“O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)
Allahove blagodati prema nama su brojne i kada bismo ih brojali, nikada ih ne bismo mogli pobrojati. Jedna od tih brojnih i ogromnih blagodati jeste blagodat govora, blagodat pojašnjenja onoga što čovjek misli i osjeća, blagodat komuniciranja s drugim ljudima. S pravom ova blagodat zahtijeva izražavanje velike zahvalnosti Uzvišenom Allahu.
Riječi pojašnjavaju čovjekov moral i njegovu razumnost. Sve dok čovjek šuti, ljudi ga ne mogu ocijeniti, ali kada progovori, tek tada dobivaju sliku o njemu, upoznaju njegova razmišljanja, njegovo ponašanje i karakter. Otuda je potrebno da se svaki čovjek, prije nego što progovori, zapita: “Ima li potrebe da govorim?”, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori samo dobro ili neka šuti” (El-Buhari, 6475, Muslim, 47). Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Tako mi Onoga pored kojeg nema drugog boga, na dunjaluku ne postoji ništa preče da boravi u dugotrajnom zatvoru od jezika.” Ljudi koji ne vode računa o svom govoru, dopuštaju da njima upravljaju njihovi jezici, vodeći ih tako u propast i na stranputicu. Stoga islam posvećuje mnogo pažnje svim oblicima i načinima verbalne komunikacije.
Koristan i štetan govor
Neophodno je da se shvati korist govora, ali i njegova štetnost i opasnost, te da se uvidi potreba samo korisnog i lijepog govora, jer Uzvišeni Allah brigu o jeziku spominje u Svojoj Knjizi između dva velika temelja islama: namaza i zekata. Kaže Uzvišeni: “Ono što žele vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju i koji govor koji ih se ne tiče izbjegavaju, i koji zekat udjeljuju.” (Prijevod značenja El-Mu’minun, 1-4) Lijep i koristan govor zbližava kako prijatelje tako i neprijatelje i neistomišljenike. Ako u društvu svojih prijatelja budeš lijepo govorio, to će zasigurno utjecati na vašu dugotrajniju vezu i takvim govorom šejtanu nećete pružiti priliku da uđe među vas. Alija, radijallahu anhu, rekao je: “Ko bude govorio blage riječi, obavezno će i biti voljen.” Ovo je potvrđeno i u stvarnosti: ljudi vole blizinu i društvo onih koji im govore blage, korisne i lijepe riječi, dok bježe od onih koji ih prozivaju, ružno oslovljavaju, grde i psuju, opterećuju ih svojim govorom i slično. Što se tiče neprijatelja, lijepa i korisna riječ vrlo često zna biti razlog prestanka neprijateljstva ili barem njegovog umanjivanja. Uzvišeni Allah kaže: “Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj, odjednom prisni prijatelj postati.” (Prijevod značenja Fussilet, 34) Zato je Uzvišeni Allah na drugom mjestu u Svojoj plemenitoj Knjizi rekao: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi, jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.” (Prijevod značenja El-Isra, 53) Imam Ahmed bilježi od Abdullaha b. Amra, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista u Džennetu postoje odaje čija se spoljašnjost vidi iznutra, a unutrašnjost spolja.” Ebu Musa el-Ešari upitao je: “Za koga su one, Allahov Poslaniče?” Poslanik je rekao: “Za onoga ko bude govorio blage riječi, udjeljivao hranu i pred Allahom na namazu stajao noću dok drugi ljudi spavaju.” (Ahmed, 10/111. Ahmed Šakir ocijenio ga je sahihom, dok ga je šejh Albani ocijenio sahihom li gajrihi u Miškatu, 1189) U drugom se hadisu navodi: “Govori lijepe riječi, širi selam, održavaj rodbinske veze i klanjaj noću dok drugi spavaju, zatim uđi u Džennet spokojno!” (Sahih, Sahihul-džamia, 1019)
