svabo
LJUDI, SEĆANJA … Darko Cvijetić
Sebi sam identitet (svakako ne nacionalan) sročen u ničijost, sebi sam neošumljen nijemi film iz kojega je otišao Chaplin… Sebi sam Jugoslaven, okoljen tamom u sumrak kao spomenik na Sutjesci, kao na Neretvi srušen most, kao preorano partizansko groblje.
Prošlost je tkivo, od kojega homo poeticus oblikuje vrt, svoje knjiživljenje i svoje pjevanje. Ali je omiljeno mjesto obitavanja zla, odakle se demonizirano objavljuje. A književnost se, veli Brecht, bori protiv zla, a ne protiv dosade.
***
Za mene prošlost je toplina, svojevrsno utočište u zaštićenosti nasuprot današnjici beščašća. Ona je rodno mjesto mojeg srpskohrvatskoga jezika, koji je danas omražen i razbijen, i ponižen… On je moj sanskrit i moj jidiš, moje mjesto bitka, mjesto mojeg nomađenja i mojeg ahasverstva, potpuno neprisilnog.
***
Prvo se sjećam ba(j)ke. LJubija Rudnik je malo mjesto rudarsko, tada posve bajkovito i sretno. Moji roditelji su radnici-rudari, dječiji vrtić je u drvenoj austrougarskoj vili prvog upravitelja Rudnika, baka je riznica bajki i nevjerojatnih priča, za koje ni danas ne znam jesu li bile njezin izmišljaj.
***
LJubija u borovoj šumi, nasmijani ljudi, ljetovanja u rudarskim odmaralištima – Biograd na moru, Rogaška Slatina… Kao da sam rastao u Alisinoj Zemlji čudesa – najljepšem dobu Jugoslavije – nasmijanih radnika i vesele rudarske djece. LJubiju su pohodili i Robert Fisher i Luciano Pavarotti i DŽimi Stanić i Silvana Armenulić – mali, dakle, raj, naslijeđen od Austrougarske koja je u rudnike dovodila najbolje miteleuropske majstore i zanatlije, koji su živote nastavljali u Jugoslaviji.
***
Sjećam se nasmijanog oca koji dolazi iz rudarske treće smjene, majke u kecelji iz kemijske laboratorije, djeda mašinovođe koji maše iz parne lokomotive, mirisa bakinih nahtkasni punih knjiga, velikih snjegova… pa Tonija, Satka, Milana Ajnca, Linde, Sunčice, Adeline, Dančija… vrtićke raje i bezbrižnosti.
***
Danas, to mjesto, ta LJubija Rudnik – izgleda kao ruska provincijska kaznionica iz romana Dostojevskog. Sve je potpuno uništeno. Od borove šume do nestanka željezne rudače, i rudara i Jugoslavije i željeznice i bake i oca, i gotovo pa svih ljudi… Šahovska Fisherova ploča. Na kojoj nema više figura. Čak su i bijela polja na ploči – posve pocrnjela. Kraj igre.
***
U osnovnu školu pošao sam u Prijedoru (dvanaest kilometara od LJubije Rudnika). Čim je izgrađen čuveni „Crveni soliter“, moji su se doselili u čaršiju. „Mira Cikota“ (osnovna škola, po imenu narodne herojke) bila je odmah pored novosagrađenih solitera, tako da se igra oko solitera samo pomakla par stotina metara u barake u kojima su bile učionice.
