svabo
Piše: Andrew HIGGINS / The New York Times
Jusufu Arifagiću, izbjeglici u Norveškoj, omogućeno je mirovnim sporazumom koji je prije 25 godina ispregovaran od strane Sjedinjenih Američkih Država između zaračenih bosanskih etničkih grupa, da se vrati kući kako bi pomogao izgradnji svoje istraumatizirane države. Poveo je sa sobom stotinu norveških krava.
Gospodin Arifagić odveo je krave u svoje rodno selo odmah niže puta od koncentracionog logora, gdje su on i hiljade drugih muslimana stjerani u ljeto 1992. godine, i osnovao nešto što je postalo najveća bosanska farma muznih krava.
Farma u Trnopolju sada ima 800 krava i 41 radnika, mješavinu muslimana, pravoslavaca i kršćana. 59-godišnji Arifagić kaže da ne zna tačan broj iz svake etničke skupine jer ga „nije briga“.
Njegovo odbijanje da stavi politiku identiteta u središte svog poslovanja, zavadilo ga je sa sistemom kreiranim mirovnim sporazumom 1995. godine, koji se vrti oko etniciteta i lojalnosti prema etnonacionalističkim autoritetima i vlastima. Također je osakatio jednu od rijetkih priča o uspjehu u zemlji poznatoj po, kako je to izvještaju Vijeća sigurnosti UN-a u aprilu i maju opisano, „hroničnoj disfunkcionalnosti“ i „pandemiji zvanoj korupcija“.
Pritisnut zahtjevima za isplatu i drugim pritiscima od strane nacionalističkih političara koji guraju vlastite interese, Arifagić je odlučio da proda svoju stoku, otpusti radnike i zatvori farmu.
„Bosna je danas jedan veliki psihijatrijski odjel, a mi smo svi pacijenti“, kaže Arifagić, oplakujući žilavi stisak mržnje oslobođene više od četvrt stoljeća ranije kada se multietnička jugoslavija raspala, a komšija nasrnuo na komšiju u ludilu nasilja pokrenutog strahom i nacionalističkim strastima.
Rat koji je zahvatio Balkan tokom četiri godine, rasplamsao se krajem socijalističke diktature u Jugoslaviji i raspadom nekadašnje mirne federalne države. Kako je nacionalizam preovladao, Hrvati, Srbi i Muslimani koji žive u Bosni, najizmješanijim i stoga najzapaljivijim dijelom raspadajuće jugoslavenske države, uzeli su oružje zahtijevajući vlastite države.
Puštanje krvi u Bosni, koje je odnijelo oko 100 hiljada života i otjeralo više od dva miliona ljudi od njihovih domova, okončalo se Dejtonskim sporazumom, postignutim u Wright-Patterson bazi u Ohiou, 21. novembra 1995. godine.
Uvjeti sporazuma, ipak, učvrtsili su etnoreligijske podjele koje su pokrenule rat, ostavljajući Bosnu kao spoj mini-država kojima dominiraju političke partije koje još uvijek dobijaju podršku raspirujući strah među ljudima i obećavajući da će ih zaštititi.
Kada je Međunarodni monetarni ford ponudio Bosni u aprilu 386 miliona dolara za pomoć u borbi sa koronavirusom, lideri tri dominantne parije, svako reprezentirajući različitu etničku skupinu, potrošili su sedmice raspravljajući kako će podijeliti novac.
Na kraju su postigli sporazum, ali kada je novac stigao, stajao je sedmicama u centralnoj banci, zaglavljen uslijed još više prepirki, umjesto da se koristi za kupovinu neophodnih ventilatora i druge opreme za trošni zdravstveni sistem u zemlji.
„Ovo je stvarna posljedica Dejtonskog modela“ rekao je Christopher Benner, bivši međunarodni zvaničnik u Bosni i autor knjige „Bosanski paralizovani mir“. Dodao je: „Jednostavno ne ide. Zaustavio je rat ali nije kreirao uslove za život“.
