KOZARAC-Jutarnji trač...

Evo, dok si rek'o “Kemo-Keks”, proleti ljeto i ovogodišnja sezona. Ljeto, istina, još uvijek traje, kako kalendarski tako i sa visokim temperaturama a sezona je bukvalno preko noći stala.

Nestao je vašar sa ulaza u čaršiju, ostao je samo ugaženi trag na njivi. Ulični, (čitaj: trotoarski) prodavači prestali su dolaziti u akšamsko predvečerje i zauzimati i ono malo prostora na pločniku i oko stabala divljeg kestenja.

Nema više ni prosijaka, što umotanih žena i djece, što invalida, uglavnom amputiraca. Nema ni svatova, utihnule su i muzike. Nema koncerata. Pola lokala je zatvoreno, na godišnjem odmoru. Kratko rečeno, sezona je prošla.

Naravno, ovo ne znači da je sve nestalo i stalo, ovo je samo prelaz na ustaljenu kolotečinu i već će se sve, sa početkom nove školske godine, pokrenuti u novi krug življenja, pripreme za predstojeću zimu a i naredno ljeto i sezonu.

Životni je to krug koji se, kroz dvije decenije povratničkog života u Kozarcu, uspostavio i unormalio.

Sezona je prošla, no život ide dalje…

Dragi moji Kozarčani, drage Kozarčanke, red je da krenem od sebi bližih, a i dragi moji Prijedorčani i Prijedorčanke, i naravno svi ostali, koji budete čitali ovaj Jutarnji trač, obraćam Vam se ovaj put u želji da ćete moći odvojiti vremena za čitanje i da ćemo uspostaviti konstruktivan dijalog.

Ovdje prvenstveno mislim na optimiste, bilo da ste po prirodi optimista ili da ste član ili bili član Optimista, kao i na nekadašnje zelene članove kozarac.ba, koji su postojali u periodu nastanka i rasta ove stranice, jer nas smatram grupom koja je jednim dijelom pokrenula i organizovala društveni život u povratničkim danima.

Većina nas je, manje više, i dalje tu, dosta nas je aktivno u raznim domenima društvenog života i učestvujemo u raznim akcijama i inicijativama. Ima ih i koji, nažalost, nisu više među nama a koji su dali svoj doprinos i ujedno ostavili nam u emanet da nastavimo dalje. Ima ih koji su bili djeca ili tek rođeni u tim vremenima a danas su odrasle i izgrađene osobe, jer vučemo tradiciju duže od 20 godina.

Danas smo zahvaljujući napretku tehnologije i društvenih mreža dobro povezani, možda i više nego što treba, pa smo se malo izgubili i raštrkali u moru interneta i usitnuli i podjelili. I bez obzira na povećanje mogućnosti za komuniciranje, mi danas imamo problem sa komunikacijom i zajedničkim sinhronizovanim radom i djelovanjem.

Ovo, naravno, nije samo naš lokalni problem, možemo reći da je globalno to tako, i trebamo tražiti načine i rješenja da to popravimo a samim tim osnažićemo se za rješavanje drugih problema sa kojima se naša zajednica suočava i osposobiti za realizaciju novih budućih projekata.

Zašto ovo sve sad pišem i odkud Jutarnji trač iz vedra neba?

O ovim temam bilo je riječi tokom ovog ljeta na događajima koja su organizovali Optimisti2004 i na neformalnim druženjima i nekako kroz međusobni razgovor osjetila se potreba za ponovno okupljanje Optimista na kozarac.ba i na jačanju same stranice kao medija putem koje bi se okupljali, zajednički planirali aktivnosti koje bi opet zajednički sprovodili i realizovali u Kozarcu.

Prije svega, jasna mi je naša medijska slika, kako sa stranicama i portalima tako i na društvenim mrežama, te ostalim kanalima i WhatsApp i Viber grupama i nije mi namjera ulaziti sada u analizu toga već sagledati situaciju vezano za kozarac.ba.

Da li nam je ovaj mediji potreban? A jeste, dok večeras pišem ovaj Jutarnji trač. Kako poboljšati i ojačati samu stranicu i ujedno napraviti bazu okupljanja naših članova kojima bi ovaj servis bio na usluzi?

Svijestan sam da već dugo ne pišem redovno Jutarnji trač a da je on bio u neku ruku najčitaniji proizvod na stranici, kroz tračeve smo se okupljali i pokretali dosta stvari u Kozarcu, da ih sad bespotrebno ne nabrajam, i to je naravno uspjeh sviju nas a ne mene kao pojedinca i ostaje činjenica da su Tračevi i Forum na kozarac.ba pokretali, realizovali i pomogli dosta toga u Kozarcu.

Znam da se dosta toga promjenilo, od nas samih pa do okoline i okolnosti u kojima se nalazimo i živimo, kao i da jedan Trač neće puno promjeniti ali mi moramo nastaviti dalje da se borimo za zajednicu i za bolje uslove življenja u Kozarcu i ne smijemo gubiti moral i optimizam i zbog toga i nakon, već sam spominjao, svih razgovora, prijedloga pa i kritika, odlučili smo nastaviti raditi na ponovnom okupljanju Optimista i na nekoliko konkretnih aktivnosti i akcija kako bi iduće godine zajedno obilježili i proslavili 20 godina postojanja, rada i djelovanja Udruženja građana Optimisti2004-Kozarac i nastavili dalje rad udruženja, čuvajući tradiciju, u nove projekte.

