svabo
Piše: Mladen Obrenović
Za rat, agresiju, ratne zločine i genocid nisu krivi narodi nego pojedinci, kaže Satko Mujagić, koji je u posljednjem ratu preživio dva logora. Smatra i da svi odgovorni moraju pred lice pravde, a žrtve imaju pravo na istinu i satisfakciju, te hvali male, ali pozitivne korake na suočavanju s nedavnom prošlošću.
U intervjuu za Al Jazeeru govori o tim koracima, potrebi da netko konačno učini korak, zapravo da klekne i zatraži oprost poput Willyja Brandta, ali i da se prihvati činjenica da je žrtava bilo na svim zaraćenim stranama. “Iz prošlosti bukvalno moramo učiti i od zločina se mora ograditi, upravo obilježavanjem, javnom diskusijom, a ne koristiti zločine za vlastite, često jako niske interese”, ukazuje Mujagić.
Preživjeli ste dva logora – Omarsku i Manjaču, bili izloženi najstrašnijim mučenjima, patnjama i poniženjima, imate mnogo razloga da budete ogorčeni, rezignirani, ljuti. Ipak, želite gledati u budućnost. Je li svim narodima Bosne i Hercegovine, ali i Balkana, potrebno više takvih ljudi i takvih razmišljanja?
– Mislim da je najbitnije za sve preživjele da se, za početak, suoče s dvjema činjenicama. Prva: da je rat sada već daleko iza nas i dio je prošlosti, a ne sadašnjosti. Druga, a to je nešto što mnoge i dalje koči: za rat, agresiju, ratne zločine, pa i genocid nisu krivi narodi nego pojedinci. Bosna i Hercegovina je od davnina zemlja u kojoj se moglo i živjelo zajedno, jedni s drugima. To je u prošlom vijeku u nekoliko ratova poremećeno. Istina je da je ogroman broj ubistava, progona, silovanja, pa i zločin (pokušaja) masovnog istrebljenja cijelog naroda na preko pola teritorije naše države, znači genocid, počinjen sistematski i organizovano, međutim ni za to nisu krivi svi. Ta spoznaja kod ljudi koji su na bilo koji način žrtve ne dolazi preko noći. Kod mene je počela 1998. godine, a završila prije 6-7 godina. I nisam ogorčen, niti ljut. Smatram da svi ratni zločinci treba da izađu pred lice pravde, da sve žrtve imaju pravo na istinu, na neku vrstu nadoknade, kao i na to da dostojno ukopaju svoje mrtve.
Zbog Vaših stavova i promišljanja mnogi Vam zamjeraju, a pogotovo pojedinci iz naroda kojem pripadate. Izloženi ste uvredama i prijetnjama. Kako to tumačite?
– Do sad i nisam imao nekih posebnih prijetnji od strane Bošnjaka, šta više, 2012. godine sam imao jednu ozbiljnu prijetnju ‘sa srpske strane’ zbog mog aktivizma vezanog za suočavanje s prošlošću u Prijedoru, međutim ove, 2017. godine doživio sam neugodnosti, uvrede, pa i prijetnje tokom i nakon mog obraćanja ljudima prilikom obilježavanja 25. godišnjice početka zatvaranja logora Omarska. Žalosno je što se tako važan dan umrljao verbalnim napadima logoraša upućenih drugom logorašu, tj. meni, prvo zato što je Omarska sa više od 700 pobijenih civila za samo tri mjeseca ljeta 1992. ipak sveto mjesto. Drugo, pred sami dan obilježavanja obećanje koje je Opština Prijedor dala krajem jula, da se neće protiviti postavljanju spomen-ploče na Bijelu kuću u Omarskoj, prekršeno je bez ikakvog pojašnjenja. Mirsad Duratović sastavio je već i nacrt teksta za tu spomen-ploču koji je zatim usaglašen od strane udruženja iz Prijedora i Kozarca, te proslijeđen opštini. Međutim, ni nakon podrške OSCE-a za ovaj događaj, koji se trebao desiti upravo 6. augusta, opštinske vlasti nisu održale riječ. Mi smo razmišljali o tome da ploču ipak postavimo, ali od toga se na kraju odustalo jer sam smisao obilježavanja takvih mjesta je da iz prošlosti učimo, a ne da se na bilo koji način kreiraju nove tenzije.
