svabo
Mama bi ustala ranije, najčesće ispekla maslenicu (nekad simitnu a nekad običnu) jer su obje “site”, razmutila pekmez sa varenikom i s tim bi se najčesće zapostilo. Ponekad i puno skromnije. Babo bi se pokušao iskrasti od mene odlazeći u džamiju na sabah namaz, ali ja bih ga nekako zaskočio.
Tih zima snijega je bilo više nego obično, odjeće i obuće nije bilo dovoljno, ali ja sam bio uporan. Babo bi naprijed kroz snijeg praveći prtinu, a ja iza njega. Desilo bi se da me ne probude pa bih ja onda postio bez ručka i kad su vidjeli koliko sam uporan redovno su me budili. Govorili su mi da je dragi Allah milostiv i da on ne traži od maksuma da poste, a ja bih odgovorio da ću postiti za brata Idriza koji je bio u vojsci.
Nešto dalje nego sto dosežu moja sjećanja približavanje sabaha najavljivali su bubnjari.
Kako Kozaruši nikad nije falilo muzičara i muzikanata od povelikog broja najpoznatiji su bili braća Meša i Salih Tahirović. Da ne bi bila samo “instrumentalna” Meša je često uz bubnjeve dodavao i slagalice od kojih mu je najpoznatija:
Ko ne čuje ove lupe ostaće mu prazne dupe.
U mejtaf sam krenuo napunjen strahom kako hodže onoga ko neće da uči , stavljaju u feleke pa ga tuku po tabanima dok god mu ne “utuve” znanje. Međutim moje iskustvo je bilo potpuno drugačije.
Naš hodža je bio jedan savremen čovjek, obrazovan, uvijek dotjeran kao da će u svatove, raspoložen i vedar sa puno takta i sabura. Kad bi neko fino izučio suru hodža bi ga pohvalio i obično rekao: Reci svome ocu da to znaš bolje od njega.
Ne pamtim da je na nekoga zagalamio, a kamoli udario koga. Vjerovatno je taj hodža, kasnije hadžija, Teufik Hadžic, mnogo doprinio da se kod nas razvije ljubav prema vjeri. Feleke nikad u životu nisam vidio osim na slikama.
U sabah sam volio otići najviše zbog džamijskih lustera. Sa stropa su visila tri lustera; središnji sa četiri bijele kugle, a sa strane jedan sa tri zelene i drugi sa tri plave “kupe” širom stranom okrenute nagore.
Mijesšnjem tih boja dobijala se neka čudna žućkasto-zlatna svjetlost za koju sam ja mislio da je “dženetski nur”. Klanjao sam i ja sa ostalima, ali bih najčesće zurio u ta svjetla i čudio se tome efektu.
Ostalo mi je to dugo u sjećanju i mnogo godina kasnije kad je u Kozaruši krenula obnova džamije porušene 1992. godine, a ja već bio vrlo daleko, nazvao sam braću u Zagrebu i rekao da bih ja volio kupiti jedan luster.
Pored moje opsjenjenosti bojom razlog je bio što je jedan od nekadašnja tri lustera kupio moj otac pa sam mislio da bi dobro bilo nastaviti tradiciju.
Na moju žalost javili su mi da su im iz odbora rekli da je Maho Dautović već kupio veliki kristalni luster u Austriji i da je to sasvim dovoljno.
Vjerovatno je tako i bolje jer ja nikad ne bih kupio kristalni obzirom da on prelama svjetlost nekako drugačije i sumnjam da može napraviti “dženetski nur”. A sigurno će i ovaj nekoj novoj djeci praviti njihov nur.
Pred iftar bi se obično iskupili na brežuljcima iznad kuća očekujuci kandilje. Iako su se kandilji mogli vidjeti i sa kućnog prozora ovo je bilo interesantnije.
Paljenje kandilja dočekivano je sa nevjerovatnom radosću i istovremenom vriskom kod nas i u Žericima i Salešima i Omerbašićima i Dautovićima i, svugdje drugdje samo što smo mi čuli dovde, nakon čega bi uslijedio juriš prema kućama.
Zadnji dan Ramazana, dan pred Bajram bio je u pravilu najsvečaniji dan. Po kućama se pravila halva, tražile se nove haljinke za sve ukućane, a ako nije bili novih onda su stare morale biti oprane i ispeglane da izgledaju k´o nove.
Od halve bi se pravile kugle koje smo zvali tubokovi (tuboci). Veličina tih tuboka bila je različita i nekako je odslikavala materijalnu situaciju u kući iz koje dolaze.
Mi djeca smo tepsije ili malo veće “tevsidžake” napunjene tim tubocima nosili pred džamiju i ostavljali na jedno mjesto. Poredali bi se ukrug u džamijskom dvorištu, a onda bi stariji, od kojih je jedan uvijek bio mujezin Ibro Kusuran, dijelili te tuboke tako da bi svak dobio puno različitih.
Kad smo se malo izvježbali nastojali smo da se dočepamo tuboka Kadire Kahrimanović ili Dervišovce Dautović. Premjestili bi se kad bi vidjeli da je Ibro uzeo jednu od ove dvije tepsije jer bili su to uvijek najveći i najkvalitetniji.
Čini mi se da nikad nisam dobio dva ista ili vrlo slična tuboka. Svaka je kuća imala neki svoj recept. Moja mama je uvijek za bajram pravila halvu sve do svoje smrti.
Halva se dijelila neposredno pred akšam tako da bi se pri povratku kući usput iftarili i probali svaki tubok. One koji su nam se svidjeli bi malo jeli, a malo ostavljali “za poslije”, a sa manje kvalitetnim bi se često gađali kao sa grudvama. Uzalud su nam roditelji govorili da je to haram, jer ne valja bacati “ božiji nimet i nafaku”.
Kad nam je malo skočio standard u većini kuća halva je zamijenjena sa baklavom. K´o biva baklava je nešto otmjenija i poznatija. Možda je baklava u redu. I nemam ja ništa protiv nje a znam kakva je razklika između nje i halve isto kao što znam razliku između skijališta u Švici i na Mrakovici. Ali mislim da bismo mi više mogli držati do naših običaja i tradicije i njegovati ih.
Drago mi je da je poslije rata ovaj običaj nastavljen i treba ga njegovati
Gledam ove Amere. Ima nas svih boja i religija i miksanih i bezbojnih i bez religije, i sa svih dijelova Planete ali ima jedan praznik koji svi slavimo.
To je Dan zahvalnosti i za taj dan se već preko dvije stotine godine u gotovo svim kućama i stanovima Amerike jede istovjetna večera. Ispeče se tuka, prelije se nekim sosom od drenjaka i uz to servira slatka pita od misirače.
Ništa poebno, jel da?
A ”prisile” te da to jedeš. Trgovci se toga dana utrkuju ko će ti jeftinije dati tuku. Dovoljno je da kupiš osrednju “fasungu” pa da ti pokloni očišćenu tuku tešku desetak kila. I vremenom se tako stvara navika pa to postaje tradicija.
Mi smo u prednosti što već imamo tradiciju. Samo je treba njegovati.
Drage moje Kozarčanke i Kozarčani, gdje god da ste, neka vam je sretan i berićetan Ramazanski bajram uz:
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
(H. Redžić; Otrgnuto od zaborava)
Add comment