***
Lijepo doba djetinjstva, drugari – Topa, Vili, Majkić, Munib, Olivera, Nataša, Josip, prva ljubav Aida Z, učiteljica Olga Šormaz, pitomi i dobri ljudi i nastavnici – Aco Radošević, Mesud Alajbegović, Mileva Medarević, Mufida Habibović…
***
Gitara u parku – Dinko Bešić, Saša Kragulj, Alen Stupar, Miroslav DŽaković, Riva i Mijo… prva piva s Vjekom Horvatićem, Robijem, Zlajom, pa soliterski momci – Mujo, Zikin, Gale, Subhan, Eškić, Čvari, Pjaja, Beka… Niža muzička škola…
***
Prijedor moje mladosti jesu kina „Mrakovica“ i „Radnik“, Bruce Lee, partizanski filmovi, robna kuća „Patrija“ s gramofonskim pločama na trećem katu, ljetna kupanja na Sani, Lovac, Ribar, bicikli po Kokinom gradu, nogomet u Lukovici, cirkus „Corona“ na Pećanima…
***
O, da voljeli smo se, čini se posve ludo i slijepo, i ne pamtim da sam drugove dijelio po imenu, vjeri, naciji ili bilo kako drugo… Pa i budući nacionalisti među nama, bili su tada vrijedni i odani pioniri, omladinci i komunisti, u urednim odijelima i đačkim keceljama. Nije ih bilo, ili su njihove vanjske kože sličile svima, općoj pitomosti i nasmijanosti.
***
Voljeli smo Kozaru i Sanu (Bagremik i Popovu, Ušće i Trafo), znali smo napamet narodne heroje i sekretare SKOJ-a, kozaračku epopeju i sve ofanzive, navijali za „Rudar“ i OFK „Prijedor“, navijali za „Bosnamontažu“, dočekivali štafete, odrastali s legendom o doktoru Mladenu Stojanoviću i Šoši, herojskom oslobođenju Prijedora 1942.
***
Partizani su bili posvuda – od dječaka s drvenim puškama, parkovskih bisti, imena škola i bolnica, OOUR-a i imena ulica. Nedaleki Jasenovac je lebdio nad nama kao oblak užasa, vodili su nas njemu ekskurzivno i repetativno (tamo su ubijeni i moj djed Ostoja s 35 godina, i stričevi, mali Đuro s 13 i Mile s 14 godina, i moj je otac kao novorođenče pronešen kroz logor u materinom naručju) i znali smo sve o ustašama i kamama, znali smo i da su četnici zaklali Gorana Kovačića, i da je Skender Kulenović spjevao „Stojanku“…
***
I, činilo se posve nemogućim da se takvo što ikada i ikome ponovi. Za Titom smo svi plakali i jecali, i oni nastavnici i profesori i učenici koji će kasnije postati nacionalisti, koji će ubijati komšije i ginuti po rovovima…
***
Iz JNA sam došao 1988. kao ponosni vojnik u činu desetara. Toga sam dana zapalio prvu cigaretu pred ocem i pamtim njegov skriveni i ponosni osmijeh. Odrastao sam a nisam primjetio da je ba(j)ka bila katolkinja, da su majčini jedne vjere i nacije, a očevi pravoslavni, da su druge vjere i nacije…
***
Nikada to nisam shvaćao ozbiljno, nisam to imao potrebe osvještavati, i brat i ja nismo odgajani u duhu ikakve vjere i nacije, pa ni komunističke. Sve je to bio dio porodičnog folklora i dekoracije djetinjstva – kako doček Djeda Mraza, tako i dvostruki doček Svetog Nikole.
***
Bili smo samo dječaci. Mislili samo da smo pobjednici, i da je „igra nacije“ davno završena i da pripada intimama – kao vjera, seksualnost ili ljubav prema ćevapima. A onda…. Naprosto je puklo. Svijet je eksplodirao u ne-svijet, stvarnost se obrnula u nemjerljiv užas.
***
Ništa nismo predosjećali, ništa nismo vidjeli, nikakav povjetarac nije nagovješćivao potop. Iz mladićstva smo se sunovratili u ratnu odraslost preko jedne jedine noći. Odjednom – sve je nestalo. Cijelo jedno doba kao da je Snješko Bijelić – otopilo nam se pred očima. Ostali su samo kamenčići za oči, i metla kao Don Quijotovo koplje.
