveliku čašu ispunjenu žućkastom tekućinom.

Sendo zgrabi čaću, podiže je u visinu lica, blago zadiže, nazdravljajući, pa cjelokupni sadržaj , u jednom dušku, ispi, stresajući se. Želudac je, s početka, odbijao prihvatiti ljutu tekućinu ogavnog ukusa, no kad je krizni moment prošao, tekućina se razli njegovom utrobom i učini da ona utrne,  da se krv počne ubrzanije kretati žilama, a alkoholne pare se zaputiše prema mozgu.

“ Još jednoga!” reče glasom koji je odavao blago nestrpljenje.

Dzevdo se zabrinuto smrknuo sluteci nevolju, ali je natocio i drugu čašu. Iz jukeboxa je dolazilo elegicno” Zašto su ti kose pobelele, druže, zar i tebe nešto u životu muči…”

Kondenzirane alkoholne pare su, nakon sudara s kalotom Sendine lubanje, počele curiti u obliku krupnih suza niz njegovo lice. Izvadio je sliku iz malog džepica jakne, prislonio je usnama, a zatim je počeo trgati na najsitnije komadiće i istresati u čašu s pićem. Kad je i zadnji komadić slike zaplivao u žutoj tekućini , Sendo cijeli sadržaj povelike čaše istrese u usta.

No, olakšanje nije stiglo. Čežnja mu još neizdrživije nadu grudi, a osjećaj napuštenosti i samoće postade nepodnošljiv. Iz birtijskog dima izroni Krstan:

“Zar neces pocastiti narodnu vlast!” obrati mu se , gledajući pokraj njega, u pravcu šanka.

“ E, samo mi je pandur-psihopata falio, pa da mi noc bude “ de luxe”!” reče mu Sendo, glasom od koga zanijemiše svi ostali glasovi u zadimljenoj prostoriji.

“ Evo, druže Krstane, kuća časti!” brzo se umiješa Dževdo, s druge strane šanka, pružajuči orošenu pivsku flašu, želeći spriječiti dolazak neizbježnog.

“ Šta si to rek’o, mamlaze balavi!?” prijeteći mu se unese u lice Krstan.

“ To što si čuo! Nisam ja mislio ništa loše, samo mi se čini da si malo retardiran i da bi se bolje snašao u planini s ovcama, no ovdje u čaršiji…”

Već u sljedećem momentu, teški pendrek se svom snagom sruči na Sendinu glavu, a iz arkade mu prošiklja  mlaz krvi još prije, nego što je dodirnuo pod.

Rutinom pravog profesionalca, Krstan nastavi mlatiti po tijelu sklupčanom na podu i sve bi vjerojatno završilo brzo i sa jasnim ishodom, da Šejtan ne umiješa svoje prste, jer kako drugačije objasniti činjenicu da se Dževdo, noseći iznad glave pun pladanj pića, baš u tom momentu sapleo, na potpuno ravnom podu i svom težinom  naslonio na milicajca. Ovaj, iznenadjen tim naletom, zatetura, a šapka mu pade malo podalje, na mokri pod. I dok joj je još bio okrenut leđima, neko od momaka naslonjenih na fliper, zamahnu iz sve snage, i lijevom nogom, u maniri Nene Bande, najboljeg kozarackog krila svih vremena, opali punim volejem po rečenom simbolu narodne vlasti.

Šapka je, nakon impozantnog leta, završila u samoj devedesetki stakla od birtijskog izloga, koje se sasu u paramparčad. Od tog časa se više nije znalo ko pije, a ko plača. Nastala je opća zbrka, koju je opet neko neznan iskoristio da nesretnog ili možda baš sretnog Sendu, kroz kuhinju, izvede vani, u noć.

Kako se kasnije, puno kasnije saznalo, Sendo je još te noći, poslan amiđi u Zagreb, i to putem preko Dubice i Sunje, kojeg bi malo ko,  u to doba noći odabrao.

Nesreća se za Sendom vukla poput nevoljene žene i niko nije saznao ni za jednu njegovu storiju sa sretnim završetkom, no bit će da Sendu njegovo sretno vrijeme čeka, tamo na drugoj strani horizonta, gdje pogled običnih smrtnika ne doseže.

Sendo je, kako bi to sam rekao, zadnji put “ujahao u grad” u samo predvečerje rata, u maju ’92. Sljedeća njegova stanice bio je konclogor u Omarskoj i gotovo ugodno se iznenadio, kad je na ispitivanju sreo svog starog znanca, Krstana.

Ne može se reći da taj nenadani susret nije obradovao i samog Krstu. U početku ga nije prepoznao, no kad mu je dao na potpis, papir s priznanjem, Sendo je baš na samoj crti nacrtao ovcu. Iskusnom ispitivaču su vijuge na mah proradile i on nepogrešivo locira Sendu u vrijeme i prostor, kojima je pripadao.

Nakon što je svojim pomoćnicima naložio da ga dobro obrade, dao je Sendu objesiti na kuke lanaca za vađenje getribe iz teških rudničkih kamiona, u jednoj od garaža.

Natučena lica, izbijenih zuba i polomljenih kostiju, Sendo ne bi dugo izdržao, ali je Krstan stalno bio na oprezu, da ne pretjera, barem dok ne sazna, gdje su zakopani novci, a morao je priznati sam sebi da ga je ova obrada posebno veselila i podizala mu samopouzdanje.

