svabo
Danas sam dosta vremena proveo “kopajuci” po arhivu kozarac.ba, i vjerujte mi da tu ima mnogo dragulja a i “bisera”, i ozbiljnog i saljivog, mudrog i ludastog. Dosta traceva i dosta slika koje danas predstavljaju pravu vrijednost. Dosta djecijih slika danasnje omladine, dosta beba koje su prohodale ai dosta onih koji su preselili na Ahiret, kojih se cesto sjetimo kako u nasim dovama tako u pricama, koje polako prelaze u istoriju i cuvaju sjecanje na jedno vrijeme, kada se Kozarac dizao iz pepeala, ponosno izranjao iz rusevina, vracao ptice u svoja njedra.
Istina je da je u povratku bilo dosta gresaka, organizacionih, urbanistickih, bez neke jasne strategije osim gole zelje za povratkom, i bilo je dovoljno da samo gledamo u Kozaracki kamen, pijemo Sedru, hodamo po Kozari pa da budemo sretni i zadovoljni.
Radovali smo se svakom ponovnom susretu nakon godina lutanja, vracali i budili uspomene na stari Kozarac, polako ga ozivljavali, budili iz kome u koju je zapao nakon agresije, pljacke, paljenja i sistematskog razaranja.
Logicno je da su se pravile greske, mi smo narod koji je prezivio genocid, koji je obezglavljen, cije je drustveno tkivo rastureno, osakaceno. Sistematski, hirurski precizno, birali su se ljudi po logorima, birali su prvo ugledne, uspjesne, obrazovane, a kada su nas desetkovali, krenuli su odreda da namire planiranu cifru i znali kad treba stati da ne bude genocid…
Ostale su brutalno lomili, kontinuirano drzali pod terorom i strahom, nanoseci im trajne psihicke oziljke, bol za citav zivot i na kraju protjerali.
Zbog toga smo i imali gresaka, spontano smo se poceli vracati, opijeni uspjehom povratka, radoscu zbog novog zivota, vremenu da zatvorimo ratnu knjigu. Nazalost tu knjigu, ovako kao i ja u tracevima, pisemo svaku ubogu noc, bilo na FB statusima, komentarima, bilo sa pjesmama, u nasim mislima, snovima, nasim kosmarima.
Nismo imali strucnih ljudi, pa ni danas, ja sam najbolji primjer toga, zavrsio sam fakultet u Travniku 17. Viteske, magistrirao sam u roku na RPG-u i a doktorirao pogotkom kroz prozor wc sa 400 m udaljenosti, a danas kao nesto pisem, suocavam se sa prosloscu, ufuravam se da sam ptica koja ne uci ornotologiju, ti mislis da tukac ne zna…, glumim novinara, urednika…
Ali, pored svega, ono najbitnije:uspjeli smo!!!
Vratili smo se, izgradili i odrzali, sad je vrijeme da krenemo dalje!
Vrijeme je braco i sestre, dragi moji Kozarcani, kako da vas nazovem a da vas dozovem, da se odmrznemo iz slika ‘92.
Ne da zaboravimo, ne da izgubimo sjecanje, vec da ga odmrznemo, da vidimo da zivot svakodnevno melje i da smo zaista na gubitku, osim onih koji vjeruju i cine dobra djela, osim onih koji jedni drugima preporucuju istinu i strpljenje, i da svakom sekundom tuge, ljutnje ili mrznje gubimo trenutak srece, ljubavi zadovoljstva.
Dragi moji, ne kukam ja, zaista, ja branim ovaj zivot, zivim u Kozarcu vec 16-17 godina, djeca rastu, neka su me vec prerasla, hocu da budem optimista do kraja svoga zivota i da mogu i u lesini vidjeti da je imalla lijepe zube, da mi je casa uvijek polupuna, a ne poluprazna, iako ni sam ne znam kako cu prezimiti, gdje cu pronaci tu nafaku koja mi je propisana, jer draga braco i sestre, kad nam nafaka istekne, kad ne budemo imali nafake ni jednog vise uzdaha, tad cemo se suociti sa pravom Istinom i Pravdom, i znacemo ko je bio mrav koji je nosio kap vode da ugasi lomacu pripremljenu za Poslanika Ibrahima a.s., ko je vjerovao u taj Dan i zaista se pripremao za njega.
Prvi hadis koji sam naucio u zivotu, ne znam koji sam prvi cuo i upamtio, ali nekako ovaj sam prvi naucio i gledam da ga svakodnevno sprovodim u praksi, a on glasi:“Zaista se djela cijene prema namjeri, i zaista, svakom čovjeku pripada ono što namjeri. Pa čija hidžra bude Allahu i Njegovom Poslaniku, hidžra mu je Allahu i Njegovom Poslaniku, a čija hidžra bude radi dunjalučke koristi ili radi neke žene kako bi je oženio, pa hidžra mu je onome čemu ju je i učinio.”. I zaista svakodnevno trebamo da preispitujemo nase namjere, zbog cega nesto radimo, i sta nam je cilj.
