Delegacija Zenice u posjeti firmi Arifagić

Nakon ugodne prepiske sa zaposlenicom Arifagić Investmenta, dogovaramo posjetu firmi u Trnopolju. Put nas vodi kroz predjele i mjesta gdje se stiče utisak da katastrofična slika Bosne i Hercegovine koju prvo sami slikamo, a onda nas i drugi nukaju na to isto, i nije baš tako crna. U Jelahu se sve prelama od auto salona i drugih MSP-a, dalje prema Tesliću i Čelincu vide se dobro uređena gazdinstva, ali i dosta neobrađene zemlje. Još je zima i vegetacija miruje. Prizori bi bili impresivniji da je proljeće kad se priroda budi jednako i ovdje i tamo, ne hajući za entitetske granice.

Dolazimo u Trnopolje. S obje strane puta niz dobro građenih kuća, neke od njih potpuno nove i veoma moderne, mada puste. Ukaže se tu i tamo tek pokoji stanovnik. Slika i lijepa i tužna. Lijepo je vidjeti tako uređeno naselje, tužno što nema vreve i one nestrpljivosti da se s prvim danima proljeća započnu pripreme za dolazeću sjetvu.

Približavamo se velikom privrednom objektu za koji pretpostavljamo da je farma kompanije Arifagić. Skromna tabla na putu potvrđuje našu pretpostavku.

U dvorištu nedovršena kuća, ispred nje radnička menza, a podalje objekat farme. Po uređenosti i na prvu vidimo da je farma u fokusu cjelokupne slike i to ne samo zbog svoje veličine.

Zvonimo i vrata otvara visok snažan čovjek. Pogled mu je proniciljiv i ponešto oštriji nego što bi se očekivalo u ovakvoj prilici. Izgleda da ga je život naučio da povjerenje nikome ne poklanja tako lahko. 

Ulazimo u privatnu kuću gdje se nalazi i administracija firme. Odmah je jasno da je to privremeno rješenje, da se prava upravna zgrada ima tek napraviti. Zasad, dovoljno je par kancelarija.

Nakon razmjene uvodnih rečenica, razgovor počinje teći glatko i neusiljeno. Jusuf Arifagić govori o projektu uzgoja crvenih norveških krava, po svemu odgovarajućih bosankoj klimi i uslovima uzgoja, kao da pred nas iznosi najfiniji sublimat svojih dugogodišnjih proučavanja, bez suvišnih detalja, fokusirano i znalački, apsolutno ovladavši tehnologijom pa više ne znate da li se on profesionalno bavi genetikom, elektrotehnikom, veterinarstvom, inžinjeringom, agronomijom. Nesviknuti na ovako konkretni govor od nepoznata čovjeka lišen diplomatskih vrdanja i intelektualnog pehlivanstva, ulazimo sve dublje u razgovor koji se kreće u različitim pravcima i prelazi na teme ratnih dešavanja u Kozarcu, zatočeništva u logorima, izbjeglišta u Norveškoj, povratka, vizije budućnosti Bosne i Kozarca u njoj.

– Kad se ujutro probudim i pogledam svoje Potkozarje, vidim stotinu mogućnosti – kaže Jusuf ne primjećujući koliko je ta rečenica iščašena od bh stvarnosti gdje ljudi sveudilj ponavljaju mazohističku mantru da je ovo najgora od loših zemalja na svijetu. Na našu začuđenost samo će odlučno uzvratiti: U logoru sam sebi rekao: Nikad ne smiješ pokleknuti, nikad oboriti glavu.

U izbjeglištvu se brzo snašao, njegova komunikacija dovela je do brzih rekacija norveških vlasti pa se proces upoznavanja dvije kulture ubrzao na zadovoljstvo obiju, norveška je kraljica pohodila naše izbeglice, a oni su opet shvatili da su došli u zemlju koja pomaže i hrabri, ali ne trpi lezihljeboviće i parazite.

Pokazuje nam konačno farmu. Vlastiti izvor vode, gumeni pod u štali, regulacija mikro klime, velike četke gdje se krave same čiste i masiraju, automatsko izmužavanje, krevetići za telad, posebno mjesto za bikove, nosioce genetskog materijala. I kao da sve to nije dovoljno, pokazuje nam muzičku liniju odakle se kravama pušta muzika, a povrh toga i CD Safeta Isovića koji mu je na poklon donijela Ambasadorica Norveške. Ne znam da li je Sajo nekad pomišljao da bi se njegov sevdah mogao koristiti u slične svrhe, ali sam siguran da bi mu to bilo po volji.

Dogovaramo naredne korake – razmjenu znanja i konkretne vidove saradnje ove firme sa Zenicom. Prva bi bila predstavljanje tehnologije uzgoja crvenog norveškog govečeta zeničkim uzgajivačima u aprilu mjesecu. Po iskazanom interesu farmera, sjemenski materijal bi mogao ući i u zeničke farme uz obavezu da se sačuvaju ženska telad i do narednih generacija stvori čista pasmina koja bi uz pravian uzgoj i prilagodljivost našim klimatskim uslovima, ponudila mogućnost zapošljavanja većeg broja ljudi. Uz to, udruživanje farmera na kojem tako uporno i neumoljivo insistira EU moglo bi u zemlju donijeti svježi novac i potporu uz višestruke koristi. Arifagić u svemu nudi nesebičnu pomoć.

Dogovaramo naredne susrete u Zenici i Prijedoru gdje bi trebalo da se održi susret sa poslovnim ljudima dijaspore i razmotre mogućnosti ulaganja u zemlju. Obilazak završava na Spomen obilježju u Kozarcu gdje Jusuf s ponosom govori o bogatoj povijesti ovog kraja, ističe zanimljivosti vezane za šaroliki nacionalni sastav sanovništva i herojstvo svojih sugrađana, ne pominjući vlastito.

Kakav bi bio junak našeg doba, pitam se često ovih dana. Dok razmišljam o tome pokušavam napraviti profil Jusufa Arifagića kako sam ga vidio prilikom našeg prvog susreta.

Logoraš koji oprašta, vojnik koji odlučno brani rodnu grudu, prognanik koji širi dijalog, biznismen koji zna da patriotizam dolazi prije profita, čovjek kojem je vjera važnija od religije, bogataš kojeg je djed naučio da se o sirotinju ne smije ogriješiti, vođa koji ne voli riječ entitet, ali mu je zato draga riječ cjelovitost, vizionar koji zna šta bosanskom čovjeku treba, diplomata koji povezuje strance i domaće, dijasporu i maticu, poslodavac koji radnike tretira kao članove porodice.

Imamo li snage proglasiti takvog čovjeka junakom našeg doba, ili bismo radije odigrali još jednu partiju omiljenog bosanskog sporta traženja mahana i podmetanja klipova. Ovaj odgovor svako od nas mora sam za sebe naći.        

(Zijad Imamovic; Zenica.ba)