Bosna

Rahatluk je ova elektronska posta. Neke ljude vrijeme jednostavno udalji od tebe okupiran svakodnevnicom insan haman pa zaboravi na njih. A onda te oni pogode sa “e-mailom” i podsjete na puno toga. Evo ovo sam primio neki dan:

Braco,

tebi i tvoim najdražim sretan BAJRAM i ujedno sve najbolje u 2006,god, Puno se zahvaljujem za opis tvih sjecanja jer sam se i ja kroz to sjetio; da sam prvi put gledao utakmicu FK Bratstva zahvaljujuci tebi, prvi film negdje 62. koi se zvao
Kolumbo samo što me je Hukin uveo ali sad sam siguran da je bila tvoja ldeja.

Romana sam procitao pola brda, a donosio mi je Mišo sin Marije Jaškince, a i to je bilo od tebe i Muje. Ima još puno puno”¦..

Sad bi spomenuo još onu kraljevsku veceru ispod brezine krošnje koju nam je servirao NEDJO. Na kraju jos selam, a ja sam Redjo Bosnin.

U ovoj zemlji sam naucio da skromnost nije vrlina pa na osnovu toga nije me sram reci da me je ovo Redzino javljanje obradovalo kao malo sta u zadnje vrijeme.

Ja se ovih dogadjaja ne sjecam, ali mi je drago i bitno sto se Redzo sjeca. Ja se sjecam da su mene Hasan Kadin i moj rahmetli Mesud odveli na prvu utakmicu, proveli kroz Mehine kukuruze i pokazali mi kud cu bjezati ako naidje blagajnik Bahrija, sjecam se da je jednom kad su stariji igrali “lopte”( tako smo zvali nogomet) kod skole pa ih bilo nepar Smail Dautovic rekao: Haj ti, mali, udji i da sam se( ovo jeste malo neskromno ali, bogami ne lazem) djecji tvrdoglavo i uporno uvlacio medju noge i onemogucio najveceg zonglera i driblera, Pasu Hadzerinog, otimajuci mu toliko lopti( mali ga je u totalu zacepio) da je iznenadilo i mene i sve ostale nakon cega sam zaradio mjesto medju starijim igracima pa su me cesto uzimali u ekipu i kad ih je bilo dovoljno.

Mislim da je jako vazno da mi svi imamo svoje brace,muje,hasane,mesude i smaile jer nam to niko ne moze oduzeti, a to je za mene bogatstvo s kojim se nista drugo ne moze mjeriti.

A vec odavno mi se mota po glavi da napisem pricu o Redzinom ocu Bosni, a sve mi se ucini da nemam bas dovoljno materijala i cekam da se jos necega sjetim. Ovo Redzino javljanje je malo ubrzalo tu odluku.

Ja, ustvari tek odnedavno postajem svjestan koliko sam bio sretan i bogat u svoj ondasnjoj neimastini i fukarestini, kad hrane nikad nije bilo dovoljno, ali je dobrih ljudi bilo previse.

I sad mi je drago sto je bas tako bilo jer bi se i danas primio svaki dan jesti samo udrobljenu kuruzu da mi se mogu vratiti svi ti divni ljudi i ta vremena koji su me cinili sretnim.

U svom zivotu nisam sreo covjeka da je volio vise i sa svakim popricati nego sto je rahmetli Bosna Blazevic. On nikad nije birao sagovornika. Ja cak i ne znam je li mu Bosna pravo ime ili nadimak, jer imena se dobijaju rodjenjem, a ako je rodjeno onda je bas pogodjeno. Jer bio je sirok i dobrodusan i imao sve one osobine kao BOSNA (sa Hercegovinom) plemenitog nam Maka Dizdara i Kulina Bana zajedno.

Jos dok sam bio dijete pa mu prolazeci nazvao selam, obavezno bi me zaustavio pitajuci ko sam i ciji sam, i zapocinjao govor sa mnom kao sa nekim sebi ravnim. I ne samo sa mnom. Postoje ljudi koji vam dosade vec nakon jedne recenice, a i ljudi sa kojima mozete pricati povazdan a da ne osjetite kako vrijeme proleti. Bosna je bio od ovih drugih sa vjecitom lulom u ustima koja je igrala i poskakivala kao pehlivan medju njegovim zubima za koja sam imao osjecaj da se takodje krecu i plesu u ritmu njegove lule. Jer u Bosninom govoru ravnopravno je ucestvovala i lula slijedeci ritam njegovih usana. A kad bi izvadio lulu da je istrese i procisti obicno bi zacutao i ponovo progovorio tek nakon sto se lula vrati na svoje mjesto. Kao da je ta lula imala glasne zice, a mozda to i nije bila lula nego kamuflirana harfa ili violina jer Bosnin glas je bio prijatan kao zvuk najfinijeg muzickog instrumenta.