I naucimo da zaista Allah ne gleda u naša tijela i izgled, nego gleda u naša srca!
Pisem o problemima, jer zelim da ih rijesim, ne svojim privatnim vec nasim zajednickim i mojim i tvojim koji ovo citas a osjecas se dijelom ove kasabe podno Kozare, gdje svako svakog zna, gdje se od muhe pravi…
Ne pisem o Bratstvu zbog toga da to bude vijest, vec zbog toga sto zajedno sa Upravom FK Bratstvo pripremam godisnju Skupstinu, za 29. dcembar, na kojoj ce se odlucivati o buducnosti ovoga kluba. Pisem o Bratstvu jer zelim da pomognem da se klub ne ugasi, pogotovo ne sad, kada imamo pomaka.
Bez obzira na kafanske i FB traceve o situaciji u Bratstvu, bez obzira nas tradicionalni hasumluk, smatram da danas Bratstvo ima dobru osnovu da se moze uz malo reorganizacije, i malo jace podrske, dici na na jos veci nivo.
Danas imamo kakve takve uslove za rad i trening, posebno sa djecom, imamo opremu i sto je najbitnije imamo kadar, imamo nastavnika, pedagoga Nadira, imamo naseg Zerica, koji danas rade sa preko 50 nasih djecaka a sto je zanimljivo istaci i djevojcica i imamo zensku ekipu sa zaista istaknutim pojedinkama koje odlaze da igraju i u Banjaluku. O tome semo svakako vise pisati u buducnosti.
I to je najbolji osnov da se krene dalje, strateski ulagati u nove generacije i gledati kako da im poboljsamo uslove i sredinu za rad.
I moja Esma je krenula Emanovim stopama i mogu reci da sam ponasan babo.
Zbog svega ovoga pisem, zbog nase djece, i nije ovo meni posao, ne radim ja ove traceve, ja ih zivim.
Zato vas i pitam sta mislite o turniru, da se ne trudimo dzaba, pa bolje je uzeti cisti para od vasera i kako tako planirati nastavak takmicenja, registraciju igraca, kotizaciju, itd.itd. nego da se trudimo i trosimo i da na kraju ne dodje niko, ili sto je jos gore, izbije tuca?!
Vrijeme je Kozarcani da se pogledamo oci u oci, dijaspora i domorodci, subatari i ctvrtkovci, petrovdanci i bajramci, zar Vam nije dosta citanja?
Sad ce carsija malo zivnuti, bice prilika da se okupimo, svako u svome taboru, udruzenju, stranci, dzamatu, i vidimo gdje smo to danas i sta to Kozarac danas ima a sta nema?
Lako je pricati o problemima, uocavati ih, tesko ih je rjesavati, zato su valjda problemi. Lako je biti u opoziciji, igrati na kartu, jesam im rekao (a sta si postigao?) Dok god se, za primjer, Udruzenje gradjana Optimisti2004 ne skinu sa sramne Prijedorske crne liste, a za to sam izrazito ponosan, jer smo stavljeni na crnu listu zato sto smo se borili za jednakost i pravo na sjecanje, i sve sto se bude pricalo, vazilo, davalo u kojekakve amandmane i slicno za mene kao Optimistu su obicni popularizam i sitno politikanstvo, i cjenicu samo onog ko nas jednog dana skine sa te liste. Ne branite nas vise, pet godina smo na listi bez ikakve podrske Opstine, a imamo sigurno i mozete se u to uvjeriti, rezultate iza sebe, ma kako oni mali izgledali, jer mi sadimo masline cije ce plodove brati oni sto dolaze za nama, ako uopste i dodju, neuzubillahi, kako je krenulo…
Evo jedan problemcic, iz rukava, onako dok setam ovim filigranskim plocnicima, ovom alejom divljeg kestena, izvor Zesta u sred carsije 🙂 tece danima, da ne kazem mjesecima, ima godina, i??
Ko je kriv? Onaj ko pise ili ciji je Izvor, ili ko s tim upravlja i naplacuje usluge?
Ne znam, znam da nije dobro da ovako dugo sijelim nakon jacije, i da je davno bilo vrijeme da sam u krpama, nego da ovako tipkajuci, dozivajuci, nadajuci se, cekam sabah sa…
Gledacu da izbjegavam ono sto me se ne tice, pokusacu da pratim ono sto je nase, zajednicko, zelim da budem optimista…
Da bi odskocio, treba dobro dotaknuti dno, mi smo na dobrom drustvenom dnu, vrijeme je za kolektivni odraz!
Novi dan, nova nafaka…
Do dana kad nam nafaka istekne, kad ne budemo imali ni jednog vise uzdaha, tad cemo se suociti sa pravom Istinom i Pravdom, i znacemo ko je bio mrav koji je nosio kap vode da ugasi lomacu pripremljenu za Poslanika Ibrahima a.s., koje vjerovao u taj Dan i zaista se pripremao za njega.
Sabah hajrullah, dobri moj narode…
Add comment