Takođe, ove godine, pored gospodina Jonathana Moorea, bio je predviđen i dolazak ministra [sigurnosti] Dragana Mektića koji bi se, kao i Moore, 6. augusta obratio okupljenima. Iz opravdanih razloga gospodin Mektić nije mogao doći, a naknadno sam s njim razgovarao i shvatio iz onog što je bio namjeravao reći okupljenima da je igrom slučaja propušten i svojevrstan ‘Willy Brandt moment’ na Balkanu. Umjesto tih pozitivnih vijesti, imali smo nemile scene, psovke i uvrede. Kako to kažemo u Bosni – nije bila nafaka.
Iako se puno toga nije promijenilo u priznavanju zločina, postojanju logora, činjenici da su neki ljudi proganjani, zatvarani, ubijani samo zbog drugačijeg imena i prezimena, nacionalnosti i vjeroispovijesti, neke poteze prijedorskih vlasti, mogli bismo reći tek simbolične, ipak ste pozdravili.
– Naravno, Opština Prijedor se malo po malo upravo ove godine počela isticati nekim pozitivnim koracima koje sigurno treba pozdraviti. Haški tribunal je osnovan upravo zbog otkrića prijedorskih logora. I Ratko Mladić, i Radovan Karadžić optuženi su i za genocid i u Prijedoru i mislim da je važno da je novi načelnik Milenko Đaković 20. jula ove godine prisustvovao kolektivnoj dženazi i stao u saf prilikom molitve. Važno je i odgađanje sjednice skupštine, kao i minut ćutnje prije druge sjednice, a povodom Dana bijelih traka i te dženaze. Sve to jesu mali koraci i ne mislim ih praviti važnijim nego što jesu, jer Prijedor je još uvijek grad pun spomenika samo srpskim poginulim, uglavnom vojnicima, i dalje nema memorijala u Omarskoj, nema spomenika za ubijenu djecu, u Trnopolju stoji spomenik srpskim vojnicima, ali atmosfera u gradu je posljednjih godina ipak drugačija i malo opuštenija u poređenju sa godinama koje su iza nas. Ovo je težak i dug proces u kojem obje strane i dalje nedovoljno razumiju jedna drugu, ali taj proces je počeo davno i čini mi se da se ukazuje svjetlo na kraju tunela.
Važno je naglasiti i da se sve veći broj Srba uključuje u aktivnosti oko obilježavanja prijedorskih žrtava. Kozarski vjesnik nije ista novina kao 1992. godine, niti tamo rade isti ljudi kao onda. Naprotiv. U Dachau je nakon rata postojao restoran ‘Zum Krematorium’, a Nijemci su izgubili rat. I kod njih je prošlo 25 godina od rata prije nego što je Willy Brandt kleknuo pred spomenikom u Varšavi, tako da mislim da moramo biti strpljivi i pokazati s naše strane da ne gledamo na sve Srbe kao krivce, a i to da cijenimo ovakve male, ali veoma važne korake u pravom smjeru. Istina o ratu će kad tad dovesti do istinskog pomirenja, saradnje, života jedni s drugima kao nekad, a ne jedni pored drugih. Žalosno je što neke političke strukture ratna dešavanja i dalje koriste za jeftine političke poene i bukvalno huškanje koje se dešavalo i krajem osamdesetih i pred sami rat, ali sam siguran da vremena nisu ista i da je običnim ljudima važnije da imaju posao i mir oko kuće nego kako im se zove komšija ili kolega.
Koliko je i što je, zapravo, potrebno da bi se obilježila mjesta stradanja i logori u Omarskoj, Dretelju, Čelebićima… ali i drugdje gdje su u posljednjem ratu stradali ne samo Bošnjaci, nego i Hrvati, i Srbi?
