Kozarac.ba

SREBRANICA-Marš mira

Ove godine isao sam prvi put na Mars mira u Srebrenicu. Okupili smo se spontano, ideja je krenula od Cere, jedni su je odmah prihvatili, jedni su kasnije odustali, bilo kako bilo ove godine smo ipak iz Kozarca krenuli organizovano kao grupa. Vjerujem da ima nasih ljudi koji su ranije ucestvovali na ovome marsu, kao pojedinci ili sa grupama iz drugih mjesta, ali ne znam da je do sada isla grupa koja bi ujedno i prestavljala Kozarac u Srebrenici.

Zaista, moram istaci nase Sabita i Ajdina Djonlagic, koji na put Srebrenici krenuli iz Bihaca na biciklima. Bio mi je neopisiv i drag osjecaj ponosa kad smo se sreli u Potocarima!

Kozarac i Srebrenica povezani su, nazalost, s tom groznom rijeci GENOCID, koji je, slicno nasem putovanju, krenuo iz Kozarca a zavrsio u Srebrenici, ali ne bih o tome, iako je nas put i bio simbolicka podrska Srebrenici.

U grupi nas je bilo svakakvih, i imama i planinara i baustelaca, zbog ratnog iskustva, ja sam bio logistika, tako da sam bio zaduzen za prevoz stvari, pripremanje logora, nabavku hrane i slicno, dok je ekipa svaki dan marsirala u prosjeku preko 30 km po vrlo zahtijevnom terenu.

Ono sto me je najvise dojmilo, jeste taj osjecaj zivota kada se svede na one obicne fizioloske potrebe, pa se jedino brines gdje ces klanjati, jesti, spavati i da izvinete ici na wc. Kad ti se obicni poljski wc, nakon grmlja i siblja, cini kao dvorac, kad se kupas vani hladnom vodom i zadovoljan si da te barem ne zulja kamen ispod satora.

Dojmila me nasa bosanska mladost koja je marsirala ponosno, gordo i sa tugom, Nanicevi Buzimljani, koji su nosili preko dva metra zastavu na celu svoje kolone, nisu je spustali ni na najtezim dionicama, mjenjali su se na celu jedan za drugim, i nisu je spustali niti jednog trena. Ekpa momaka clanova kluba ekstremnih sportova, svi ko jedan, od glave do pete, nabrijani do daske…

Stare nane i didovi, koji bi, cini mi se prije umrli nego odustali od marsa…

Ovaj mars moze i treba u buducnosti, kada insallah, zakopamo sve sehide, posto je ovako i ujedno dolazak na kolektivni ukop 11. jula, da bude i svojevrsan ispit koji bi za cetiri dana marsiranja i spavanja u ne bas tako komfornim uslovima od djecaka pravio mladice a nas starije upozoravao na stvarne potrebe u zivotu, kao sto su zdravlje, hrana i sloboda.

Tako sam ga barem ja dozivio i gledao kao nesto pozitivno i da ne kazem obavezno za buduce generacije, da pamte ali i da grade novu buducnost.

Cetiri dana druzenja, avanture i na kraju osjecaj zadovoljstva kad se dodje do cilja je nesto sto se ne moze opisati i sto se treba dozivjeti.

Mi (logistika) smo isli zajedno sa Travnicanima kojih je bilo 50 ak na ovome marsu, koji su nam zbog iskustva dosta pomogli da nam na putu bude sto bolje i lakse.

Mogao bih napisati manju knjigu o ovoj avanturi, koliko se toga dozivi u tih cetiri pet dana, upozna novih ljudi, sretne poznanika, a i sami mi koji smo bili u ekipi imali priliku zbliziti se i dozivjeti zajednicke uspomene koje cemo moci nekada u buducnosti, pricati svojim unucima.

Ono zbog cega sam se najvise odlucio za ovaj tekst, jeste nas plan da ovo putovanje ponovo organizujemo. Optimisti ce obezbjediti sredstva za jedan kombi (8 ljudi) ali ako bi interes bio veci i bilo vise zainteresovanih, sto bi svakako bilo pozeljno, mogli bi organizovati i bus sa kombi pratnjom. Sve zavisi od naseg interesa, vjerujem da bi se pronaslo i sponzora koji bi nas podrzali u ovome projektu, kao sto je bilo nekoliko pojedinaca koji su nas podrzali ove godine, koji su sami na polasku prilazili i davali nam hedije da se nadje u putu, za kafe, hrane.

Iskreno se nadam da se naredne godine ici veca grupa, sad vec imamo dobrog iskustva i mogli bi se jos bolje pripremiti za ovu avanturu, koju svakako preporucujem svima nama koji smo u mogucnosti, pogotovo mladima…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.