Čovjek i fotografija: Fikret Alić, logoraš sa naslovnice Timea

Sinoć, 5. augusta pod vedrim nebom održana je manifestacija noć u Trnopolju, a u okviru koje je pred stotinjak prisutnih, uglavnom mladih ljudi organiziran historijski čas, panel diskusija “Kako da pamtimo logore?“, izložba „Kolaž sjećanja“, te promocija knjige autorice Admire Fazlić Čovjek i fotografija.

Kao dio programa Modul Memorije, Festivala MESS, a obilježavajući Dan bijelih traka publicirano je ove godine drugo izdanje ove knjige.

Promocija je počela nešto prije ponoći u sparnoj ljetnoj noći. Apsolutno posebno iskustvo je bilo prisustvovati jednom ovakvom događaju u ambijentu koji je prije trideset godina bio poprište jednog od najstravičnijih zločina počinjenih na kraju 20 stoljeća, u toku onoga što je većina ljudi u Bosni i Hercegovini naziva agresijom i genocidom. Već negdje pred kraj programa iz mraka se ukazuje kolona ljudi sa svjetiljkama koji se pridružuju okupljenim u Trnopolju a koji su došli pješke iz Kozarca „Putem svjetlosti“ koji organizira tradicionalno organizacija Sedra iz Nizozemske.

Simbol nove agresije u Evropi

Među nama je i Fikret Alić. On je jedan od ključnih svjedoka ovog još uvijek nepresuđenog genocida na prostoru općine Prijedor. Sjećam se njegovog lika sa fotografije koju sam vidio još u Sarajevu u periodu opsade. Zapravo toliko je nevjerovatno vidjeti ga tu, trideset godina poslije. Fikret Alić, čovjek iza žice logora Trnopolje. Ta fotografija objavljena 1992. godine na naslovnici magazina Timea na kojoj je pisalo „Must it go on?“ šokirala je svijet.

Na vidjelo je izašlo ono o čemu se tada već nagađalo, a to je da su srpske snage u Bosni, pomagane od strane Srbije formirali koncentracione logore! Fotografija na kojoj se u prvom planu nalazio Fikret Alić podsjećajući na strašne slike iz Drugog svjetskog rata postala je simbolom jedne nove agresije u Evropi. U namjeri da da identitet ovoj fotografiji i tako sačuva ovaj važan dio usmene historije autorica knjiga pristupila je obimnom poslu. Po njenim riječima:“Ova knjiga se fokusira na individualnu priču, ali i kao takva ona je sastavni dio kolektivnog sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini“.

Podsjetimo da je samo kroz logor Trnopolje prošlo 23.000 ljudi!

Također u uvodnom djelu podsjeća nas na podatak Saveza logoraša BiH kako je u našoj zemlji tokom rata 1992-1995 registrirano 657 mjesta zatočenja – zatvora i logora, a da se 57 nalazilo na području općine Prijedor uključujući i one najzloglasnije: Omarsku, Keratem i Trnopolje. Na prostoru prijedorske regije ubijeno je više od 3000 ljudi, a pronađeno je do sada 96 masovnih grobnica. Više od stotinu civila, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti i dalje se vode kao nestali. U toku rada na ovoj knjizi otkrivena je i masovna grobnica Tomašica, vjerovatno najveća masovna grobnica u Evropi poslije Drugog Svjetskog rata.

Svi oni, a u njih ubrajam i sebe, koji su mislili da znaju šta se dogodilo u Prijedoru i okolici kroz ovu knjigu imaju priliku ući u onu dimenziju ličnog a iz koje svi brojevi koji se vezuju za zločine počinjene na području Prijedora počnu dobivati ljudsko lice. Kroz životnu priču Fikreta Alića saznajemo ne samo sudbinu jednog čovjeka, već svih onih koji su prošli kroz ono što se najpreciznije opisuje kao „još uvijek nepresuđeni Genocid u Prijedoru“.

Zastrašujuća nemoć i bezizlaznost

Priča Fikreta Alića je ispričana u 12 poglavlja, a započinje sa uvodnom pričom u kojoj Fikret Alić odgovara na pitanje Admire Fazlić: Kada je za tebe počeo rat?

