svabo
Eto, dragi moji, što bi naši stari rekli:“Top puče, Bajram prođe“, istina nemamo top al’ s obzirom kako smo krenuli sa tradicijom pucanja za Bajram u nebo, baš kao da nije dosta pucnjave na Zemlji, ne bi me začudilo da neko dođe i na tu ideju da nam kupi top, pa kad budemo pucali da se čuje do Omarske! Šta, već ima takvih ideja? Pa dobro, to će biti biznis, bolji od maslance.
Razmišljam, čemu onda služe ezani i vitke kozaračke munare sa svjetlima kandilja? Nije li to sasvim dovoljno da nas obavjesti da je vrijeme namaza, sehura, iftara?
Kome je to do pucanja topova? I hoće li pucanje hiljada maraka u zrak, (koliko košta jedno ispaljenje?) što bi recimo moglo nekome platiti dva mjeseca boravka u domu za njegu, doprinijeti nama bolje uslove za život u Kozarcu? Hoće li to pomoći bolesnima, dati nadu siromašnima, podržati školovanje mladima?
Znam, naći će se donator i za to a treba poštovati volju vakifa.
Može insan sebi postaviti pitanje i da li ima smisla danas bilo šta slaviti, u vremenu kada umet krvari, u vremenu kada gledamo genocid uživo? Kada su velika iskušenja kako na globalnom planu tako i na lokalnom?
Odgovor je da treba slaviti Bajram i kad smo na mukama, i naši prvaci, najbolji od svih nas, su slavili Bajrame a u isto vrijeme prolazili iskušenja Bedra, Uhuda.
Problem je u našem razumjevanju šta se to proslavlja i još gore načinu na koji se to čini.
Ovo nije Nova godina ili šta ja znam, 8. mart, 1. maj, pa da slavi kako ko hoće, ovo je Bajram koji se „slavi“ na sasvim drugi način. Ali ne bojte se neću sada o tome dersiti, svako za se travu pase.
Neko živi za Islam, neko od Islama, i nije naše da sudimo, već da se u dobru potpomažemo!
Za vjernike, ramazan je bio prilika da obnove svoj iman, da prošire svoju spoznaju, osvijetle svoje srce i dušu, za one druge, bili su to prvi proljetni dani, nakon duge zime, dani koji u zraku nose obećavajuću nadu u novo ljeto, novi početak, novi krug. Novu sezonu.
U danima Bajrama ta se dva svijeta ponovo isprepliću, novi ritam se uspostavlja, nova borba i povratak u realnost, u glib čaršijski.
Lično, ovaj mjesec dana dao mi je vremena i priliku da razmislim, prije svega o sebi a onda i stanju oko sebe. O ovome što pišem, u ovim Jutarnjim tračevima, koliko to ima smisla? Imam li uopšte potrebe ganjati vjetrenjače?
Razlika između amatera i prefesionalca jeste u tome da profesionalac dobija platu za ono što radi, dok amater ne. To nema veze sa kvalitetom, sposobnošću i slično. U tom pogledu, s druge strane, mogli bi kazati da sam ja amater u mnogo čemu a pogotovo u ovom pisanju pa sam sebi postavim pitanje što mi to treba?
Što trebam biti krivac za svađu Bratstva i Mrakovice? Zašto nanosim štetu našim klubovima a još nisam ni plaćen za to, dok profesionalci, profesori bosanskog jezika dobijaju platu pored toga što skoro svaka objava na klubskim stranicama odiše nepismenošću?
Da li samo meni smeta stanje Spomen obilježja u Krkićima? Da li samo meni smeta mamuzanje mrtvog konja, čišćenje mrtvog spomenika, koje siguran sam ni ovog ljeta nećemo renovirati, jer ovo je problem sa kojim, onaj ko ga je uzeo da radi, treba da se budi i misli o njemu prije nego zaspi, i zahtjevaće ogroman posao. Nažalost, mi ćemo se slikati sa cvijećem od datuma do datuma, slijepi kraj očiju…
I toliko toga još za napisati, ali kome? Zašto? Svanulo je… A i super nam je!
Tako, na kraju, kad čovjek sve sabere i oduzme, najbolje mi je prestati pisati.
Iskoristiću ovu priliku da Vam, koji proslavljate, čestitam Bajram šerif mubarek olsun, da smo živi, zdravi i veseli.
Selam from Kozarac!
Add comment