svabo
Kozarac, mjesto u sastavu prijedorske općine, u godinama nakon rata postalo je simbolom obnove i povratka. Spaljeno, porušeno, ali voljom njegovih mještana sada se o njemu govori kao o bosanskom Feniksu, ali i nekoj vrsti bošnjačke enklave u bh. entitetu RS.
Skupe kuće, bazeni, nekoliko firmi, ugostiteljski objekti, veliki broj džamija, sve je to slika sadašnjeg Kozarca, koji živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su iz ljubavi, ali i inata, ponovo sagradili ovo mjesto nakon rata, iako većina ne živi tu. Kozarčani su i dalje rasuti po svijetu, uglavnom iz nužde, jer čak i kad bi se htjeli u potpunosti vratiti, posla nema dovoljno za sve.
Ovo mjesto je u potpunosti "živo" samo ljeti. U to doba godine kroz Kozarac prolaze skupocijeni automobili sa inozemnim registarskim oznakama, priređuju se okupljanja Kozarčana, obilježavaju se godišnjice, ali tokom ostatka godine mali broj njih zaista živi tu. Impresivni bazeni koje su sagradili mještani privlače ljude i iz drugih mjesta, pa je ljeti sve krcato.
Ekipa portala Klix.ba je posjetila Kozarac. Prolazeći korz mjesta u entitetu RS, gotovo nigdje ne možete vidjeti obilježje države BiH, no u Kozarcu je to drugačije. Naš domaćin Teufik Kulašić, predsjednik tamošnjeg Medžlisa, dočekao nas je ispred prostorija mjesne zajednice na kojima je bh. zastava. Ništa čudno za Kozarac, kaže nam.
Na prvi pogled Kozarac se čini kao idilično mjesto u kojem žive imućni ljudi. On to i jeste, samo što većina ne živi tu i u svoje domove svraća tek tokom godišnjih odmora.
"U Kozarcu je uvijek živjelo oko 95 posto Bošnjaka, zato je i stradao toliko u ratu. Sve ovo što vidite je bilo porušeno. Samo dvije zgrade su ostale, to je škola i još jedna stambena zgrada. Ova zgrada mjesne zajednice je nakon poratne izgradnje ponovobila minirana. Uradili su to protivnici povratka", podsjeća Kulašić.
Teško je procijeniti koliko ljudi sada zaista živi ovdje, kaže nam, ali ne više od 8.000. Prije rata šire područje Kozarca je brojao do 22.000 stanovnika, do 1963. godine je bio i zasebna općina, a stanovnici ovog mjesta bi rado željeli da tako ponovo bude.
"U tom slučaju bi, da tako kažem prodisali, jer ova zajednica koja nas je protjerala i poubijala, i dalje nam visi nad glavom. Manje-više, ti isti ljudi su na vlasti i mi zbog toga nemamo prosperiteta. Budući da pripadamo Prijedoru, koji je dobio status grada, logično bi bilo da mi budemo općina", kaže Kulašić.
Priča kaže da su Kozarčani jednom prilikom pitali čak i Milorada Dodika, entitetskog predsjednika, kakve su šanse da se odvoje u smislu formiranja zasebne općine, a da im je on odgovorio kako je to nemoguće, jer se ne mogu sami finansirati. Na to su ga oni pitali, s obzirom da su imućni, koliko košta Banja Luka. No, to je vjerovatno samo šala.
"Zaprvo je nama vlada Mladena Ivanića dala takav odgovor. Oni su se maltene ‘sekirali’ da mi nećemo moći funkcionirati iz ekonomskih razloga. To je bio zvaničan odgovor. Za Dodika ne znam, možda ga je neko i pitao koliko košta Banja Luka", dodaje Kulašić kroz smijeh.
Međutim, Kozarčani jesu vrijedni, tako je bilo oduvijek, pa i ne sumnjaju da bi se mogli sami finansirati. Ovdje nečije dvorište vrijedi više nego prosječna kuća, pa se nekada i našale da su bosanski Beverly Hills.
"Na posljednjem popisu se pokazalo da Kozarac broji više od 20.000 stanovnika. Normalno, popisali smo i dijasporu, jer ako je neko uložio toliko u svoju imovinu, sigurno će se nekada vratiti", optimističn je naš domaćin.
Jedan zaseok u ovom mjestu nazivaju "mala Švicarska", jer su svi njegovi stanovnici sada u toj zemlji, čak i tamo žive jedni blizu drugih. U toj zemlji su krenuli od ničega, radili su najteže poslove, a sada su neki vlasnici firmi koje veoma dobro posluju.
Kozarac ima 14 džamija. Sve su bile porušene, ali su sagrađene ponovo, neke i veće. Jedna od njih će ipak ostati porušena, kao podsjetnik na teške ratne dane.
"Ima džamija u koje se ide moliti, ali i ima i kafana gdje se pije. Naše hodže uvijek kažu neka nama naših Kozarčana, pa i onih u kafani", kaže Kulašić.
Esad Menković je jedan od Kozarčana koji je obnovio svoj dom, ali s porodicom i dalje živi u Njemačkoj.
"Bio sam logaraš i prošao sam kroz četiri logora, Keraterm, Omarska, Manjača i Trnopolje. S porodicom sam poslije otišao u Njemačku. Snašli smo se tamo, morate se se snaći i opstati. Kuću smo obnovili nakon rata. Da li ću se potpuno vratiti u Kozarac, to ne znam još. Jednog dana sigurno hoću, bar kad budem u penziji, a za ranije ne znam. Vratio bih se kada bi ovdje dobio posao. Moja djeca su rođena tamo, tamo idu se školuju, a da li će se oni vratiti ne znam, ta je odluka na njima, mada teško će na to odlučiti, jer u Njemačkoj bolje žive", kaže Menković.
Sa područja Kozarca u ratuje je ubijeno 1.226 civila i vojnika. Ovo je jedno od rijetkih mjesta u entitetu RS gdje je sagrađeno veliko spomen-obilježje ubijenim Bošnjacima.
"Veliki broj Kozarčana je bio u logorima. Ja sam bio u Keratermu. Ovdje se, kao i na nekim drugim mjestima dešavalo da su Bošnjake ubijali Srbi koje su poznavali. Nekad 2000. godine ja sam se vratio ovdje sa malom djecom. U početku, nakon rata, povratak je bio slab, ljudi su jedva donosili odluku da se vrate na svoja ognjišta, uglavnom su to bili stariji ljudi", podsjeća Kulašić.
Kozarčani se hvale i time da su u tom mjestu rođena tri generala, Sakib Mahmuljin, Fikret Čuskić i sadašnji zamjenik komandanta za operacije Operativne komande Oružanih snaga BiH general Sakib Forić.
Add comment