Srpska narodna glazba odjekuje poslijeratnom Hrvatskom

“Ruke su im u zraku, oči su im zatvorene, a tijela im se njišu u ritmu hipnotizirajuće glazbe” – ovim riječima Washington Post opisuje posjetitelje folk kluba “Sova” smještenog u zagrebačkom predgrađu.

U priči koju je objavio poznati američki list govori se o fenomenu folk glazbe koja u Hrvatskoj postaje sve popularnija osobito među mlađim naraštajima. Glazba poznata pod nazivom “turbo-folk” nedvojbeno dolazi iz Srbije i Bosne, a mladi u spomenutom noćnom klubu napamet znaju riječi svake pjesme, a pjevaju zaista iz duše, tvrde u Washington Postu.

“Mladi su fascinirani folkom, imam osjećaj da je u Hrvatskoj nastupila prava ‘turbo-folk groznica’. Probao sam puštati i neku drugu vrstu glazbe, ali posjetitelji bi se bunili i jednostavno bi napustili klub. Narodnjaci su ono što publika traži” – kaže vlasnik noćnog kluba “Sova”.

Washington Post ističe kako su svi posjetitelji kluba moderni, urbani i mladi, a njihova odjeća ne odaje nikakvu dozu neukusa. Tijekom devedesetih, dok je trajala agresija Srbije na Hrvatsku, folk glazba se smatrala nepoželjnom i gotovo da nije bilo mjesta gdje se tako nešto moglo čuti.

Vremena se mijenjaju, a mijenjaju se i ljudi koji sada hrle u narodnjačke klubove ignorirajući kritike koje govore kako ta glazba nema ama baš nikakvu vrijednost. Narodnjaci su osvojili samo srce hrvatske metropole kroz klubove koji zadnjih par godina niču kao “gljive poslije kiše”. Rijetko tko se više i obazire na činjenicu što takva glazba dolazi iz zemlje koju većina Hrvata, još uvijek, smatra neprijateljskom.

“U doba divljeg kapitalizma, raširenih novčanih frustracija, napornih poslova i šefova, jako puno mlađih ljudi, obično rođenih i odraslih u gradovima, slijede poželjne kulturne norme tako što odlaze u folk klubove i prilagođavaju se svojevrsnom trendu” – objašnjava poznati sociolog Dražen Lalić te dodaje kako je turbo folk iznimno popularan među hrvatskim nacionalistima koji vole oponirati svemu što dolazi iz Srbije, a dosta njih izražava veliku mržnju prema srpskom narodu i njihovoj zemlji. Oni folk slušaju u većoj mjeri nego pripadnici umjerenije struje koji nisu opterećeni prošlošću.

I dok se glazbeni kritičari zgražaju nad rastućom popularnošću folka te dok sociolozi istražuju uzroke fenomena, čini se kako publika u “Sovi” i ostalim folk klubovima nimalo ne mari za korijene svoje omiljene glazbe, a još manje ih brine njezina kvaliteta.

“Hej, pa vremena su se promijenila, sada svi slušaju narodnjake. Ova glazba dolazi iz Bosne i Srbije, ali za to većina mladih ljudi ne mari” – kaže jedna od posjetiteljica folk kluba čijom izjavom Washington Post zaključuje svoju priču o narodnjacima u Hrvatskoj.