Omarska, 5. august 1992.

Piše: Ed Vulliamy

Peti august 1992. godine. Kroz stražnja vrata rudnika željezne rude Omarska kod Prijedora, trenutno stavljenog u drugu, sotonsku upotrebu: vlasti bosanskih Srba su ga pretvorile u koncentracioni logor, za zatočenje muslimanskih i katoličkih logoraša, ubijanja, silovanja, sakaćenja i mučenja.

Nije da smo znali išta blizu cijele priče, čak i na kraju tog dana, kada smo Independent Television News i ja u ime The Guardiana dobili prokletu čast da izložimo ovu grozotu svijetu. Prošli smo težak put, sedam dana prepreka u Beogradu i na Palama, lažne pucnjave kako bi nas pokušali otjerati, po bizarnim i neobjašnjivim zapovijedima Radovana Karadžića, kojeg smo dva dana ranije sreli na Palama, dok je brbljao svakakva ludila koja bi bila smiješna da nisu tako zastrašujuća.

Iza bodljikave žice

I onda smo stigli: da posmatramo kolone ljudi u različitim stanjima propadanja, kako izlaze kroz vrata hangara, izmučeni prolaze preko dvorišta, pod budnim okom mitraljeza na vrhu stražarskog mjesta, i idu u kantinu na “ručak”.

Tamo su, uplašeni i prestravljeni, stajali u redu za vodenastu supu od graha, očito njihov prvi obrok nakon nekoliko dana. Neki su bili skeleti, sa vilicama lampiona i obrijanim glavama, proždirući ovaj obrok kao izgladnjeli psi, dok su stražari mahali oružjem. Oči zatvorenika odavale su tihi ali jasni teror – ne postoji ništa poput pogleda zatvorenika koji se ne usuđuje govoriti. Izmučeni, većina ih je sačuvala zalogaj suhog hljeba, možda za kasnije, a možda i za nekog drugog. A onda, 30 novih prolazi kroz istu, užasnu rutinu. Jedan čovjek jeste rekao našim kamerama: “Ne želim da lažem, ali ne mogu reći istinu.”

Kako bi spriječili da saznamo istinu, zapovjednik logora Meakić i šef policije Drljača odvukli su nas uz stepenice, iza zatvorenih vrata do soba za koje sada znam da su imali prostorije u kojima su držali žene zbog sistematskog kršenja, zbog “izvještavanja” o ovom “kolektivnom centru” – puno brbljanja o zatvorenicima kategorije A i B. U onom dvorištu, reporteri ITN-a i ja zahtijevali smo pristup hangarima, gdje je očigledno skrivana strašna tajna, i samo su nas odbili. Kada je nas par krenulo tamo, sigurnosne brave su uključene, a oružje spremno. Vrijeme je da idete u drugi “centar”, Trnopolje, insistirala je gospođa Balaban, njihov grozni prevodilac.

U izopačenim umovima ovih ljudi, ovo mjesto izgleda nije bilo sramota. Ipak, iako se oni nisu pripremili, i bili su previše glupi da nas izbjegnu, mi smo stigli istog dana kada je stiglo i nekoliko stotina zatočenika iz još jednog logora, Keraterma, koji su stajali poredani iza bodljikave žice uz cestu. Zaustavili smo se – što nije bio dio plana Srba – da razgovaramo sa njima, uključujući i iznemoglog Fikreta Alića, koji je ispričao o masakru nad 130 zatočenika jedne noći u Keratermu.

Trnopolje je bilo u haosu i prepuno bijede, a u takozvanom medicinskom centru dr. Idris Merdžanić i lokalna veterinarka Azra Blažević, dajući sve od sebe da liječe pretučene logoraše, ubacili su nam rolu snimka, pokazujući nam kakve rane se ovdje nanose.

