aalyNa prijedlog Ivana Jakovčića Asocijacija liberalnih stranaka (Klub zastupnika Saveza liberala i demokrata za Europu), treća skupina po snazi u Europskom parlamentu, prihvatila je Rezoluciju o Srebrenici, koja je zatim proslijeđena u redovitu parlamentarnu proceduru.
Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice
Povod rezoluciji je dvadeseta godišnjica zločina, koja će biti obilježena 11. srpnja. Tekst ima karakter javnog apela: Pozivaju se Vijeće Europske unije, Europska komisija i sve zemlje članice da učine sve što mogu da se zločini genocida više ne ponavljaju. Dalje se ističe važnost politike pomirenja, u čemu veliku ulogu imaju vjerske zajednice, mediji i obrazovni sustav. (Uzgred rečeno: najveće vjerske zajednice, gotovo svi mediji i obrazovni sustavi u svim zemljama na području kojih se vodio rat prema pomirenju se drže izrazito negativno, dodatno produbljujući razloge koji su doveli do genocida u Srebrenici.) Jakovčićeva inicijativa ima simboličku vrijednost, jer dolazi iz Istre, jedne od onih ranjenih europskih regija u kojima se razvija kultura sjećanja, i u kojoj se manjinski propisi (primjena višejezičnosti, javne obavijesti na dva jezika i sl.) ne donose na osnovu statističkih tablica, nego uz pijetet i povećanu osjetljivost prema baštini zbrisanih, izbjeglih i nestalih.
Devedesetak godina nakon prvog i skoro sedamdeset godina nakon drugog istarskog egzodusa ta je pokrajina uzor međusobnog razumijevanja i pijeteta prema nestalima. Istra je duboko proživjela i pregorjela svoju prošlost – u čemu je Jakovčić kao dugogodišnji lokalni politički autoritet imao veliku pozitivnu ulogu – i lijepo bi bilo vjerovati da će jednoga dana Srebrenica i cijelo Podrinje biti nalik Istri.
Riječ genocid je, relativno nedavno, skovao poljski emigrant u Sjedinjenim Američkim Državama Raphael Lemkin. Načinio ju je od grčke osnove i latinskog nastavka, i prvi put je 1944. upotrijebio u jednom novinskom članku. Rođen 1900. u mjestu Volkovysk u današnjoj Bjelorusiji, od oca poljoprivrednika, s lijepim komadom zemlje, i majke koja je bila vrlo obrazovana, tako da mu je mogla prenijeti prva znanja iz umjetnosti, književnosti i filozofije, Lemkin je studirao lingvistiku na drevnom i slavnom Sveučilištu Jan Kazimierz u Lavovu. Govorio je devet jezika, i bio je iznimno darovit lingvist, s obećanjem velike karijere, ali se usred studija prebacio u Heidelberg, na pravo. Razlog je bio u svakom pogledu sudbonosan: nije mogao shvatiti zašto je zbog atentata na bivšeg turskog ministra unutrašnjih poslova osuđen mladi Armenac, ako taj ministar nije osuđen zbog vođenja kampanje u kojoj je postradalo milijun Armenaca? Kako to da veći zločin ostaje nekažnjen? Profesor na lingvistici u Lavovu mu je vrlo razložno odgovorio: tako što tog zločina u zakonu niti nema.
Lemkin je otišao na pravo ne bi li pronašao ime za nešto što još nije bilo ni opisano kao pojam. Bilo je u tome, jer je moralo biti, i autorefleksije židovskoga mladića. Ako postoji opis pojma i njegov precizno određen sadržaj, ako je za ubojstvo milijuna ljudi rečeno da je zločin, možda će sljedeći milijun biti zaštićen?