– Za to više nije potrebno puno. Mislim da bi samo nekoliko razgovora s ljudima ‘na vlasti’ bilo dovoljno. Spomenik pobijenim Kozarčanima je napravljen prije pet godina, upravo razgovorom i to za vrijeme mandata prošlog načelnika koji se žestoko protivio obilježavanju 20. godišnjice genocida (2012. godine), a Dan bijelih traka nazivao ‘gay paradom’. Znači, sve se može kad se hoće. Odlazak Bakira Izetbegovića na Kazane je takođe jedan takav pozitivan potez, ali polako pada u zaborav. S tom praksom se mora nastaviti. Mora se obilježiti i Grabovica, Višegrad, Foča, Čelebići, Trnopolje, Omarska, Vlasenica, Bijeljina, ali i mjesta zločina u mnogim drugim mjestima. Iz prošlosti bukvalno moramo učiti i od zločina se mora ograditi, upravo obilježavanjem, javnom diskusijom, a ne koristiti zločine za vlastite, često jako niske interese.
Treba li nakon tog prvog koraka, obilježavanja mjesta stradanja „onih drugih“, biti napravljen i naredni, možda i važniji korak – da ‘oni prvi’ dođu na mjesto stradanja i odaju počast ‘onima drugima’?
– Naravno da treba i to se već dešava. Umjetnica Milica Tomić i njena grupa ‘Četiri lica Omarske’, kao i Žene u crnom već godinama obilaze Prijedor. Čeda Jovanović je ove godine obišao Srebrenicu i takvih poteza ima sve više na svim stranama, ali ih je i dalje premalo. Osim toga, tu praksu moraju početi uvoditi ljudi na vlasti i zato je šteta što ministar Mektić nije uspio doći u Omarsku ove godine, ali naglasio je u našem posljednjem razgovoru da je spreman doći bilo koji drugi put.
Ponavljate kako nisu svi Srbi kolektivno krivi za genocid, ali jesu odgovorni da priznanju kako se on dogodio i tako speru ljagu sa svog imena i svog naroda. Zar nije puno vremena prošlo za suočavanje sa činjenicama? I zašto se to suočavanje ne događa? Zašto se poriče genocid?
– Suočavanje je proces koji nekad traje vijekovima. Amerikanci se i danas suočavaju sa istrebljenjem Indijanaca, Holandija sa ‘policijskim akcijama’ u Indoneziji prije 70 godina, Nijemci sa holokaustom, i tako dalje. Jako je bitno za razvoj i zdravo razmišljanje mladih generacija da se prekine sa lažima o ‘našoj dobroti, samo našim žrtvama, samo našim herojstvima’, a ‘zlu onih drugih’. Današnja Srbija, Hrvatska, a i sve etničke grupe u Bosni i Hercegovini tek su na početku tog procesa. Malo ko zna da su u bici na Kosovu učestvovali i Bošnjaci ili da je Marko Kraljević poginuo na strani Turaka, ali mnogi za Kosovo i turski period na Balkanu krive Bošnjake ili Albance samo zbog vjere koju dijele s Turcima. Mladić je javno rekao da je Srebrenicu osvojio da vrati Turcima za “bunu protiv dahija”. Da nije tragično bilo bi smiješno, jer u Srebrenici Turaka odavno nema, a mi sa Srbima dijelimo skoro isti jezik, kulturu, pa i slavensko porijeklo, više nego sa Slovacima i Česima, i sigurno više nego sa Turcima s kojima Bošnjaci dijele vjeru i dugu historiju.
S jedne strane govorite kako nacionalizam ‘90-ih koči prosperitet BiH, a s druge strane da se pomirenje među običnim ljudima događa. Kako ugasiti nacionalizam? Kako doživjeti pomirenje u potpunosti?
– Naravno da koči. Nacionalizam je danas postao instrument održavanja na vlasti. Za razliku od Ratka Mladića, ne smatram da je Slobodan Milošević bio nacionalista ili fašista. On je samo iskoristio nacionalizam da dođe na vlast. Sličnih primjera političkog oportunizma ima i danas, ali mislim da ljudi, a pogotovo mlade generacije, danas mnogo bolje znaju šta žele, a šta ne. Ljudi žele da rade, da putuju, da uživaju u životu, da žive u svom i na svom. Mjesta ima za sve, a ne da čekaju na zaostale plate, penzije ili bježe na Zapad da za par eura po satu na crno rade najteže moguće poslove.