Govoreći o misaku, čvrstom ugovoru koji je uzeo od Israelćana, Uzvišeni Allah rekao je: “I kada smo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete jedino Allaha obožavati i roditeljima i bližima i siročadi i siromasima svaki vid dobročinstva činiti i svim ljudima lijepe riječi govoriti, namaz obavljati i zekat davati; vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i zavjet iznevjerili.” (Prijevod značenja El-Bekara, 83) U ovom ajetu Uzvišeni Allah spominje prvo i najveće pravo kod nas, a to je da obožavamo samo Njega Uzvišenog i nikoga Mu ravnim ne smatramo. Nakon toga spominje druga prava, pravo naših roditelja kod nas, zatim pravo bližnje rodbine, zatim pravo slabih siročadi i jetima, zatim naređuje da se svim ljudima čini dobročinstvo u govoru: “…I svim ljudima govorite lijepe riječi”. Ovo je naredba od Uzvišenog Allaha, a naredba upućuje na obavezu, tako da lijepe, blage i korisne riječi nisu stavljene nama na volju, da ih govorimo ako hoćemo, a ako nećemo, ne moramo. Naprotiv, one su obavezne, Allah ih je naredio! Pogledajte kako je Uzvišeni Allah u ovom ajetu, nakon što je naredio svaki vid dobročinstva, opet nakon toga naredio da se svim ljudima govore lijepe riječi. Čovjek neće biti u mogućnosti ni fizički ni finansijski da hizmeti i čini dobročinstvo svim ljudima, ali postoji nešto što će zasigurno moći činiti u svakom vremenu, svim ljudima, a to je obraćanje lijepim i blagim riječima. Riječi Uzvišenog Allaha: “…i svim ljudima govorite lijepe riječi”, općenite su, odnose se na sve ljude, pa i na nevjernike. Naređeno nam je da i njima govorimo lijepe i korisne riječi. Kao što je Uzvišeni Allah naredio Musau i Harunu, alejhimas-selam, da se obrate najvećem nevjerniku na Zemlji, faraonu, koji se bio toliko osilio da je sebi prizivao gospodarstvo, naređuje im da mu se obrate blagim riječima: “Blagim riječima mu govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” (prijevod značenja Ta-ha, 44). Ukoliko se budeš dvoumio da li da kažeš lijepu, blagu riječ ili strogu i grubu, ne dvoumi se nimalo, već izgovori blagu riječ, to je Uzvišeni Allah naredio: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi…” (prijevod značenja El-Isra, 53).
Pod riječima Uzvišenog Allaha: “…i svim ljudima govorite lijepe riječi”, podrazumijeva se da govorimo lijepe riječi u kojima nema zla, štete niti ičega lošeg ili manjkavog, da u komunikaciji s drugim ljudima koristimo riječi ljepše od onih koje oni zaslužuju, da među ljudima širimo selam, da ih podučavamo vjeri, da se suzdržimo od lošeg govora, prostih riječi, psovki, pa čak i u pogledu nevjernika: “Sa sljedbenicima Knjige raspravljajte lijepim riječima” (prijevod značenja El-Ankebut, 46). Također, ono čemu ih pozivamo treba biti istina i ispravno, usmjereno ka pravom putu na koji je pozivao i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a zabranjeno nam je da ih ne pozivamo na stranputicu, grijeh i razvrat, novotariju u vjeri, nepokornost Allahu. Kada vjernike pozivamo u Allahovu vjeru, to mora biti s krajnom blagošću. Uzvišeni Allah obraća se Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio na posebnom stepenu morala, koji je bio najljubomorniji na Allahovu vjeru, najviše se zalagao u njenom širenju, i kaže mu: “A da si ti bio osoran i grub, oni bi se razbježali iz tvoje blizine! Zato pređi preko njihovih pogreški, traži oprosta za njih i dogovaraj se s njima” (prijevod značenja Alu Imran, 159). Kada je ovako rečeno za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je najodabraniji vjerovjesnik i poslanik, onda su drugi daleko preči da koriste blage i lijepe riječi.
