Doktor Mirko

Ne znam tacno kad je doselio u nasu zgradu, jer ziveci u zgradama vrlo rijetko ste u prilici da komunicirate sa svim stanarima. Najcesce se kontakti svode na mahanje glavom i bezvucni pozdrav, a kad nekog oslovite sa :”komsija”, onda to znaci da ste vec uspostavili dobre odnose. Medjutim, on se potrudio da ga zapazimo.

Spustajuci se niz stepenice zvizdukao je pjesmice tako da si ih morao registrirati.  Bile su to pjesme kalibra: Mila majko, mrce mi se Gara, ne znam sama kome bi’ je dala;  U moje male noge k’o u zeca- ‘aj nije vazno bice brza djeca; i njima slicne a u izuzetno nadahnutim trenucima mogla se prepoznati : Od izvora dva putica vode na dve strane, dok bi : Krajisnici , gdje cemo na prelo? vec bilo u rangu Osme simfonije.

I tako smo mi naseg komsiju doktora, cini mi se kirurga, upoznali po njegovim fuckackim sklonostima. Mom tvrdom, dibidus amuzikalnom, seljackom uhu nisu ni smetali ti akordi, a djeci navikloj na neku drugu muziku  i tonove bilo je vise nego smijesno.

Imao je komsija Mirko i onu prostodusnu, dobru osobinu, osobinu koja se uglavnom stice na selu, a to je da ni pored koga nece proci bez pozdrava. Pozdravljao je on i malu djecu i odrasle i sa svakim bi progovorio poneku rijec. Ni traga od one uobicajene doktorske ukocenosti i ustogljenosti.

Ako bi neko iz zgrade imao kakav zdravstveni problem on se ponudio za pomoc, ali se ne sjecam da smo to koristili. O njegovim doktorskim sposobnostima nije se bas puno pricalo; da li zbog njegove sklonosti ka zvizdukanju  ili neceg drugog, tek malo ko ga je uzimao za ozbiljno.

A kad se ono zapucalo i kad su pocele da nicu sve one cudovisne SAO organizacije , kojima se u pocetku smijao svako normalan, a normalni Srbi nastojali distancirati se od toga, doktor Mirko je naglo promijenio svoje poglede i navike.  Stepenistem nisu vise odjekivali njegovi zvizduci, a posto se vecina njegovih kolega aktivno ukljucila u politiku doktor Mirko je unaprijedjen u jednog od sefova u bolnici.

Kad su nas napali prvo na Hambarinama pa u Kozarcu pa onda svugdje, bilo je puno ranjenih. Ne videci drugi izlaz mnogi su ranjenike donosili u bolnicu, u kojoj je zavladalo vanredno stanje. Oskudni u opremi i u ljudima, a uz to zadojeni nacionalizmom vecina prijedorskih doktora Srba ( ostali su vec otpusteni) nevoljko je pruzala pacijentima bilo kakve usluge.

Doktor Mirko je tada, u jednom trenutku panike, vidjevsi tu masu ranjenih i iznakazenih tijela izrekao “historijsku” recenicu: “Ma sto ih donosite ovamo, ubijajte ih na licu mjesta”.

Da nije vise nista rekao  ova recenica je dovoljna da doktor Mirko izgubi sav svoj doktorski dignitet i ljudski kredibilitet i na ovaj nacin je razotkriven njegov pravi  karakter.

Po zavrsetku rata i povratku stana nista nije bilo kao prije. Puno novih stanara,  svi bez izuzetka Srbi. Osjecao sam  njihove poglede na sebi i kad ih nigdje nije bilo. Nisam se nimalo fino osjecao u tom okruzenju, ali to me je jos vise ucvrstilo u namjeri da taj stan ne otudjujem.

Saznao sam i da je doktor Mirko naglo promijenio svoje navike i stil zivota. Postao je vrlo religiozan i povukao se. Da li je to kog doktora proradila savjest zbog ratnih postupaka i grijehova  ili je istinski nasao utociste u vjeri tesko je reci.

Nisam bas ni imao neku zelju da se sretnemo, ali dogodilo se da smo se gotovo sudarili na ulazu.

– O komsija, pa vi se vratili, bas mi je drago, bio je njegov komentar.

–  Nisam se vratio, vec vracam stan .

– Bas fino, a ja sam cijelo vrijeme ovdje, nisam ja nikud isao.

– Nisam ni ja, komsija, isao svojom voljom, mene su  odavde odveli, pa poslije istjerali iz zemlje.

-Bozja volja, komsija, sta cete.

-Ne bih ja bas rekao da je to bozja volja, vec djelo zlocinaca.

-Sve sto se dogadja na ovom svijetu je bozja volja, komsija, filozofski ce meni Mirko.

– Pa po vama je onda dragi Bog zlocinac, komsija sto je meni potpuno neprihvatljivo.

-A nisam ja to rekao, samo sam rekao da  sve sto se desava desava se Njegovom  voljom.

– Bog nam je dao razum i kao takvi snosimo i snosicemo odgovornost za svoje postupke, rekao sam, ali Mirko je kao papagaj ponavljao da se sve sto se desava desava sa Bozjom voljom i da mi na to ne mozemo uticati.

Vidjevsi da je svaki razgovor na ovu temu izlisan ja sam nastavio svojim putem.

Nikad mi nece biti do kraja jasno da li je to zaista ubjedjenje mog komsije ili jedna od  mnogobrojnih igara nasih Srba.

Kad sam prije prvog poslijeratnog dolaska u Prijedor nazvao svog Seju da ga upitam sta treba donijeti on mi je rekao da svega ima samo da ponesem sto vise peskira. Na pitanje zasto ce mi ti toliki peskiri on je odgovorio: Pa da se brises jer sad svi nasi Srbi, isti oni koji nas nisu htjeli ni pogledati 1992. godine, trce prema nama, grle nas i ljube i cude ko nam sve ovo uradi.

I zaista, vecina ih je prihvatila tu taktiku racunajuci na nase kratkotrajno pamcenje i  nasu naivnost koje nam nikad nije nedostajalo, a mi to budalasto zvali merhametom. A ako mi nakon svega sto nam se desilo jos uvijek ne znamo razlikovati merhamet od naivnosti onda tesko nam i u buduce.

Moj komsija doktor je ocito odabrao drugu taktiku, uvlaceci u zlocinacke aktivnosti i dragog Boga, sto samo jos vise iritira jer nas nastoje praviti ludjim i blesavijim.

Mozda bi mu bilo bolje da je nastavio ficukati svoje pjesmice jer one su pravi odraz njegovog duhovnog nivoa i makar su uveseljavale djecu po stubistu.

PS: Ako koga zanima sta je bilo sa Garom iz prve „pjesme“ evo odgovora „mile majke“:

Cuvaj Garu to je dobra ovca dacemo je pod  naseg vr’ovca.