Ne mogu ga pustiti… sin mi je!

Opet je 24. maj… samo 14 godina kasnije. I danas sam mislio na maj u mom lijepom Kozarcu, maj 1992. Behar i zelenilo, miris kise i lipa u Omladinskoj, na mog rahmetli Dadu sto je tek sina bio stekao na krvavi Bajram 5 aprila. 1992.

Na moju ebu, Brda, komsiju Amica i komsiju Itku, Jusu, Becu nastavnika…Kroku, Mirka, …

Neko ce pomisliti, “ovaj samo o ratu i Omarskoj, ne vidi buducnost, vec samo gleda nazad”, ali ko me poznaje, zna da nije tako. Mozda vracam film zato sto nas malo to radi, bar ovako javno, pa kontam, “neko mora”. Bar danas je dan za sjecanje. Danas je dan sehida… A mozda mi se tesko pomiriti da su svi ti ljudi tek tako nestali iz mog i iz nasih zivota.

Mozda mi smeta sto nisu svima ni kosti nadjene, sto im se zrtva ne priznaje u opstini ciji su zitelji bili, sto se ubice mirno setaju po tom istom gradu kojeg su oni cinili ljepsim nego sto je danas.

I cinili bi ga i danas i ljepsim i vrijednijim, da nekom nije palo na pamet da etnicki cisti i Bosnu i Prijedor. I sta bi uostalom bilo drugacije da nije bilo sto je bilo?

Kao da nisu znali da se narod ubiti ne moze… mozes samo ljude. A onda opet gubimo svi.

Veceras, 14 godina kasnije slusam Harijevu ”Lejlu”. Predivna bosanska muzika, saslusana neko vece i zadivljeno pracena milionima civilizovanih Evropljana, onih istih ljudi koji su tim istim ocima gledali Sarajevo kako izdise, Srebrenicu kako pada pod budnim holandskim i svjetskim okom, Focu kako gori i Omarsku sto ih sviju na holokaust podsjeti. I slusali Lejlu onim istim usima kojim su 1992. u kratkim prilozima dnevnika izmedju vijesti iz zemlje i vremenske prognoze slusali krike djece i plac majke iz Sarajeva… iz tog grada i te iste Bosne odakle se u subotu pojavi i taj Hari i otpjeva svoje, maja 2006.

Krug se zatvori, slika zemlje Bosne promijeni i sta je bilo? Za mnoge nije bilo nista…A za mnoge se svijet okrenuo a zivot prepolovio na onaj prije 24. maja 1992. i onaj poslije.

Veceras ipak najvise mislim na jedan poseban momenat iz logora Omarska. Na jednog covjeka koji je mene ovakvog godinama cuvao i izgradio kao osobu i na srecu nije sehid.

Na momenat iz druge polovine jula 1992. kad je zivot u logoru bio jeftiniji od pogleda u pogresnom momentu, seiko sata od 200 maraka (koji nam svima danas izgleda smijesan), polovnih alpinki na nogama…

Jula 1992. kad smo “kupani” (prvi i jedini put) vatrogasnim smrkom uz grohot pijanih strazara i kad sam prvi put uzivo vidio gole skelete Aushwitza u svojoj zemlji. Skelete sto se jedva na nogama drze svaki put kad ih jaki mlaz u ledja pogodi…a oni lako kao pero par koraka naprave pa se opet mirno vrate na svoje mjesto u redu, cekajuci novi udar mlaza…

Negdje mozda oko 20 jula, ne sjecam se vise dana jer su svi poceli postajati potpuno isti, obolio sam od dizenterije. Kao i mnogima, nekih vise i nema, zeludac mi vise nije radio i samo ono malo mesa sto je ostalo na kostima se gubilo proizvodeci energiju da mogu da disem i opstanem, da spasi to tijelo jer hrana vise nije bila hrana. Hrana je postajala otrov i sve sto covjek pojede, izlazilo je u roku 10-ak minuta…

Dusa se skuplja, dusa se vec buni i vrti u grudima, a tako ti se zivi, tako ti je stalo, jer kome se umire?

Kome se to umire u toj rupetini i na takav nacin?

U jednom momentu nisam vise bio u stanju da hodam, ni da govorim (neki od logorasa koje sam kasnije sretao i pricao o tim danima su mi rekli da su mislili da sam gotov).

Puls mi je bio 32 u minutu, a govor sam bio izgubio pa sam samo saptao.

I vjerujem da bih bio gotov da sa moje lijeve strane nije lezao moj otac.

Tih dana, upravo na dan kad sam obolio i ostao lezati u spavaoni dok bi drugi trcali na rucak, dobili smo i nesto para koje je poslala majka, a koje su, nenadano bile sudbonosne za nas obojicu, a pogotovo za mene bolesnog. Stari je za te pare nabavljao komadice sapuna, kruh, keks i cigarete. Rizikovao da ga neko prozove i ubije zbog tih para, ali od para samih nije imao nista a sin mu je lezao bolestan i potpuno iznemogao. Rizik je bio mijenjati novac ali izbora nisi imao.

