svaboSjedim ljetos kod Leonarda na kafi na terasi i onako gledajuci oko sebe shvatih da je bas tu negdje gdje je sad terasa, Ramina obucarska i malo dole nize nekad stajala zgrada starog Omladinskog doma. U produzetku doma je bilo malo spremiste u kojem su vatrogasci drzali svoju opremu koju su ljubomorno cuvali i cistili a mi djeca koja smo isla u Zutu skolu smo zavirivali u to spremiste i cudili se raznom halatu, sirokim metalnim metlama, velikim sjekirama i bljestavim sljemovima.
Mene je najvise privlacila zarko crvena motorna vodena pumpa. Zbog te iste pumpe sam svaki put trcao za vatrogasnim kombijem koji bi par puta godisnje bio parkiran negdje uz Starenicu bas da bi se napravila vjezba i testirala pumpa.
Ismet Fazlic, komandir jedinice , nista nije prepustao slucaju. Vjezbalo se do perfekcije a sva oprema bi bila pregledana do u detalje.
Koliko me je , kao dijete, sva ta ozbiljnost vatrogasaca privlacila, toliko sam se pomalo i ustrucavao discipline koja je vladala medju njima.
Nakon par godina izgradi se novi Vatrogasni dom, a vatrogasci uselise u prostorije vece i ljepse od onog spremista u Omladinskom domu.
U novom velikom Domu se preko dana igrao stolni tenis i bilijar a gore u desnom uglu je uvijek bio gramofon.gdje su se slusali hitovi od Sabana Saulica pa sve do psihodelicnog Pink Floyda.
Ismetovog najmladjeg sina Micu sam najvise znao preko rodbinske veze njegovog starog i moje mame. U pocetku je nasa konverzacija obicno ostajala na : ‘’Djes’ rodjak, sta ima’’?
Vremenom je Mica postajo moj najveci jaran i zahvaljujuci bas tome poceo sam polako dolaziti u Vatrogasni dom i satima gledao Hameda Fazlica koji je obicno popodne imao partiju stolnog tenisa sa Ahilom-Njonjom.
Divio sam se Ahilovim refleksima i Hamedovoj snazi.
Jedno popodne dok sam po obicaju gledao ove legende kozarackog ping-ponga, otvorise se vrata Doma i u njega udje Ismet Fazlic. Gledajuci po Domu ugleda mene i onako sa cigarom u ustima pomalo strogo rece: “Ooooo, rodjak, opet ti ovde! Pa sto i ti ne bi postao vatrogasac’’?
Ove me rijeci zatekose a nakon par trenutaka osjetih nekakav ponos. Jos se nisam dobro snasó a vec sam sjedio sa Ismetom-Cicom u njegovoj kancelariji a on onako ozbiljan sa naocalama je unosio moje podatke u knjigu clanova DVD-a Kozarac.
Posto sam tad imao tek nekih 12-13 godina moje clanstvo se svodilo na ciscenje opreme i Doma .
Najvise posla bi bilo upravo kad bi negdje izbio pozar a kozaracki junaci se vratili poslije obavljenog posla.
Mi bi onda prali i slagali vatrogasna crijeva koja su “tuknula’’ po izgorjelom sijenu ili zapaljenom drvetu I bila sva umazana pepelom.
Svi mi ‘’mali vatrogasci’’ smo cisteci opremu nakon pozara slusali price nasih starijih kolega i mastali o tome kako cemo i mi jednog dana biti medju onih 8-9 vatrogasaca koliko je moglo stati u nas FAP i biti dio udarne ekipe Vatrogasnog.
Pozari su obicno bili javljani stanici milicije ili direktno u Vatrogasno a u vrijeme kada telefon nije bio uveden u sve dijelove Kozarca, ljudi su dolazili autima ili na biciklu i cesto direktno ‘’ulijetali’’ u Fazlica avliju trazeci Ismeta.
Nama koji bi se tada zatekli u ili oko Doma, ovi signali su bili dobro poznati pa smo vec nakon skripe kocnica ispred Ismetove kuce otvarali velika vrata garaze u kojoj je uvijek spremno stajao FAP na desnoj strani a na lijevoj TAM-ov kombi.