Ni danas ne znam jesmo li rodjaci jer je on svakog oslovljavao sa : “Rode”, sto je tipicno za nase podrucje, ali njega smo svi dozivljavali kao svoga najrodjenijeg. A price su iz njega izlazile kao sa trake i sve sto bi rekao bilo je interesantno. Bile su to obicne ljudske, price iz duse, price o njegovoj djeci koju je volio kao sto svaki otac voli djecu, ali on je volio sve ljude i pored stalnog pricanja nikad nije pricao lose o ljudima.

Pored lule Bosna je bio poznat i po kruskama. Imao je u svom vocnjaku svih vrsta krusaka od najranijih livadnjaca, jecmenki i zobnjaca pa sve do kasnih crnica. Nabrao bi Bosna sepet krusaka, uprtio sepet na ledja pa najcesce na raskrsce kod kuce Smaila Susica i tu prodavao.Stasit i krupan izgledao je kao gorostas sa sepetom. Nije mogao proci ni pored koga, a da ne promuhabeti koju, ponekad ostajuci i po nekoliko sati. Za to vrijeme sepet mu je uvijek ostajao na ledjima, a on nastavljao eglen ne osjecajuci njegovu tezinu. Mangupi, nesto stariji od mene, kojih je i u Kozarusi vazda bilo, znali su zaustaviti Bosnu, pricati sa njim nadugo i nasiroko samo da vide hoce li on spustiti svoj sepet, ali on je mogao ostati cijeli dan sa sepetom na ledjima kao da je napunjen perjem, a ne kruskama.

Kad je kod Smailove kuce zatvorena zema, Bosna je preselio kod nase mahale, u podnozje strane. Kako je u mahali vazda bilo zivo znao je ostaviti kruske i sepet i zapricati se pred necijom kucom.
Iako mu je to bio osnovni izvor prihoda nama djeci bi uvijek davao po saku besplatno i to onako kako dido ( a ja sad znam taj osjecaj) daje svojim unucima. Mislim da cijeneci to, iako smo bili djeca nikad niko nije dosao u iskusenje da mu ukrade jednu jedinu krusku.

Bio je ponosan kad mu je stariji sin Avdo porastao i krenuo u svijet da trazi posao.
Stavio je Avdu pred sebe i poceo:

“Sine, Avdo, ti sad ides u tudji svit i cuvaj se. Tamo je sve drukcije. Evo ti ovih pet hiljada za voz. Evo ti sine ovih drugih pet hiljada za hranu. Pa ti evo ovih pet hiljada za konak dok se ne snadjes. Evo ti ovih pet hiljada da imas popiti sa drustvom jer insan ne mere brez ljudi.Uzmi ovih pet hiljada da imas rezervu. Nikad se ne zna sta ti more zatrebati u tudjini. Evo ti ovih pet hiljada ako nista od ovog ne uspije da se imas sa cim vratiti. A ovih zadnjih dva put po pet hiljada sakrij i od sebe tako da ih mozes naci samo u slucaju, ne daj Boze , velike nuzde”.

Ko nikad nije cuo za Bosnu moze shvatiti njegovu mudrost iz nacina kako je svog Avdu opremio u svijet. Dajuci mu pet po pet umjesto sve odjednom on je njemu na najplasticniji nacin ukazao na sve ono na sta ce naici u “tudjini” Avdo je mogao dobro shvatiti sta ga “tamo” ceka.

Avdo je poslusao babin savjet iako se znalo da mu nece trebati sve te tolike petohiljadarke, otisao u svijet, iskolovao se i vratio u Kozarusu, zaposlio u Pilani u Kozarcu gdje je bio cijenjen radnik i postovan rukovodilac. Ja ne znam ostalu Bosninu djecu, ali Redzo i Avdo su dovoljni za potpun roditeljski ponos.