***
Polovica moje porodice postala je neprijateljska sila. Pola grada napalo je pola grada, pa je pola grada pojelo cijeli grad, pa je grad pojeo zemlju, pa je zemlja pojela nas… Ništa isprva nismo razumjeli, otkuda su se pojavili četnici, ustaše, kako su nestali partizani, kuda je isparila Armija…
***
„Noćni Gorbačov“ (Beograd, „Pegaz“, 1990) prva moja knjiga, bio je predosjećaj kataklizme, tada, dakako, posve zauman i skriven u jeziku. Pjesme su vrvile predznakovima – odjednom su se punile puškama, stražama, ranjenima i prebijenima a da moja svijest nije mogla objasniti otkud, zašto pjevam o krvi i ubijanju…
***
Pa sam i dobio nagradu za najboljeg mladog jugoslavenskog književnika, na Balkanskim susretima pisaca u Boru, 1990. na valjda posljednjim jugoslavenskim susretima literata nestajuće zemlje. A bili su tu svi – od Tomaža Šalamuna, Dobrice Ćosića, Žike Pavlovića, Desanke Maksimović, Antonija Isakovića, Miodraga Bulatovića, Izeta Sarajlića… i nad svima nama je lebdio duh tek umrlog Danila Kiša, onoga koji je umro u zadnji tren prije prvog pucnja.
***
A tada je počelo. Moj je brat, mlađi od mene pet godina, početkom 1992. otišao na redovno služenje JNA u Sarajevo, ravno u srce kataklizme, gdje će biti zarobljen u kasarni „Viktor Bubanj“, a da neće znati ni zašto, ni protiv koga…
***
Otac, stričevi, braća, sam ja – svi ćemo završiti raspoređeni po rovovima. Ujake se, pak, hapsilo i mlatilo po zatvorima, razmjenjivalo po logorima. Po dolasku iz Sarajeva brat će proći gotovo sva bosanska ratišta, kao dječak. U danu završetka rata, on će imati 23 godine (kao moja kćerka Danja danas), a ja 28 godina.
***
Mene je pozorište štitilo, postojala je vojna formacija u formi glumačke čete – koja je valjda „glumila Nazora“ iz onoga rata – i mi smo igrali predstavice i predstave za umorne ljude iz rovova, pokušavajući ih nasmijati, održati živima…
***
No, pisao sam. Neprekidno. U stanu bez struje, u rovovima, na ulici, pisao sam brzo, silna događanja tražila su brzu ruku, kratke crtice. Čak sam i slao pjesme za vrijeme rata u Beograd, u „Reč“, u „Književnu reč“, i pjesme je objavljivao Saša Jelenković, veliki pjesnik i tadašnji urednik, i tako me održavao živim, i tako mi transfuziono ubrizgavao krv u grlo za pjevanje. Hvala mu, spasio me.
***
U pozorište sam došao kao dječak s nepunih 15 godina. I nisam izašao. Nikad. Bila je to prva ljubav, koja se nije prekidala ni u najgore dane i godine. A sve sam u pozorištu radio. I glumio i režirao, bio dramaturg, asistent, scenograf, kostimograf… igrao tzv. velike i tzv. male uloge – od Borisa Davidoviča ili Raskoljnikova do Alekse Žunića ili Prvog stražara, režirao i Harwooda i Becketta i Čehova i Kovačevića, Gordana Mihića, Velimira Stojanovića…
***
Radio i tzv. autorske projekte po sopstvenim tekstovima, a evo naredne sezone, ako sve bude kako je preliminarno dogovoreno – Kamerni teatar u Sarajevu, u režiji Kokana Mladenovića, igrat će predstavu po mojem romanu „Schindlerov lift“….
