Svejedno, bilo po danu ili navečer, čaršija je uglavnom pusta. Iznimka su četvrtak i petak zbog pijace i džume, a i ujutro se može osjetiti malo živosti, barem dok su dijeca u školi…
Ovo je onaj period kada živimo u mjestu gorštaka, kada nam se čini da je čitav Svijet stao i jedino što možemo očekivati jeste još da nas snijeg zatrpa…
Teško vrijeme i mnogi se u ovome periodu odluče napustiti Kozarac, brzo zaborave sezonu i one hiljade Kozarčana što protutnjaju ovom ulicom,
Neki kao pravi turisti, ulickani, spikaju na engleskom, šprehaju, parlaju,…
Al’ čarolija izgleda za neke kratko traje pa postaju zadivljeni čarolijom Zapada, koji nudi korpu za supermarket subotom, poslijepodnevni odmor na televiziji nedeljom i arbajt između spavanja, tokom sedmice…
Ovdje se radi samo za kruha, ostalo imaš, ako možeš to vidjeti, ovdje se boriš da opstaneš i ne planiraš mnogo… Ponekad ko leptiri:”Za jedan dan”. I ne izgovoriš to famozno Kozarac danima, pročitaš ga ponekad na slomljenoj tabli ili na ovome virtualu…
Dok jedni zovu na povratak, drugi odlaze, pojedini se opet vračaju,… Ne znam koliko će trajati ova čarolija?
Kozarac je izgrađen, ali i avetinjski pust, gledajući na unazad 100 godina bili smo napredniji, imali smo opštinu, imali jaku vatrogasnu jedinicu, imali kino i KUD… ambulantu… Imali smo i tad diskoteke, možda ne sređene ko ove današnje ali u kojima se znalo šta svira…
Kamo sreće da sam i ja klasični novinar ili urednik pa da samo prenosim vijesti, da opisujem događaje, da ne nosim uvijek i dio bremena onoga o čemu pišem…
Onda mi ne bi bilo teško iznositi prljav veš ili javljati o problemima života u ovome, kako ga nazvaše, najvećem malom gradu na svijetu…
Jedni lokali se izdaju, drugi prodaju, treči opet grade, pa opet prodaju, ili iznajmljuju… Ni sami više ne znamo šta želimo, došli smo na nivo kada kao pojedinci više ništa ne možemo napraviti osim još malo bolje dotjerati dvorište čempresima, a za ono društveno i nema nas dovoljno kako bi ono bilo kvalitetno…
Možda jedan od večih uspijeha nakon povratka jeste i ovaj Virtual Kozarac.ba, ovo naše mjesto okupljanja gdje se ipak homogeniziralo dosta Kozarčana, pogotovo u dijaspori, koja je u prvim poslijeratnim godinama bila raštrkana po čitavom svijetu.
Koncerti, piknici, susreti, sve su to pokazatelji da se ipak stvara jedna nova snaga koju samo treba uvezati i usmjeriti a sve se to na kraju prelama preko ovoga Virtuala. Iz tih razloga i pokrećemo udruženje članova Virtual Kozarac.ba kako bi stvorili uslove za rad ove stranice i kako bi što kvalitetnije nastavili u povezivanju Kozarčana širom svijeta. Naši članovi su na svim stranama svijeta i lako se možemo organizovati po regijama, lako se okupljamo, jer nam ova tehnika to omogućava a zajedno možemo djelovati i stvarati uslove za održiv povratak u Kozarac.
Nažalost i nas same administratore pogodi ova učmala atmosfera pa nemamo šta pošteno ni za otipkati a znamo da se to od nas očekuje, zbog toga nam je ovo udruženje neophodno jer se plašimo ove čarolije…
Plašimo se da nam ne propadne ovih par godina iza nas a pitamo se koliko ih je još ostalo ?
Put u Austriu, sad 19. sa vatrogascima, malo me je omeo u planovima ali lako je moguće da se nađem u decembru u Holandiji, mislim da bi tamo mogao oformiti grupu članova, ali otom potom, ono što me zanima jeste koliko ima zainteresovanih naših članova za ovo udurženje i koliko ih će biti u Kozarcu 27.12. (srijeda) kada bi organizovali i prvu skupštinu.
Vjerujem da ćemo do tada malo više prozboriti o ovome i porazgovarati jer koliko god aalyu, daalu ili meni značio kozarac.ba trebao bi značiti i vama. Ovo je prvo što moramo srediti u Kozarcu ako preko njega želimo sređivati ostale stvari, ova stranica je do sada pokazala dosta rezultata koji su više neupitni, želja nam je da idemo dalje i budemo bolji…
Simbolika ponekad mnogo znači, i nadati se da će ovakva okupljanja postaći nadležne da riješe problem zdravstvene zaštite u Kozarcu. Svoju solidarnost pokazala je i doktorica Minka Čehajić koja inače redovno dolazi vikendom u Kuću mira u Kozarcu gdje pregleda žene i djecu. Ovoga vikenda dio vremena radila je na ruševinama stare ambulante u Kozarcu.
Poruka je više nego jasna…
Ostalo je standardno, i na žalost više virtualno…
Add comment