Da su mnogi obični Bosanci, bez obzira na plemenski identitet, siti, bilo je jasno tokom lokalnih izbora u nedjelju, kada su muslimanske i srpske nacionalističke partije izgubile vlast nad svojim gradskim uporištima – Sarajevo i Banja Luku. Tri etničke partije – predstavljajući Hrvate, Muslimane i Srbe – još uvijek kontrolišu većinu bosanskih gradova, ali njihovi nedavni izborni neuspjesi potakli su neku nadu da će politika i umovi zamrznuti Dejtonom možda se jednog dana otopiti.
Umjesto kreiranja jedinstvene države naseljene građanima sa jednakim pravima, Dejton je podijelio Bosnu u dva samoupravljajuća „entiteta“ – Republiku Srpsku kojom dominiraju Srbi, i federaciju 10 kantona koju kontoliraju Muslimani i Hrvati.
Iznad ovog mnoštva feuda stoji slaba i zavađena feudalna vlada predvođena sa tri predsjednika koji reprezentiraju Hrvate, Muslimane i Srbe. Svi oni govore isti jezik i nema ničega što bi fizički razlikovalo jednu grupu od druge, ali su oni podjeljeni prema religiji, prema politici i prema suprotstavljenim narativima o ratu, i oni se rijetko u nećemu slažu.
Jedno vrijeme, područje sjeverozapadne Bosne gdje je Alagić osnovao svoju farmu, potaknuta je nada da bi se ratne podjele mogle prevladati. Muslimani koji su bili protjerani vratili su se tokom godina nakon Dejtonskog sporazuma, s prva u nervoznoj kapljici, a zatim u radosnoj poplavi.
Očišćen od muslimanskih stanovnika po etničkom čišćenju i sveden na izgorjeli krš, u ranim devedesetim seoski okrug Kozarac, koji uključuje i Arifagićev zaselak, vratio se u život ranih dvijehiljaditih. Škola je ponovo otvorena, uništene kuće su ponovo sagrađene, a lokalni fudbalski tim je reformiran, iako nikad nije vraćen njegov predhodni multietnički tim već je postao gotovo potpuno muslimanski tim. Broj stanovnika porastao je do oko 10 hiljada.
Ali većina novih kuća, mnoge raskošne vile izgrađene s novcem zarađenim od strane bosanske dijaspore širom Europe, uglavnom su zatvorene. Njihovi vlasnici posjećuju ih nekoliko sedmica ljeti, ali su odustali od snova da se trajno nastanjuju u Bosni.
Među onima koji su se vratili i ostali je Fikret Alić, koji je 1992. igrao ulogu u buđenju svijeta prema užasima bosanskog rata kada je britanska televizijska stanica snimala i emitirala slike njegovog mršavog tijela iza bodljikave žice u koncentracionom logoru Trnopolje, gdje je Arifagić također bio interniran.
Alić se 2009. godine vratio u Kozarac sa svojom ženom i troje djece nakon 15-godišnjeg rada u tvornici mesnih okruglica u Danskoj.
“Napravio sam veliku grešku što sam doveo djecu”, rekao je.
Zabrinut da bi “mala iskra mogla započeti novi rat”, sada pokušava pronaći način da svoja dva sina i kćerku vrati u Dansku “jer ovdje nema budućnosti za njih”.
Mnogi Srbi, koji se često vide kao žrtve, a ne počinitelji prošlih zločina, osjećaju isto i žele otići.
“Nisam ponosan na ono što smo mi Srbi učinili, ali su se strašne stvari desile i Srbima”, izjavila je Zdravka Karlica, čiji je suprug poginuo tokom borbe u Prijedoru, gradu u blizini Kozarca koji je bio većinsko muslimanski prije rata, ali je sada 95 posto srpski.
Karlica planira ostati, ali njena 12-godišnja unuka, poput mnogih mladih, želi izaći: “Volim ovo mjesto, ali stvarno želim otići”, kaže ona.