Veselilo ga je i to, što Sendo više nije mogao govoriti, pa su se poceli sporazumjevati pantomimom, koja je, uglavnom bila jednosmjerna. Da bi prigušio njegove povremene jauke, Krstan je znao puštati narodnjake, a uz rakiju i sitno narezanu slaninu i luk na stolu, šta bi još čovjek mogao poželjeti.

Na papiru je nacrtao Sendinu kuću, zidine Starog grada, plac i napisao riječ “pare?” i povremeno je gurao list pred Sendine poluzatvorene, umorne oči. Kad su bolovi postali nepodnošljivi Sendo odluči odigrati svoju zadnju kartu. Jaukom pozva svog mučitelja.

“ A, curica se probudila!” radosno ga je pozdravio Krstan.” Hoćeš li nam sad lijepo reći, gdje su pare, pa da se rastanemo, ko’ ljudi, svak na svoju stranu!? Ha, golube!? Imamo mi i doktore! Vojska je to, a ne bilo šta!”

Sendo lagano klimne glavom, a Krstan se sav raspameti od zadovoljstva.

“ Skidajte ga dole, brzo, majku vam vašu! Brzo! Hajde, hajde, za stol s njim! Taaako! Pridrži ga, konjino, u šta bleneš!? E, fino! Hoćemo li pantomimu!?”

Sendo klimnu glavom i diže tri srednja prsta u zrak.

“ Tri riječi, zar ne!? ushićeno upita Krstan.

Sendo klimnu, potvrđujući, te diže samo jedan prst.

“ Prva riječ, ha!? Ponosno Krstan prihvati igru.

Sendo ponovo klimnu, te pokaza svoje ispruzene ruke, a nakon što sagovornik očima izrazi nerazumijevanje, Sendo nalakti desnu ruku na bok,  na način kako su se nekada dame pozivale u šetnju ili na ples.

“ Aha, povesti, privesti, je l’ to!!!” uzbuđeno će Krstan, kojemu se igra, u kojoj je mogao pred kolegama pokazati svu svoju pronicljivost, sve više dopadala.
Sendo blagonaklono klimnu glavom i s dva prsta upozori na drugu nadolazeću riječ.

“ Druga riječ!? Da čujem golube!” zaneseno će Krstan.

Sendo se blago dodirnu pogrudima pokazujući prisvajanje.

“ Nešto moje, svoje, zar nije golube! Povedi svoje???”

Sendo značajno klimnu, pokazujući da je na redu treća riječ.

“Povedi svoje ljude, sigurno!?” veselo zapita Krstan, ne čekajući objašnjenje. Sendo razočarano odmahnu glavom, pokazujući jasno da je ono o čemu govori puno niže od ljudi. Krstan je nervozno frktao ne uspijevajući se dosjetiti, o čemu bi se tu moglo raditi. Kad se okrenuo leđima Sendi, začu blago meketanje.

Okrenu se na peti, a prostorijom je, odjednom zavladao ledeni mir.

“ Da povedem svoje ovce, ha!? To si mi rekao!”

Sendo mu sa izrazom neponovljive sreće i olakšanja, značajno zaklima glavom. Poslije toga, ničega više nije bilo, osim krvave koprene, ispod koje je gledao Azrino uznemireno lice.

Ta slika je lebdjela i iznad kamiona, koji je tog sunčanog jutra prevozio punu prikolicu beživotnih, izmrcvarenih tijela, iz kruga logora, u pravcu lokaliteta Jakarina kosa, negdje iza Ljubije. “Čudni su putovi Gospodnji!” rekli bi braća kršćani…

Godinama kasnije, Čaršija je promijenila svoje djevičansko lice, a vrijeme je promijenilo lica njezine izgubljene djece, koja su se vraćala dodirnuti materine skute.

Srednjovječna dama, , kojoj ni debele sunčane naočari, a niti prosijedi pramen, koji je izvirivao ispod svilene marame, nisu mogli sakriti tragove negdašnje ljepote, iziđe iz luksuznog auta i zagleda se preko ceste, prema devastiranoj zgradi nekadašnjeg kina “Potkozarje”.

“ Azra, je si l’ to ti!?” iznenadjeno upita Alija, prelazeći cestu. Nijemo je ispružila fino njegovanu ruku i zagledala se prema mjestu, kojim  je nekada davno, dominirao veseli lik dječaka, koji nikada nije uspio odrasti. Aliji se učinilo da je tiho mrmljala:

“Sendo, ne sramoti se, ja ću platiti kino!”, no kad ju je priupitao o čemu to govori, odgovorila mu je drhtavog glasa:” Imam menađerski ugovor, imam bazen, imam dobar konto, priznata sam, koliko se nisam nadala ni u najluđim snovima, ali sve to, sve te puste dolare, dala bih da me moj Sendo, samo još jednom dočeka dole, na Asfaltu kod Pilane, kad stignem s đačkim, u pola sedam, iz Prijedora, i da mi ponese knjige do Čaršije.

Zašto najbolje slike možemo imati samo u mašti!?”

Već je odlazila, kad je Alija, progovorio, ne znajući ni sam što, zapravo, želi reći:

“ Valjda, da bi mogli sanjati…!”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.