Pozivanje u Allahovu vjeru mora biti popraćeno lijepim i blagim riječima koje plijene drugu stranu i ne ostavljaju nikoga ravnodušnim, kako naše ukućane i rodbinu, tako i komšije, kolege na poslu, i prolaznike na ulici. Isto tako, kada pozivamo na činjenje dobrih djela, a ostavljanje loših, sve to moramo činiti lijepim i blagim riječima, jer je cilj da se drugi poprave, poboljšaju svoj ibadet, ostave se grijeha, a nije cilj da samo “skinemo odgovornost sa svojih pleća”. Ako želimo da se neka osoba popravi, onda moramo da pronađemo odgovarajuću metodu da se približimo njenom srcu, a to ćemo zasigurno najbolje postići lijepim i blagim, korisnim riječima. S druge strane, svako grubo obraćanje, grdnja, cjepidlačenje i nerazumijevanje, zasigurno bi ih udaljilo od nas i imalo negativan efekat.
Način komunikacije sa nemuslimanima
Sličan je slučaj i sa nevjernicima. Ako ih želimo pridobiti za Allahovu vjeru, moramo im vjeru ponuditi blagim riječima. Prethodno smo navodili riječi Uzvišenog Allaha iz sure Ta-ha u kojima vjerovjesnicima Musau i Harunu, alejhimas-selam, naređuje da se faraonu obrate blagim riječima. Nema sumnje da su svi misionari islama veoma daleko od vjerovjesnika, kao što nema sumnje da je velika razlika između faraona i grješnika i nevjernika. Musa i Harun, alejhimas-selam, ispunili su svoju zadaću i Musa, alejhis-selam, obratio se faraonu riječima: “Da li bi ti da se očistiš?” (prijevod značenja En-Naziat, 18). Dakle, Musa, alejhis-selam, iznio mu je svoj prijedlog u formi ponude, a nije mu se obratio grubo i u formi naredbe. Odabrao je riječ tezekka koja ima značenje čišćenja, s kojim dolazi bereket i povećanje. Dalje mu je rekao: “… pa da te uputim ka tvome Gospodaru i da se Njega pobojiš”. Musa mu je predložio da bude njegov vodič, što podrazumijeva da će biti ispred njega i ukoliko ga zadesi kakvo zlo, onda će prvo zadesiti Musaa. Zatim je spomenuo Allaha kao Gospodara, Onoga koji stvara, održava, opskrbljuje, uređuje i kao takav zaslužuje da se slavi i hvali, veliča, zahvaljuje Mu se, da se ne obožava niko drugi mimo Njega.
Obraćanje roditeljima
Kada je Ibrahim, alejhis-selam, svoga oca, koji je bio predvodnik mnogoboštva i mnogobožaca, pravio kipove koje su on i njegovi sunarodnjaci obožavali, pozivao da vjeruje u Allaha, obraćao mu se najblažim riječima: “O babuka, zašto obožavaš onoga koji niti čuje, niti vidi, niti ti išta može koristiti?!” (prijevod značenja Merjem, 42); “O babuka, doista je do mene došlo znanje koje nije došlo do tebe, pa me slijedi, uputit ću te na Pravi put” (prijevod značenja Merjem, 43). Nije mu rekao: “Ti si neznalica! Ti ništa ne razumiješ!”, nego mu se obratio blago i umilno: “O babuka, ne obožavaj šejtana!” (prijevod značenja Merjem, 44); “O babuka, doista me je strah da te ne snađe kazna Milostivog!” (prijevod značenja Merjem, 45). Svaki put mu se obraćao riječima: “O babuka moj! O babuka moj!” Isto tako, i u svim svjetovnim, dunjalučkim pitanjima treba primjenjivati blagost i lijep način. Ako se blagim, lijepim i korisnim riječima trebamo obraćati svim ljudima, onda se na takav način posebno moramo ophoditi prema onima koji kod nas imaju određena prava. Nakon Allaha, najveće pravo kod nas imaju naši roditelji, kao što Uzvišeni Allah kaže: “I tvoj Gospodar zapovijeda da ne obožavate nikoga drugog mimo Njega i da roditeljima svaki vid dobročinstva činite. Kada jedno od njih dvoje ili oboje kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh’, ne podvikni na njih, već im govori lijepe, plemenite riječi” (prijevod značenja El-Isra, 23). Obaveza je lijepo se ophoditi prema roditeljima svejedno bili oni mladi ili stari, ali Uzvišeni ovdje spominje starost – Allah najbolje zna – zbog toga što je čovjeku u poznim godinama potrebna veća pažnje, potreban mu je hizmet isto kao što je i njegovom djetetu u mladosti bio potreban njegov hizmet. Također, počesto stariji izgube strpljenje ili mnogo zapitkuju najčešće o onome što ih se ne tiče, a sve to iziskuje ljepše i strpljivije ponašanje: “…ne reci im ni: ‘Uh!’” Ovo je nešto najmanje, najkraće što se može reći i učiniti, što znači da je više od toga na većem stepenu zabrane: “…ne podvikni na njih, ne odmahuj rukom… ne govori im riječi negodovanja… već im upućuj blage, plemenite riječi”.