Područje je dio Bosne i Hercegovine, sveobuhvatne savezne države koja je uspostavljena Dejtonskim sporazumom, ali jedina zastava koja se viori na zgradama lokalnih vlasti jest ona od Republike Srpske. Lokalni srpski lideri neumorno su radili na potkopavanju savezne države i čak su prijetili secesijom.
Na mjestu nekadašnjeg logora u Trnopolju, srpske vlasti podigle su betonski spomenik samo srbijanskim borcima „čiji su životi ugrađeni u temelje Republike Srpske ”
Milenko Đaković, relativno umjeren srpski gradonačelnik Prijedora, administrativnog centra tog područja, rekao je kako nema razloga za izgradnju spomenika muslimanskim žrtvama jer je mjesto, prema njegovu mišljenju, bilo samo “mjesto za zaštitu civila”.
Za mnoge muslimane, postojanje Republike Srpske najveća je nepravda i mana Dejtonskog sporazuma: legitimizirao je politički projekt rođen u krvi s ratnom vladavinom Radovana Karadžića, bivšeg lidera bosanskih Srba i Ratka Mladića, bivšeg generala bosanskih Srba, koji su proglašeni krivima za genocid zbog pokolja oko 8 hiljada muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici.
Gospodin Arifagić, mljekar, rekao je da se vratio u Bosnu kako bi izgradio budućnost, a ne da živi u prošlosti, ali se brzo sudario sa stvarnošću zemlje kojom vladaju etnonacionalne političke stranke koje opstaju držeći zajednice odvojeno i obećavajući im zaštitu.
“Sve je to vrlo tragično”, kaže Sebina Sivac, antropolog iz ovog područja koji je napisala knjigu o svojim poslijeratnim naporima.
“Bosna treba ljude poput Arifagića da se izdignu iznad Dejtona, koji uvijek sve podsjeti da je etnicitet ono što se broji”, kaže ona. “Sve strane su željele da mu pokažu da je na jednoj ili drugoj strani. Ali, on je želio promijeniti taj mindset”.
Kada je Arifagić otvorio svoju farmu, lokalna elektroenergetska kompanija u vlasništvu Republike Srpske, odbila je osigurati transformatorsku kutiju kako bi dobio struju za štale. On je instalirao svoju, ali je proveo tri godine u pravnim bitkama prije nego što je mogao spojiti na mrežu.
Zatim je, prošle godine, Republika Srpska naglo odredila pravila o subvencijama za mlijeko, smanjujući Arifagićev prihod, ali je ostavila netaknutim prihode manjih poljoprivrednih gospodarstva u vlasništvu Srba. “Ako je vaše ime Jusuf”, rekao je, misleći na njegovo ime, koje ga odmah identificira kao muslimana, “ovdje ništa nije lako”.
Gospodin Đaković, gradonačelnik Prijedora, izjavio je kako se protivio promjeni subvencije i da je vjerovao gospodinu Arifagićeve kako su njegovi problemi proizašli iz njegovih čestih sukoba s dominantnom srpskom strankom, koju predvodi nacionalista Milorad Dodik.
“Ili se možete boriti uzbrdo ili ići nizbrdo s lakoćom”, kaže Đaković i dodaje: “Ako kritiziraš političare, imat ćeš problema.”
Nadajući se da će proći bolje van Republike Srpske, gospodine Arifagić je postavio montažnu farmu s 400 krava na teritoriju entiteta kojeg vode muslimani i Hrvati.
Ali i tamo je, također, upao u probleme nakon što je odbio podržati dominantnu muslimansku stranku, koju predvodi sin ratnog lidera Alije Izetbegovića. Umjesto toga, pridružio se suparničkoj stranci za koju je osjetio da je manje fokusirana na etnički gnjev.
Gospodin Arifagić je rekao da planira nastaviti hraniti svoje krave dok se zalihe hrane ne istroše, a zatim će zatvoriti posao, iako je rekao da će za sada ostati u Bosni: “Želim završiti sve i zatvoriti. Nakon toga, neka Dodik i Izetbegović muzu krave”.
(Foto: The New York Times / Laura Boushnak; preveo: S. Begović)
Add comment