svabo
Gojko Berić piše:
Nisam se više mislio baviti likom i djelom Milorada Dodika, ali kao što reče onaj hodža koga je zarobio hajduk, pustio bih ja njega, ali neće on mene.
A Dodik me ne pušta tako što svojom nacionalističkom retorikom ne prestaje da mi “razvlači pamet”, nastavljajući posao koji je tokom opsade Sarajeva general Mladić obavljao granatama.
Kako se bliže izbori, premijer Republike Srpske uzima sve duži zalet i podiže ljestvicu svojih političkih provokacija. U nedjelju, 20. avgusta, gostujući na TVX, prevazišao je i samog sebe.
Razgoropađen u svom cinizmu, i stalno ističući da “želi biti jasan”, Dodik je te večeri otkrio i one karte koje je držao u rukavu i na koje će igrati sve dok njegovi fanovi ne budu tražili nešto drugo
Bljedolika novinarka koja je vodila intervju i koja je već prošla Bunu i Bunicu svog zanata, nije ga u tome obuzdavala ni onda kad je bilo očito da njen sagovornik podstiče etničke i vjerske sukobe.
Da Dodik ne doživljava Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine, te da je njegov glavni grad negdje drugdje – a zna se gdje – to smo čuli već mnogo puta. Sada, međutim, znamo da je od oca mnogo radikalniji njegov mlađani sin, koji “ne želi da čuje za Bosnu i Hercegovinu”. Kad se otac Milorad vrati iz Sarajeva, njegov sedamnaestogodišnji sin ga pita: “Å ta ima novo u Teheranu?”
Sada, takođe, znamo da je raspad Bosne i Hercegovine neminovan i da će do toga doći “čim Srbija riješi neke svoje unutrašnje probleme”. Prema Dodiku, za takav rasplet je 99 odsto Srba u Republici Srpskoj. Evropa ga ne zanima jer su Srbi i dosad živjeli bez nje, pa mogu tako živjeti i narednih sto godina. Å to se tiče reforme policije, nema tog boga koji će ukinuti policiju Republike Srpske, tačnije ”“ podvesti je pod centralnu vlast. Dodik ne kaže zašto želi da ima svoju policiju. Odgovor bi, možda, trebalo potražiti u onim fingiranim, otužno-smiješnim potjerama za Radovanom Karadžićem, poput one kada je haški bjegunac “tražen” u muslimanskim selima nadomak Žepe, u nerasvijetljenim političkim ubistvima ili u banalnoj činjenici da srpski kriminalci prolaze pored srpske policije kao pored rođene braće.
Uzgred budi rečeno, Dodiku već idu na živce prizori masovnih grobnica koje gotovo svake večeri gledamo na televiziji, a naročito mu smeta opće mjesto u diskursu proteklog rata – da su, za razliku od ostalih, srpski zločini bili planirani. Istina, on je za to da svi odgovorni budu izvedeni pred sud, ali to govori tako kao da on, iako premijer, nema s tim nikakve veze. Dodik bi vjerovatno radije da taj “prljavi” posao, ako se već mora, obave ionako omraženi stranci.
Bilo bi naivno sve Dodikove pakosti spram Bosne i Hercegovine velikodušno otpisati i tretirati ih isključivo kao retoričku logistiku njegovim političkim ambicijama. Navedena anegdota o njegovom sinu, koji Sarajevo doživljava kao daleki i ničim uporedivi Teheran, nije nimalo bezazlena. “On tako misli i u tome nema ništa loše. Njega je tako edukovalo ovo vrijeme”, nonšalantno objašnjava Dodik, valjda videći u tome doprinos svog juniora demokratiji, ako već ne i socijaldemokratiji. Ali nije Dodikovog sina edukovalo “ovo vrijeme” samo po sebi, učinio je to politički, medijski i na mnoge druge načine ispoljavani velikosrpski nacionalizam, kojim su sistematski trovani mladi Srbi u Republici Srpskoj. Prve doze nacionalističkog otrova daju svojoj djeci roditelji, tretman se nastavlja u školama, a onda stvari idu same po sebi. Plodovi nacionalističkog gnjeva, u pravilu, sazrijevaju u svom nakaznom obliku – kao fašizam. Nastavak priče je poznat.
A evo kako izvjesni Predrag Kovačević, predsjednik Demokratske stranke Srpske (DSS), najavljuje krajnji ishod tog masovnog trovanja: “Stasala je generacija mladih ljudi, od 20 ili 25 godina, koja nosi takvu dozu nacionalizma da je to ponekad zastrašujuće. Garnitura aktuelnih političara vjerovatno neće moći da realizuje nezavisnost Republike Srpske, ali sam potpuno ubijeđen da će mlađe generacije forsirati priču o RS kao samostalnoj državi, naravno, bez puške i noža, već na jedan normalan način”, ( “Novi reporter”, 5. juli 2006).
U cijeloj ovoj priči Dodik amnestira političare od bilo kakve odgovornosti pred istorijom: “Ne biramo mi sami sebe. Narod bira one koji žele i misle kao i on.” Beogradski psihijatar i satiričar Slobodan Simić, čiji su aforizmi objavljeni u blizu dvadeset svjetskih antologija, na neki način daje Dodiku za pravo. Jedan Simićev aforizam glasi: “Srbi su lud narod. A za vođe su izabrali svoje najbolje umove.” Simić se potom vraća na teren psihijatrije i u intervjuu za beogradski list “Danas” kaže: “Ako je veliki broj ljudi u jednoj zajednici poremećen, onda se i ta zajednica neminovno pretvara u poremećenu. Kakvi smo mi, takvi su i političari. Znači, iole pametniji glupak može da prevari ostale glupake.” Ne mogu da odolim iskušenju da navedem još jedan Simićev aforizam: “Rođen sam u Srbiji. Od toga ću i da umrem.”
Pa kud ćeš tamo, Milorade?!
Add comment