***
I nikada to nije bio bijeg. Bilo je to moje osluškivanje bila stvarnosti, moje oblikovanje osobne historije, moj obračun s vremenom u kojem jesam. A učio sam od nevjerojatnih – Ivana Obrenova, Radenka Bilbije, Zlate Kogelnik, Seada Blekića, Marka Pavkovića, Živka Desnice, Gradimira Gojera, Marijana Bevka, Vite Taufera…
***
I danas učim od Olivera Frljića, Marka Misirače, Kokana Mladenovića, Igora Vuka Torbice, Zlatka Pakovića… Na lokalnom radiju pokušao sam pokrenuti Dramski program – realizirao sam preko 200 radio-priča, ali nitko nije obratio pažnju, nitko nije podržao takvo nešto…
***
Priče su nestale u ratnom ludilu, presnimljene na magnetofonskim vrpcama… Ali, tome je tako – „najprolaznija umjetnost“, voli se kazati. Čitavoga života po džepovima sam nosio pjesme, pa tako i u vojnim košuljama i kazališnim kostimima… One su ostale.
***
Danas mogu jasno vidjeti da rat nikada nije završio. Nikada nisu došli pobjednici, i nikakvi poraženi nisu položili oružje. Izmiješali su se svi – oni koji traže najmilije po grobnicama, i oni koji su se vratili s robijanja, osuđeni kao ratni zločinci. Tu su, sreću se. „U pauzi moje istorije“, kako je pisao Konstantinović – sreću se i gledaju najdubljim pogledom kojim se gledati može – i šute li, šute, mili moj bože.
***
Stvarati u Bosni, Mostaru, Sarajevu, Banja Luci, Prnjavoru, Čapljini, Bijeljini ili Prijedoru, znači sabirati zvukove potpuno oprečne, i biti neomiljen i nepozvan. Biti pri tome parezist nasuprot odnjegovanoj kulturi šutnje, znači odabrati ontološku osamu i prognaništvo na marginu, i u sebe.
***
Ako je umjetnost davanje utjehe, ako je ona empatijski zagrljaj – to znači zavoljeti svoj martirij, svoj mučenički usud. Razlaganje doslovnosti u intimizaciji tragičkog – to znači u Bosni bivati umjetnikom – svojoj neravnodušnosti vjerovati srcem.
***
Sebi sam usamljenik, bezlisna breza, kunić s jednim uhom… Sebi sam dječak koji je tek naučio da govori… Sebi sam zakocenut nekim davnim smijehom iz nekog davnog doba… Sebi sam onaj koji nosi svoju prašinu na kraj šume… Sebi sam lampa od papira… Sebi sam zbir kapi netom prestale kiše – koji se cakli na paukovoj mreži… Sebi sam pokušaj pjevanja svršen u mucanju svijeta.
***
Sebi sam identitet (svakako ne nacionalan) sročen u ničijost, sebi sam neošumljen nijemi film iz kojega je otišao Chaplin… Sebi sam Jugoslaven, okoljen tamom u sumrak kao spomenik na Sutjesci, kao na Neretvi srušen most, kao preorano partizansko groblje.
O sagovorniku
Darko Cvijetić je rođen 1968. u LJubija Rudniku, BiH. Pjesnik je, prozaist, redatelj i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Pjesme su mu prepjevane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog Hypomnemata. Član je P.E.N. centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca. Djela: Noćni Gorbačov (Beograd, Pegaz, 1990), Himenica (Beograd, Raskršća, 1996), Manifest Mlade Bosne (Novi Sad, Prometej, 2000), Passport for Sforland (Banja Luka, UK RS, 2004), Masovne razglednice iz Bosne (Banja Luka, Besjeda, 2012), Konopci s otiskom vrata (Mostar, Centar za kritičku misao, 2013.), Mali ekshumatorski eseji (Banja Luka – Beograd, Zadužbina Petar Kočić, 2015), Emotikoni u Viberu (Sarajevo, Samouprava, 2016), Paraolimpijske himne (LJubljana, Poiesis, 2017. dvojezično), Ježene kožice (Zenica, Vrijeme, 2017), Schindlerov lift (Buybook, Sarajevo – Zagreb, 2018, kratki roman), Snijeg je dobro pazio da ne padne (Zagreb, VBZ, 2019) Zbirka pjesama Ježene kožice nominirana je za nagradu Europski pjesnik slobode u Gdanjsku, 2020. i upravo je objavljena i na poljskom jeziku.
(Rade Radovanović; Danas)
Add comment