Stvarna svrha Trnopolja, po definiciji nepoznatog tamošnjim zatočenicima u to vrijeme, postala je jasna dvije sedmice kasnije kada sam se, sa reporterima Reutersa i AP-a, prokrijumčario u konvoj deportovanih osoba malo izvan Prijedora, koji je bio na nišanu pušaka, postrojen uz zastrašujuću sporednu cestu prema planini Vlašić (četiri noći ranije, 21. augusta, na istom mjestu desio se masakr sličnog takvog konvoja), gdje su automobili oduzimani, a oko 1.600 ljudi poslano da prolazi kroz artiljerijsku vatru, kroz prve linije u Travnik, raskršće rata. Kroz dugu, užasnu noć ovog egzodusa prema ničijoj zemlji, izronilo je svježe, lijepo lice i pozdrav: “Dobro došli u Travnik. Imamo autobuse da vas prevezu do kraja puta.” Bio je to Emir Tica, pomoćnik komandanta, a žene su mu dodirivale flaster na ruci, u nevjerici da bi maskirani čovjek mogao biti na našoj strani. Na pretrpanim podovima Travnika, protjerani su se pridružili desetinama hiljada drugih, od kojih je većina prije prisilne deportacije bila doslovno “koncentrirana” u Trnopolju.

Logori su me pratili kroz čitav rat i nakon toga. U okolinu Londona, neki preživjeli su primljeni kao izbjeglice, a potpuna priča o Omarskoj počela je da izlazi na površinu. Zatočenici poredani poput sardina, prisiljeni da piju vlastiti urin na uzavreloj vrućini, čekajući poziv – na batine, možda na smrt. Serijska, masovna silovanja žena iz Prijedora, od strane komandira i stražara, u grotesknom hijerarhijskom redu, tako da je liderka lokalne HDZ-ove stranke bila “rezervisana” za komandira. Masakr na Hrastovoj Glavici nad 150 muškaraca odvedenih u tri autobusa iz Omarske na dan našeg dolaska, vezanih u grupe po trojica, dobili su po cigaru prije nego što su ih pogubili i bacili u jarugu.

Tek 2008. godine, na sastanku Bosanske solidarnosti, ušao je čovjek koji je izgledao poznato. Bio je to onaj koji nije mogao reći istinu – Džemal Paratušić. Kako sam se pitao da li ga je ta primjedba koštala ili mu je spasila život! Tada je već živio sa svojom porodicom u londonskom predgrađu Borehamwood. Pozdravio me, a ja sam skoro pao sa stolice.

Godine 1995. vezao sam se za izvanredne krajiške brigade bosanske partizanske vojske, sastavljene gotovo u cijelosti od preživjelih logoraša, koji su se borili za povratak kući i 1995. godine konačno okrenuli ratne ploče, zauzevši teren sa kojeg su bili “etnički očišćeni” (da upotrijebim Karadžićev izraz). Jednog dana, nakon što smo trčali rovom pod vatrom, moj vodič i ja smo stigli do komandantove zemunice u šumi kod Donjeg Vakufa.

Čovjek sa ožiljkom na čelu mi je prišao i rekao: “Sjećaš li se zatvorenika u Omarskoj kojeg si pitao o rani na glavi, a rekao ti je da je pao?” Kako da to zaboravim, odgovorio sam. “To sam bio ja”, rekao je Šerif Velić, filozof. “Nisi mogao vidjeti stražara iza sebe, koji je gledao u mene dok sam odgovarao.”

Vidio sam Šerifa ponovo neki dan, dok je promovisao svoju knjigu prilikom obilježavanja 30. godišnjice osnivanja Republike u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Londonu. Njegova nećakinja Kelima Dautović (koja je bila zatočena trudna u Trnopolju) i njen muž Enver (koji je preživio Omarsku) su dragi prijatelji koji također žive blizu Londona.