U naredna dva poglavlja opisan je početak rata, te strašni dani, puni neizvjesnosti koje autorica opisuje pod naslovom „Skloništa i skrivanja“. Nemoć ovih ljudi da pronađu izlaz iz situacije u kojoj su se našli je zastrašujuća. Poput progonjenih životinja, pred konstantnom smrtnom opasnošću Fikret i ljudi koje je sretao iz dana u dan postaju svjesniji bezizlaznosti. Po stravičnoj atmosferi te bespomoćnosti, slike koje vam se ukazuju pred očima podsjećaju konstantno na scene iz filma Idi i gledaj sovjetskog reditelja Elema Klimova, a koji je možda najbolje opisao strahote Drugog svjetskog rata i posljedice koje one ostavljaju na nedužnog pojedinca, Baš kao i u tom filmu koji opisuje nacistički genocid u okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza u ovoj knjizi, ratna stvarnost koju opisuje Fikret Alić po svojim mračnim tonovima je zaprepaštujuća.

Ono što slijedi je poglavlje pod naslovom Hapšenje i zarobljeništvo u logoru Keraterma, nakon čega zapravo tek počinje agonija Fikreta Alića, ali i hiljada drugih nedužnih ljudi. Naredno poglavlje pod naslovom Beznađe i zločini zapravo je najprecizniji opis onoga kroz šta Fikret Alić i ostali zatočenilci logora prolaze. U poglavlju Logor Trnopolje i fotografija opisan je susret Fikreta Alića sa ekipom novinara u kojoj su bili Penny Marshal, Ian Wiliams i Ed Vulliamy, a koji su zapravo i nazaslužniji za otkrivanje užasa koji se događa u samom srcu Evrope, užasa koji je podsjećao na najmračnije slike iz Drugog svjetskog rata. Slijedi je bijeg Fikreta Alića iz Logora Trnopolje, a potom poglavljau kojim se opisuju dani prognanstva, smrt Fikretovog brata te opis izbjegličkog života u Danskoj.

Poglavlja Traume, sudski procesi i nova ljubav i Negiranje istine i poricanje žrtve također su podjednako dramatični, a moglo bi se reči i zastrašujući. Fotografija Fikreta Alića, zbog svog značaja, postat će predmetom različitih interpretacija, a upravo to negiranje žrtve i poricanje istine postat će dodatna trauma ne samo za Fikreta Alića izuzetno traumatična iskustva. Pored toga, nažalost, unatoč svm dokazima i presudama, još uvijek u BiH, a posebno na prostoru Prijedora postoje opstrukcije kada je u pitanju tina, obilježavanje stratišta i općenitom memorijalizacija dešavanja.

Istinski heroji

Izuzimajući šehidska mezarja i spomenik u Kozarcu samo je ispred logora Keraterm postavljena jedna ploča, dok u Trnopolju i dalje, na prostoru logora stoji bizarni spomenik “Palim srpskim borcima koji ugradiše živote u temelje Republike Srpske”. Kada izuzmemo činjenicu da na ovom prostoru u trenutku najvećih zločina praktično nije ni bilo rata, ovaj spomenik isključivo opisuje današnji odnos spram žrtava zločinačke politike iz devedesetih godina potvrđujući onu tezu da se odje ne radi samo o fenomenu negiranja genocida i zločina, već o njegovom slavljenju.

Svako od ovih poglavlja, kao i cijela knjiga Admire Fazlić je u potpunosti sadržaj dostojan nekog velikog filma, a u što spada i posljednje poglavlje pod naslovom Nostalgija i povratak u Kozarac u kojem se, nakon svih proživljenih užasa, Fikret Alić vraća svom kraju, svom razrušenom domu koji obnavlja i u kojem započinje novi život kao i brojni drugi Kozarčani i Kozarčanke. Nakon čitanja knjige to izgleda potpuno nevjerovatno, a za takav čin nije potrebna samo ljubav, već i velika hrabrost. To ove ljude ovdje čini istinskim herojima.

Danas, dan nakon Trnopolja, ljudi odlaze na mjesto gdje se nalazio zloglasni logor Omarska ne odustajući od svoje borbe za pravo na sjećanje žrtava. Neprijatelji svakodnevno i bez prestanka granatiraju relativizacijom, afirmacijom zaborava, negiranjem i slavljenjem zločina i zločinaca…

(Nihad Kreševljaković; Aljazeera)