Kozarac.ba

Å ta je novo u Teheranu ?


Gojko Berić piše:

Nisam se više mislio baviti likom i djelom Milorada Dodika, ali kao što reče onaj hodža koga je zarobio hajduk, pustio bih ja njega, ali neće on mene.

A Dodik me ne pušta tako što svojom nacionalističkom retorikom ne prestaje da mi “razvlači pamet”, nastavljajući posao koji je tokom opsade Sarajeva general Mladić obavljao granatama.

Kako se bliže izbori, premijer Republike Srpske uzima sve duži zalet i podiže ljestvicu svojih političkih provokacija. U nedjelju, 20. avgusta, gostujući na TVX, prevazišao je i samog sebe.

Razgoropađen u svom cinizmu, i stalno ističući da “želi biti jasan”, Dodik je te večeri otkrio i one karte koje je držao u rukavu i na koje će igrati sve dok njegovi fanovi ne budu tražili nešto drugo

Bljedolika novinarka koja je vodila intervju i koja je već prošla Bunu i Bunicu svog zanata, nije ga u tome obuzdavala ni onda kad je bilo očito da njen sagovornik podstiče etničke i vjerske sukobe.

Da Dodik ne doživljava Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine, te da je njegov glavni grad negdje drugdje – a zna se gdje – to smo čuli već mnogo puta. Sada, međutim, znamo da je od oca mnogo radikalniji njegov mlađani sin, koji “ne želi da čuje za Bosnu i Hercegovinu”. Kad se otac Milorad vrati iz Sarajeva, njegov sedamnaestogodišnji sin ga pita: “Å ta ima novo u Teheranu?”

Sada, takođe, znamo da je raspad Bosne i Hercegovine neminovan i da će do toga doći “čim Srbija riješi neke svoje unutrašnje probleme”. Prema Dodiku, za takav rasplet je 99 odsto Srba u Republici Srpskoj. Evropa ga ne zanima jer su Srbi i dosad živjeli bez nje, pa mogu tako živjeti i narednih sto godina. Å to se tiče reforme policije, nema tog boga koji će ukinuti policiju Republike Srpske, tačnije ”“ podvesti je pod centralnu vlast. Dodik ne kaže zašto želi da ima svoju policiju. Odgovor bi, možda, trebalo potražiti u onim fingiranim, otužno-smiješnim potjerama za Radovanom Karadžićem, poput one kada je haški bjegunac “tražen” u muslimanskim selima nadomak Žepe, u nerasvijetljenim političkim ubistvima ili u banalnoj činjenici da srpski kriminalci prolaze pored srpske policije kao pored rođene braće.

Uzgred budi rečeno, Dodiku već idu na živce prizori masovnih grobnica koje gotovo svake večeri gledamo na televiziji, a naročito mu smeta opće mjesto u diskursu proteklog rata – da su, za razliku od ostalih, srpski zločini bili planirani. Istina, on je za to da svi odgovorni budu izvedeni pred sud, ali to govori tako kao da on, iako premijer, nema s tim nikakve veze. Dodik bi vjerovatno radije da taj “prljavi” posao, ako se već mora, obave ionako omraženi stranci.

Bilo bi naivno sve Dodikove pakosti spram Bosne i Hercegovine velikodušno otpisati i tretirati ih isključivo kao retoričku logistiku njegovim političkim ambicijama. Navedena anegdota o njegovom sinu, koji Sarajevo doživljava kao daleki i ničim uporedivi Teheran, nije nimalo bezazlena. “On tako misli i u tome nema ništa loše. Njega je tako edukovalo ovo vrijeme”, nonšalantno objašnjava Dodik, valjda videći u tome doprinos svog juniora demokratiji, ako već ne i socijaldemokratiji. Ali nije Dodikovog sina edukovalo “ovo vrijeme” samo po sebi, učinio je to politički, medijski i na mnoge druge načine ispoljavani velikosrpski nacionalizam, kojim su sistematski trovani mladi Srbi u Republici Srpskoj. Prve doze nacionalističkog otrova daju svojoj djeci roditelji, tretman se nastavlja u školama, a onda stvari idu same po sebi. Plodovi nacionalističkog gnjeva, u pravilu, sazrijevaju u svom nakaznom obliku – kao fašizam. Nastavak priče je poznat.

A evo kako izvjesni Predrag Kovačević, predsjednik Demokratske stranke Srpske (DSS), najavljuje krajnji ishod tog masovnog trovanja: “Stasala je generacija mladih ljudi, od 20 ili 25 godina, koja nosi takvu dozu nacionalizma da je to ponekad zastrašujuće. Garnitura aktuelnih političara vjerovatno neće moći da realizuje nezavisnost Republike Srpske, ali sam potpuno ubijeđen da će mlađe generacije forsirati priču o RS kao samostalnoj državi, naravno, bez puške i noža, već na jedan normalan način”, ( “Novi reporter”, 5. juli 2006).

U cijeloj ovoj priči Dodik amnestira političare od bilo kakve odgovornosti pred istorijom: “Ne biramo mi sami sebe. Narod bira one koji žele i misle kao i on.” Beogradski psihijatar i satiričar Slobodan Simić, čiji su aforizmi objavljeni u blizu dvadeset svjetskih antologija, na neki način daje Dodiku za pravo. Jedan Simićev aforizam glasi: “Srbi su lud narod. A za vođe su izabrali svoje najbolje umove.” Simić se potom vraća na teren psihijatrije i u intervjuu za beogradski list “Danas” kaže: “Ako je veliki broj ljudi u jednoj zajednici poremećen, onda se i ta zajednica neminovno pretvara u poremećenu. Kakvi smo mi, takvi su i političari. Znači, iole pametniji glupak može da prevari ostale glupake.” Ne mogu da odolim iskušenju da navedem još jedan Simićev aforizam: “Rođen sam u Srbiji. Od toga ću i da umrem.”

Pa kud ćeš tamo, Milorade?!

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.