Nakon studija radi kao javni odvjetnik, bavi se kaznenim pravom i 1933. sudjeluje na konferenciji o međunarodnom kaznenom pravu, koja je održana u Madridu. Tamo je, pred Pravnim vijećem Lige naroda, održao predavanje, i pripremio esej, o zlodjelu barbarstva, kao zločinu protiv međunarodnog prava. Zlodjelo barbarstva s vremenom će se transformirati, više terminološki nego sadržajno, u zlodjelo genocida. Svojim je istupom izazvao, uglavnom, vrlo negativne reakcije – i to ne samo kod onih koji će uskoro krenuti u istrebljenje Židova – tako da je pod političkim pritiskom smijenjen sa svih javnih pozicija i jedno vrijeme se bavio privatnom odvjetničkom praksom. Četiri godine kasnije opet je u službenoj poljskoj misiji na međunarodnom kongresu o kaznenom pravu, na kojemu se prvi put govorilo o zločinu protiv mira kao o kaznenom djelu. Početkom rata, u rujnu 1939. kao vojnik sudjeluje u obrani Varšave, gdje je i ranjen. Od zarobljavanja preko Litve bježi u Švedsku. Samo zahvaljujući prijateljstvu s Malcolmom McDermottom, s kojim je nekad davno na engleski prevodio poljski kazneni zakonik, i drugovao s njim dok je ovaj radio kao gost-profesor na fakultetima u Varšavi i Krakowu, omogućeno mu je da kao ratni izbjeglica uđe u Sjedinjene Države. U Holokaustu će stradati četrdeset devet članova njegove obitelji, jedva da će mu itko, osim brata, i preteći. Tako ga je i sustigla njegova tema. (Prije nekoliko godina Yale University Press objavio je knjigu Totally Unofficial: The Autobiography of Raphael Lemkin, koju bi bilo dragocjeno prevesti…)
Nakon što je uveo pojam genocida u sve jezike civiliziranog i manje civiliziranog svijeta, bio savjetnik Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država i pravni ekspert i promatrač na Nirnberškom procesu, te nakon što mu je propao pokušaj da na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1945. inkriminira zločine protiv čovječnosti – ovaj put je odbijen od ratnih pobjednika – Lemkinu je, ipak, uspjelo da Glavna skupština Ujedinjenih naroda 9. prosinca 1948, uz presudno pokroviteljstvo Sjedinjenih Država, usvoji Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Istina, te se konvencije neće držati ni njeni donositelji, a u mnogim slučajevima ni sudovi. S vremenom, genocid je postao pravni termin, i sredstvo političkog pritiska. U posljednjih dvadesetak godina državni i paradržavni parlamenti, lokalne samouprave i mjesna vijeća, te skupine građana udruženih u kojekakve vladine i nevladine organizacije, većinom glasova ili aklamacijom zaključuju da se tamo ili ovamo zbio genocid. Ali uvijek je to za zločin počinjen u tuđe ime, obično u ime države, paradržave, lokalne samouprave ili mjesne zajednice koji nam nisu simpatični, ili ih smatramo neprijateljskima. Nitko još nigdje nije priznao ni osudio vlastiti genocid. Ili jest ako su ga na to prisilile međunarodne okolnosti, ratna kapitulacija ili slično.
Raphael Lemkin nije donosio pravnu normu, nego intelektualnu, civilizacijsku, pa i književnu formulu, po kojoj će se svijet nakon 1945. razlikovati od prethodnog svijeta. Njegov doprinos je i filološki, i lingvistički, značajno je proširio pojmovni svijet, a s njime i ono o čemu čovjek uopće može i misliti. Genocid je pokušaj uništenja ili uniženja etno-nacionalne, vjerske ili rasne skupine, i to ubijanjem, teškim ranjavanjem ili sakaćenjem, podvrgavanjem nepodnošljivim životnim uvjetima, sprečavanjem rađanja unutar skupine, prisilnim preseljenjem djece iz jedne u drugu skupinu. Lemkin je vrlo precizno razradio tehnike genocida, i postavio ih dovoljno široko, ali i nedvosmisleno, tako da se namjera i prva faza genocida prepoznaje u zatiranju nečije kulture i temperamenta, jezika i pisma.
Nakon Drugoga svjetskog rata u zločinima genocida postradali su mnogi narodi, plemena, vjerske grupe, ali je osuda počinitelja uvijek ovisila o međunarodnoj snazi i utjecaju političkih pokrovitelja onih koji su zločine počinili. A to su obično bile najmoćnije političke sile svijeta. U tome je i razlog što se pojam genocida u međunarodnoj sudskoj praksi drastično reducirao u odnosu na Lemkinovu definiciju. Umjesto da bude etička, civilizacijska i sudska brana zlu kolektivne mržnje, genocid se pretvorio u političko oružje, u hiperbolu nemuštih govornika, zapjenjenih domoljuba i šovinista svake vrste. Genocid se koristi kao prijetnja i kao uvreda. Ili se diskusija o genocidu posve prenese na pravni teren, ne bi li se tako izbjegla trivijalizacija. Osim što se tako jeziku oduzima riječ, a umu pojam o kojem bi morao misliti, tom svojevrsnom justifikacijom genocida i njegovim svođenjem na pravni termin, iznevjerava se veći dio onoga što je tvorac ovoga pojma pokušao promijeniti. I dalje je do suda hoće li osuditi onoga koji ubije milijun ljudi, dok će onoga tko je ubio jednog čovjeka svi smatrati ubojicom. Riječ ubojica nije, naime, uže pravni termin.
Raphael Lemkin nikada nije dobio Nobelovu nagradu za mir. Umro je 1959. u New Yorku. Ljudima je proširio vidike, važno je utjecao na odgoj poslijeratnog antifašističkog svijeta, na čovjekovu savjest, kao i na filozofiju te književnost. Zločin nije spriječio, ali je zločincima otežao. Svojim tonom i naglascima Jakovčićeva rezolucija o Srebrenici na čas nas vraća Raphaelu Lemkinu, kulturi sjećanja i pomirenju.
svabo
Add comment