Ukoliko bi Ismet bio u Domu, slijedilo bi otvaranje metalnog sanducica na zidu pokraj televizora i aktiviranje sirene. Tri puta zavijala bi sirena po 20 sec. sa pauzama od po 15 sec.
Ukoliko bi se pozar desio u popodnevnim satima kad je vecina vatrogasaca kod kuce, onda bi se mogla vidjeti sljedeca scena:
Iz Ismetovog dvorista bi prvo istrcao Mica Fazlic, za njim Hamed pa Mustafa a nakon njega Jasim-najstariji sin. Bas u onom redosljedu kako su im i kuce bile poredane.
Iz Memica puta slijedili bi Omer i Nagib Mahmuljin a ubrzo za njima Ismal-korparev sin i Curle.
U dnu carsije se mogao vidjeti (I gotovo cuti) Teufik-Mujagic-Brdo kako svojim dugackim koracima ‘’grabi’’ uz carsiju a za njim je slijedio Mirza Demirovic.
U vrhu carsije kod zeljezare ‘’izlijetali’’ su iza coska braca Safet i Rifet Besic a iz Starog Grada trcao je Ferid (Aalyjev stari).
Kod kina bi se pojavili Kapetanovici, prvo Ekro pa onda ostali. Raja koja je stanovala malo dalje dolazila bi na biciklu predvodjena Dedom Blazevicem.
Ono sto se nakon toga dogadjalo meni je licilo na nekakav ‘’organizovani haos’’. Kako je ko stizao, utrcavao bi u dio Doma gdje se nalazila oprema i u tom skucenom prostoru izmedju kombija, pumpe I drvene stalaze bi svi nasli ‘’svoje’’ cizme i kombinezone.
Dok bi sofer (obicno Hamed ili Omer) vec izvozio FAP , na onom uzvisen dijelu parkinga vec je stajala spremna ekipa.
Dok se ova ‘’trka’’ priiblizavala kraju , sirena za uzbunu bi zavrsavala svoj dio posla. Obicno su bila potrebna TRI minuta od pocetka sirene da bi sve bilo spremno za pokret.
Odmah moram reci da niko nije mogao uci u vozila bez prethodnog Ismetovog odobrenja.
Znao je Ismet da ima nesto vrijednije od svih zapaljenih kuca i stala, znao je da odgovara za sve nas i da na gasenje mogu ici samo najsposobniji.
Nakon sto bi se vatrogasci nabili u vozila kó sardine , uz zavijajuci ton, grmio bi nas FAP prema pozaru.
Svi mi koji nismo stigli ili nismo mogli ici na gasenje ostali bi u Domu do povratka vozilá i bili u rezerva ukoliko bi bilo potrebno vise ljudi za gasenje pozara. Tada bi se svi natrpali u kancelariju gdje su vec obicno sjedili Jasim Fazlic i Ismal koji su preko radio stanice odrzavali kontakt sa vatrogascima.
U medjuvremenu su pristizali stariji clanovi: Eno Besic, Bajram, Irfan… i tad je pocinjala klasicna prica: Sta je ko radio kad je zasvirala sirena?
Mi mladji smo gotovo napamet znali sta ce ko reci.
Eno bi taman poceo sa obavljanjem svoje bracne duznosti dok je Bajram stavljao prvu kasiku u usta.
Cini mi se da su pozare, pored nesretnika kojima se zapalilo imanje, najvise mrzile kozaracke cure kojima su momci bili vatrogasci.
Zvuk sirene je bio nesto na sto smo svi mi gotovo instinktivno reagovali. U tom trenutku je sve bilo manje vazno, cak ni tama ‘’iza skole’’ –jednog od poznatih mjesta gdje su dolazili zaljubljeni, nije uspijevala zadrzati zaljubljene vatrogasce.
Ostavljali bi svoje cure i gotovo zacarani zvukom sirene trcali prema domu….
(Otrgnuto od zaborava;iznogud)
Add comment