O tim planovima kao i konkretnim aktivnostima koje planiramo započeti početkom oktobra, pisaćemo više u narednim Tračevima i promovisati drugim putevima i načinom, svakako je još rano za to. Ovaj Jutarnji trač u stvari je prvi korak na tom dugom putu kojim smo naumili krenuti.

Ni dijete ne dobije mlijeka od rođene majke dok ne zaplače! Zbog toga, ovaj put tražim, molim i pozivam sve Vas koje sam nabrojao na početku teksta, nekadašnje zelene članove, optimiste, moje Kozarčane i drage Kozarčanke, Prijedorčane i drage Prijedorčanke, i naravno ostale koji nas poznaju i prate, Vas koji ste bili dio stranice kozarac.ba i bili Optimisti i učestvovali i pomagali aktivnosti Optimista, kao i ostale, neke nove klince koji su bili dijeca ili tek rođeni u tom periodu a koji su danas odrasli, formirani ljudi, da podržite i pomognete Optimiste2004-Kozarac i ovu našu stranicu kozarac.ba kako bi mogli realizovati planirane aktivnosti u cilju ponovnog okupljanja Optimista i izrade strateškog plana rada za naredni period kao i jačanja stranice kozarac.ba i općenito medijskog prostora.

Pisati Jutarnji trač nije tek puko tipkanje o onome šta se dešava u Kozarcu i prenositi aktuelna dešavanja i informacije. Pisati Jutarnji znači suočiti se sa problemom u zajednici, ukazati široj javnosti na to, tražiti rješenja i rješavati problem. Voditi akcije i djelovati na terenu, suočiti se sa hasumlukom i licimjerstvom.

Pisanje Jutarnjeg trača nije moj posao, kozarac.ba nije moja firma za koju radim, ovo je moj život i borba da opstanemo ovdje, svoji na svome. Nisam planirao ovo biti, ovo su mi život i sudbina dodijelili i ovo nije kuknjava već pokušaj opisa tereta koji se nosi.

Ovog proljeća, imali smo planove, krenuo sam sa pisanjem Jutarnjeg trača i između ostalog ukazao na problem zapuštenosti Spomen obilježja u Krkićima i većinu problema oko spomenika. Uspjeli smo pokrenuti našu širu javnost i krenulo se u tražemje mogućih rješenja nagomilanih problema. Odrađena je blic akcija čišćenja i pranja spomen obilježja i prostora oko njega.

Oformljen je Radni tim koji je preuzeo ove aktivnosti. Osnovana je FB grupa za dijeljenje informacija, radilo se na procjeni trenutnog stanja, potrebnih radova i pronalaženja izvođača. Neke stvari su se provjerile a najveći problem bio je naći izvođača radova na hidro izolaciji podzemnih šahtova. Na kraju i to se uspjelo i početkom marta objavljena je informacija da su predstavnici firme Atermo d.o.o. iz Bihaća bili kod Spomen obilježja te na licu mjesta pregledali i detaljnije utvrdili obim posla. Dodatno su izmjerene cijevi koje treba izolirati te na kraju dali predračun blizo 6000 KM.

Na sastanku, koji je održan u Mjesnoj zajednici, složili su se da je to ozbiljna firma sa 20 godina iskustva u poslovanju (gledajući njihove prethodne reference i obavljene poslove) te da se dogovori posao, što je i urađeno.

Ovo je bila i zadnja informacija o aktivnostima Radnog tima i očekivalo se da će se ubrzo krenuti sa radovima te da će spomenik biti gotov do ljeta.

Međutim, osim zamjene dotrajalih zastava na Spomen obilježju i prikupljenih sredstava na koncertu Divanhane za održavanje spomenika, ništa više i značajnije se nije uradilo. I tek početkom augusta, pet mjeseci nakon zadnje objave na FB grupi gdje smo dobijali informacije, dobijamo izvještaj da je propao dogovoreni posao sa pomenutom firmom.

Od ozbiljnosti firme nije bilo ništa, tako da niko nije došao uraditi dogovoreno. U međuvremenu vlasnik firme je preminuo, djeca prodala firmu novom vlasniku, zajedno sa web stranicom, referencama i poslovima. Uplaćeni iznos nije vraćen a ni posao nije obavljen. Pored toga, podnijeta je ostavka vođe radnog tima, koji je svojim sredstvima namirio iznos koji je propao ovim ugovorom.

I evo, mjesec dana je prošlo od tada i nema nikakvih znakova i informacija o tome kuda i kako dalje i šta ćemo činiti sa Spomen obilježjem koje je, ne znam jeste li primjetili ljetos, postalo ruglo na obraz sviju nas.

Ne mogu nastaviti sa pisanjem Jutarnjih tračeva a da ne ukažem na ovaj problem, i nije mi cilj da tražim krivca, već, kao i prvi put, da ukažem na problem koji se tiče sviju nas. Problem koji treba riješiti.

A kao što sam na početku najavio, pokušaću u narednim pisanjima više govoriti o Optimistima, samoj ovoj stranici i aktivnostima koje budemo radili, biće to lakše za pisati, biće manje zamjeranja i više rezultata.