Nacionalizam nije nešto samo balkansko, danas je opasniji u nekim zemljama Zapadne Evrope nego kod nas. Već sam naglasio, pravi korak ka pomirenju, koje se već u mnogim segmentima javnog i privatnog života već desilo, jeste suočavanje s prošlošću, poštovanje drugih i drugačijih i traženje puteva za saradnju, traženje onog što nam je zajedničko. Rat i mržnja nikad i nikom nisu donijeli dobro, a jedan je život, često jako kratak.
Živite svih ovih godina negdje na pola puta između Nizozemske i Prijedora, između Belgije i Kozarca. Iz te perspektive, uz suočavanje sa svime onim što se dogodilo ‘90-ih, pretpostavljam da vidite kako ima stvari koje se jednostavno mogu uraditi za bolji život svih. Imate li ideja za poboljšanje života povratnika i njihovih susjeda, svih onih koje je vihor rata odnio od svojih kuća, jednostavno rečeno Bosanaca i Hercegovaca svih vjera i nacija?
– Za početak mislim da je bitno s jedne strane raditi na ‘ispravljanju’ onog što se može bar malo ispraviti, znači riješiti prava logoraša i ostalih žrtava torture u cijeloj zemlji, traženju nestalih, procesuiranju ratnih zločinaca. Time se kod preživjelih vraća vjera u pravdu i u pravnu državu. Znači povjerenje u ljude koji s ratom i zločinima nemaju ništa. S druge strane, jako je važno iskoristiti naše potencijale, jeftinu radnu snagu, turizam, trgovinu sa zemljama na Zapadu, a time i povezivanje naše dijaspore sa maticom. Imamo veliki broj primjera firmi po cijeloj Bosni i Hercegovini koje su veoma uspješne i, uz dijasporu, održavaju našu ekonomiju i kakav takav standard. Dijaspora s druge strane, umjesto da šalje novac, treba da ga ulaže u nove investicije. Pametnije je onima bez posla omogućiti da sami zarade novac, nego stalno slati ili donositi novac. Ljude treba naučiti da sami love ribu umjesto im davati ribu, a na to su mnogi izgleda naučeni.
Tvrdite li i dalje, bez obzira na sve zločine, tragedije, stradanja koja su se ovdje događala u ratovima ‘90-ih, ‘40-ih, pa i prije 100 godina, da Bosna i Hercegovina može Europu i svijet učiti toleranciji i suživotu?
– Naravno. Jevreji su 1492. protjerani iz Španije i završili u otomanskoj Bosni, pobijeni po cijeloj Evropi četrdesetih, a mnogi po Bosni spašeni od strane komšija muslimana. Profesor David Kamhi iz Sarajeva je samo primjer. Do prije 300 godina u Holandiji su žene palili na lomači jer su navodno bile vještice, a mi smo do prije 100 godina živjeli zajedno i u miru. Balkan nije nikakvo bure baruta kako mnogi na Zapadu misle. Dokaz tome su tri bogomolje u istom dvorištu u Bosanskoj Krupi ili četiri bogomolje u Sarajevu. Svaka zemlja je imala svoj mračni period o kojem nerado priča, ne samo Njemačka, nego i Francuska po kolonijama, Velika Britanija, SAD, Švedska, Belgija, Španija…
Danas u nekim evropskim zemljama političari jasnije i glasnije šire mržnju i time osvajaju glasove. Toga ima i u Bosni i Hercegovini, ali s obzirom da je rat samo 22 godine iza nas, mislim da i dalje imamo dobro prolazno vrijeme. Bitno je da se taj nacionalizam javno razgoli kao što to čine neki političari po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj ili od ove godine Amir Reko sa svojim pokretom Most 21. Ljudi to polako prepoznaju i uprkos dešavanjima po Siriji, Evropskoj Uniji, SAD-u, ja sam i dalje optimista da će Bosanci i Hercegovci znati prepoznati kako dalje. Mi sebi ne smijemo dozvoliti da nas slijepa mržnja i laži o prošlosti dovedu do novog rata. Dosta je što je naša generacija osakaćena. I previše.
(Al Jazeera)
Add comment