Nekako jos na pocetku Omarske, kada smo shvatili da Omarska nije samo zatvor, nego muciliste, konc. logor u kojem su ljudi svakodnevno ubijani bez mnogo razloga i povoda, tata i ja smo nekako dogovorili i ‘odlucili’ (mada to sami nismo mogli odluciti) da makar jedan od nas mora izici. Naravno da smo oba htjeli izici zivi, ali smo i par puta pricali i o mogucnosti da jedan pada, da jednog vode, a da drugi mora da misli na sebe.

Moja braca su tad imali 17 i 7 a sestra samo 2 godine.

Jedan od nas je imao obavezu prema njima i majci, a po meni to je bio on. Rekli smo jedan drugom, iako smo znali da ce to biti najteza odluka u zivotu, da ako jedan ode, drugi ne skace u vatru, jer time samo ginu oba. “Osudjenog” na smrt u Omarskoj nisi mogao spasiti…

Tih julskih dana sam se uz njega malo po malo poceo i oporavljati. Cuvao je svoj kruh, kupovao keks, nabavljao caj, prao moju odjecu, i bdio kako sam roditelj moze.

Sjecam se da sam kao kroz maglu gledao u plavo nebo i kao u nekom snu mastao o slobodi. Gledao njega tuznog i zabrinutog i odlucio da se ne predajem, mada mi je smrt vec izgledala kao najnormalnija stvar na svijetu. Na zalost, tamo je i bila upravo to…

Prvi dan nakon bolesti koji sam uspio da stojim na svojim nogama odlucili smo da opet odem i na rucak. Vec sam danima lezao unutra i oba smo mislili da je mozda bolje da prohodam tih par koraka. Posto nisam mogao hodati sam, otac me je pridrzavao ispod ruke. Medjutim stojeci i hodajuci ubrzo sam izgubio vid i cuo jak sum u usima. Krvni pritisak je bio opao na taj nivo da sam u po bijela dana samo vidio neku sivu maglu.

Kad smo stajali napolju, uza zid velike crvene zgrade, preko puta bijele kuce, cuo sam sepavog i starog strazara Stevu kako nam prilazi. Kad je vidio da me otac drzi pod ruku dreknuo je: “Sto ti stari drzis toga macoga”.

Moj babo je tad imao 48 ali je bio sijed i posto je imao i sijedu bradu, tada je izgledao kao 60-godisnjak. Stevi je eto bilo cudno da jedan cica drzi jednog momka i posto u Omarskoj nije trebao poseban razlog za batinjanje a nekad i za ubistvo, i ovo je bio razlog da se zastane pored te kao ‘cudne’ slike. Cica drzi macoga, nesto tu Stevi nije stimalo…

Tata je odgovorio: “Sin mi je,… bolestan je” a ja sam se vec desnom, slobodnom rukom hvatao za zid i pokusavao naci uporiste da ne padnem u momentu kad me pusti.

Stevo koji je vec prisao, je nastavio: “Dede pusti ga, treba on tebe da drzi”.

Proslo je par sekundi, ja sam se vec dobro drzao za zid i cekao da me tatina ruka pusti, a u sebi mislio: “pusti me… pusti me…”

Onda sam cuo zvuk pendreka kako se izvlaci iz pasa i Stevin ljutit glas:

“Pusti ga, prebicu vas oba!!”

Sekunde su prolazile, u svom mraku uza zid ja sam nas vec oba vidio na zemlji. Mozda nas Stevo i nije mogao prebiti, ali uvijek je u Omarskoj bilo mladih vukova zednih krvi kojima nije trebao poseban razlog da covjeka prebiju, cesto i namrtvo.

Nisam ih mogao vidjeti, ali sam znao da su uvijek tu, pored restorana, Bijele kuce, uvijek su lesinari cekali na nove zrtve i nisu puno razmisljali zasto? Siguran sam da su posmatrali i ovu scenu cekajuci momenat da i oni ulete u ring i obracunaju se sa jos dva ekstrema…

A onda sam, jos uvijek cekajuci i nadajuci se da ce me otac pustiti jer je bilo jasno da me ne smije vise drzati, cuo tihi, pomalo bijesni glas svog babe, spreman da primi taj prvi pendrek po glavi, vec dignut u zrak, ali ocito nespreman da pusti mene ne znajuci da li cu pasti ili ne:

“Ne mogu ga pustiti… sin mi je!” i osjetio njegovu snaznu ruku kako me jos jace stisnu i pridrzi…

Svijet se okrenu, vrijeme jos sporije prolazi, ruka me drzi lijevo, ja drzim zid desno i cekam da nas oba obaspe taj pendrek a lesinari nastave…

Tad stari Stevo samo viknu:”ma .ebem vas…” i polako odsepa dalje vracajuci pendrek za pojas.

Vjerujem da je moj stari mnogim Kozarcanima u sjecanju ostao kao principijelan, ljut nastavnik koji je u ona vremena kad su se djeca u skoli vaspitala motkom i samarom, takav ostao u sjecanju. Ostao je i meni, jer ni moje djetinjstvo nije proslo bez motke koju sam cesto sam i donosio…

Al’ znam i to da je moj babuka tog julskog dana zaboravio nas dogovor a pokazao svoje veliko srce i kakav je covjek i otac.

Selam Kozarac