Kozarac.ba

Od jetimske trpeze do šehidske sofre: DR. KEMAL BAŠIĆ – ISKRENI PRIJATELJ I LJUDSKA GROMADA (1964-2020)

Godina je 2013. Pred kabinetom prof. Enesa Pelidije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu stajao sam i čekao da uđem. Povod je bio upis na doktorski studij iz historije. Pored mene stajao je korpulentan čovjek dječačkog lica i vedre čehre, osrednjeg rasta. Predstavio se: Ja sam Kemal Bašić. Odgovorio sam: Drago mi je kolega, ja sam Sedad Bešlija. Kad rekoh ime, zastao je, dobro me pogledao, a onda krenuo pričati. I tako, sedam punih godina, sve do 31. oktobra 2020. kada smo se zadnji put vidjeli, prije nego će agonija početi.
Bio je to Kemal kojem su četničke horde zaklale oca i majku u Kozarcu 1992. godine, dok se on od 1991. nalazio na imamskoj službi u Švedskoj. Ni slutio nije da će biti prvi imam za naš izbjeglički džemat u Geteborgu. Dok je divljao rat u Bosni, dobio je vijest o mučkom ubistvu svojih roditelja. Nije mogao dugo izdržati u „bezdušnoj“ Švedskoj, kako bi je opisivao. Prebacio se u Tursku. Upečatljivo je taj životni trenutak opisivao: „Kada sam sletio u Istanbul, uzeo sam taksi i rekao mu da me cijeli dan voza pored obale, da dođem sebi i do svoje duše.“ Ostao je u Turskoj do 1999. godine. Bavio se onim što je cijeli život radio. Istraživao kulturno-historijsku baštinu Bosne i pisao djela o tome. Upisao je postdiplomske studije u Ankari i magistrirao. Bio je dio ekipe i generacije Bošnjaka studenata i prognanih koji su te godine proveli u Turskoj, na školovanju, ali i u pomoći našim izbjeglicama.
Pred kabinetom profesorovim, nakon što mu je pogled zastao na meni, rekao mi je da me zna kad sam bio dječak od osam-devet godina. Da, ja se njega nisam sjećao iz tog vremena, ali sudbina nas je prvi put spojila u Turskoj, istim povodom, i ja sam tamo bio kao posljedica četničkog divljanja i ubistva oca, i kao žrtve genocida smo se tamo susreli. A onda mi je otkrio nešto što me drži do ovog časa, i držat će me do kraja života. Znao je mog babu rahmetli, zajedno su jedno vrijeme momkovali, hodali krajiškim gradovima, družili se. To je bilo dovoljno. Znao sam da ga je Bog dragi poslao da mi olakša makar dio životnog puta i bude očinski oslonac i podrška. Bosanski jetimi znaju i razumiju o čemu govorim. I samo oni to razumiju.
Nevjerovatnih sedam godina. U svakoj mojoj krizi, problemu, dilemi, odrastanju, luckastim idejama, Kemal je bio tu za prvi razgovor i razmjenu mišljenja. Čovjek je, jednostavno, bio historija. Nema šta nije znao. Enciklopedija. Krajiški nezgodan i ters (često bi govorio: „Ja nisam zgodan, ali sam zato nezgodan.“), ali dostupan 24 sata kao niko, spreman za svaku vrstu projekta korisnog za nauku i državu, ništa mu nije bilo mrsko. Od 2013. godine, osim što smo završili doktorske studije, a on je bio službeno zadnji, deseti, doktorand prof. Pelidije prije penzionisanja, uradili smo niz korisnih projekata za nauku i našu državu. Između ostalog, Kemal je bh. javnosti „otkrio“ zaboravljenog prof. Tajiba Okića objavivši prvu knjigu o njemu na bosanskom jeziku. Kemal je bh. javnosti „otkrio“ i jedno značajno, 42 godine staro, namjerno zaboravljeno, djelo Hasana Škapura o Ustanku u Bosni od 1875-1878. godine.
Također, rahmetli Kemal je bio svršenik Gazi Husrev-begove medrese i Islamskog teološkog fakulteta. Bio je u vrlo uspješnoj generaciji koja je iznjedrila i aktuelnog reisulemu Kavazovića. Jedno vrijeme nakon povratka u Bosnu 1999. godine dao je značajan doprinos radu Islamske zajednice kroz nastavu kao vjeroučitelj i savjetnik tadašnjeg tuzlanskog muftije, a sadašnjeg reisa za islamsku vjerounaku u Tuzlanskom kantonu. Bio je student, između ostalih, rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića o kojem je često govorio s velikim poštovanjem.
Posljednjih nekoliko godina, imao je egzistencijalnih problema, za vrijeme „plenuma“ ostao je bez posla u nastavi, u ovoj državi, kao magistar i doktor nauka, pa smo svim silama nastojali da mu pomognemo, jer je to bio zaslužio. Tako se, konačno, bio pridružio kolektivu Instituta za historiju prošlog novembra. I, kakva sudbina. Na dan 22.11.2019. izlagao je referat na jubilejskoj konferenciji Instituta. Pričao nam je o gubitku i ponovnom osvajanju Zvornika u Velikom bečkom ratu krajem 17. stoljeća. Tačno godinu dana kasnije, na isti dan, 22.11.2020. preselio je na bolji svijet. Veliki je ovo gubitak i za naš mali naučni kolektiv. A imali smo mnogo planova i projekata za dalje. Sve ostade nekako na pola puta. Nekako se naprasno zaustavi. O kakvom se radniku i o kakvoj disciplini i odnosu prema poslu radilo govori i činjenica da je u ovih 12 mjeseci napisao i predao redakcijama tri naučna rada. A pri kraju je bio i sa konačnim rukopisom doktorske disertacije za publikovanje.
U zadnjih nekoliko mjeseci, obišli smo Kozarac i Krajinu, posjetili mezar njegovih roditelja, bili smo i u njegovom najdražem Istanbulu. Očito, bila su to posljednja putovanja i priprema pred glavno putovanje.
Osjećam se kao da sam nakon 7. godine, u 35. godini po drugi put ostao bez oca!
Ali, s čvrstim uvjerenjem da su neki ljudi koji zadnjih dana odlaze s ovog svijeta, kao šehidi i žrtve biološkog rata u kojem živimo, najbolji među nama i da su Stvoritelju draži. On je, Sveznajući, odlučio da ih sa jetimske ovodunjalučke trpeze obraduje šehidskom trpezom.
Iza njega ostala su dva sina, momčine, ali i armija prijatelja i poznanika koji će čuvati uvijek svježu i lijepu uspomenu na našeg dragog doktora i koristiti se njegovim naučnim djelom.
Dragi Kemo, uživaj u džennetu ako Bog da, za trpezom sa svojim roditeljima šehidima i sa svim bosanskim šehidima. Poselami ih. I mi jedva čekamo da se ponovo sastanemo na mjestu boljem od ovog mizernog i varljivog dunjaluka. Neka ti Svemilosni oprosti grijehe i podari svoju milost. Amin!
Sarajevo, 23.11.2020.
Dr Sedad Bešlija

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.