Tada, 1996. godine, počela su suđenja na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Odmah sam se prijavio da dobrovoljno svjedočim. Tamo smo bili, u Bel Air hotelu u Haagu sa namazom za doručak, prvog dana, a prva osoba koju sam vidio kako izabira kroasane bila je Azra Blažević iz Trnopolja. Pozdravili smo se, u nevjerici, kao što su činili i mnogi preživjeli, sada raspršeni i rasuti po svijetu. Većina preživjelih u čekaonici za svjedoke bili su više zabrinuti oko toga koliko novca advokati zarađuju od njihovih priča, nego što su očekivali pravdu. I bili su u pravu.

Ali sa klupe za svjedoke, govorili su sa hrabrošću, u detalje, što čak ni novinari nisu znali. Ako je Međunarodni sud za ratne zločine išta postigao, to je bilo za historijski zapis: Omarska je bila vrsta mjesta gdje bi zatočenik bio primoran odgrizati testise svog prijatelja koji bi potom umro, a gurnuli bi mu goluba u usta kako bi mu utišali vrisak boli, na opći smijeh među stražarima “poput mase na sportskoj utakmici”, prisjetio se jedan svjedok.

Ovu “zabavu” priredio je čovjek koji je prije rata bio prijatelj sa obojicom: Duško Tadić. Ako postoji nešto što razlikuje genocid u Bosni i Hercegovini od većine ostalih – to je sablasna intimnost. Žrtve su poznavale svoje mučitelje, silovatelje i ubojice – zajedno su išli u školu, zajedno su igrali fudbal, išli na vjenčanja i zabave.

Reakcija na naše otkriće logora bila je snažna. Ne dobiva svaka priča koju napišem odgovor od predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, ali ova jeste: Svijet ovo neće tolerisati, izjavio je George H. Bush. Ali jeste, i još gore. Omarska je bila jedna cjelina genocida kojem je dopušteno da se nastavi, uz gledanje kroz prste od strane Zapada, tri duge, krvave godine nakon zatvaranja Omarske, sve do masakra u Srebrenici u julu 1995. godine.

I često se pitam, pogotovo sada, kada Bosanci obilježavaju 30. godišnjicu izbijanja rata, u znak solidarnosti sa Ukrajinom: Šta je potrebno, ako ne Omarska, Trnopolje i Keraterm, etničko čišćenje, logori, silovanja, opsada i mučenje Sarajeva – što bi za Zapad bilo nedopustivo? Zašto je agresor, koji je upravljao logorima, bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče? Zašto Bosna i Hercegovina nije bila bitna i zašto i dalje nije bitna na način na koji Ukrajina apsolutno i sa pravom jeste?

Kolumne bi trebale biti zaključene odgovorima, ne pitanjima, ali ja nemam nijedan odgovor.

Zašto BiH nije bila i još uvijek nije važna?

Već trideset godina sam u besanoj potrazi za njima. Zašto je, čak i kada smo otkrili Omarsku, bilo uredu sarađivati u BiH sa počiniteljima nasilja, koje je sada Putin preslikao u Ukrajini? Kada je riječ o posljedicama i javnoj sferi, zašto je uredu da se njemačkom piscu Peteru Handkeu dodijeli Nobelova nagrada, a on je održao govor na sahrani predsjednika Slobodana Miloševića, arhitekte genocida, i da navodno liberalna feministkinja Olga Tokarczuk laskavo stisne njegovu ruku, pruža mu svoju, dok Majke Srebrenice protestuju vani, ogorčene do suza? Zašto nema sankcija za Noama Chomskog zbog tvrdnji da smo logore izmislili ITN i ja? Claire Fox, čija organizacija “Živi marksizam” je tvrdila da je Trnopolje laž, pa je izgubila na sudu kada je ITN tužio, zašto je upravo nju Boris Johnson nedavno proglasio baronicom u britanskom Domu lordova?

Zašto Omarska nije bila i još uvijek nije važna? Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste? Pitanje me zbunjuje, a odgovor eskivira, još od 1992. godine. Ali sada više nego ikad, gledajući kako se historija ponavlja.