“I prema njima budi ponizan iz milosti” (Prijevod značenja El-Isra, 24) Ponekad je dijete ponizno i poslušno roditeljima iz straha od njih, ponekad iz želje da dobije nešto određeno od njih: novac, auto i sl., međutim, ovdje se traži da takvo ponašanje bude iz milosti prema njima. Na kraju svega, znajući da ćeš u hizmetu svojim roditeljima biti manjkav, uputi dovu za njih: “Gospodaru, smiluj im se kao što su i oni bili milostivi prema meni dok sam bio mali” (prijevod značenja El-Isra, 24).
Komunikacija među supružnicima
Također, supruga, koja ima kod svog muža, nakon roditelja, ima najviše prava, zaslužuje da se na najljepši način ophodimo s njom, da joj upućujemo najljepše riječi. Reci mi šta te košta da se, kada ulaziš u kuću, javiš svojoj supruzi na lijep način, nazoveš selam, pitaš za zdravlje i stanje, poljubiš je! Šta te košta da je pohvališ kada se lijepo obuče za tebe, ni za koga drugog,! Da, kada ti spremi ručak ili večeru, da je pohvališ i kažeš: “Mašallah! Kako je ovo lijepo! Do sada ovako nešto još nisam jeo! Kako si ovo napravila?” Sigurno će se ovakvim riječima mnogo obradovati. Svaki čovjek, po svojoj prirodi, voli da se njegov trud vidi i pohvali, da mu se za uloženi trud zahvali. Ovakvim riječima ništa nećemo izgubiti, a sigurno ćemo mnogo toga dobrog dobiti. Nakon naših roditelja i naše porodice, najveće pravo kod nas ima bližnja rodbina, pa i s njima se na najljepši način trebamo ophoditi, govoriti im najljepše riječi, nastojati im donijeti svaku koristi i odagnati od njih svaku štetu.
Način obraćanja učenim i uglednim ljudima
Isto tako, učeni ljudi imaju kod nas imaju veliko pravo: da se lijepo ophodimo prema njima, da biramo riječi u razgovoru s njima, da s njima ne razgovaramo kao sa drugima. Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Naređeno nam je da ljude posmatramo shodno njihovom položaju.” Uzvišeni Allah u suri Sčd spominje kako su se dvojica neprimjereno ponijela prema Davudu, alejhis-selam: “Je li ti došla vijest o parničarima kada su preskočili ogradu i ušli kod Davuda, pa se on preplašio od njih?” (prijevod značenja Sčd, 21). Preskočili su ogradu i ušli, bez najave, kucanja, ni selam nisu nazvali, niti su tražili dopuštenje. Jednostavno su preskočili, ogradu i ušli, a zatim su rekli: “Ne boj se! Mi smo dvojica parničara, koji su jedan drugom nepravdu učinili. Ti nam presudi po istini (a zar vjerovjesnici ne sude osim po istini!) ne okolišaj, ne govori nam nerazumljiv govor, već nas uputi na pravo rješenje!” (prijevod značenja Sčd, 22). Dakle, ovakvo ponašanje prema učenima, odnosno vjerovjesnicima, potpuno je neprihvatljivo: prvo preskaču ogradu, a zatim mu govore kako će im on presuditi i kako će ih posavjetovati! Kada se obraćaš uglednima, ljudima na položaju, velikodostojnicima, vodi računa o njihovom položaju i odaberi najpogodniju metodu da dođeš do njihovog srca. Pojedini misle da ukoliko s takvima razgovaraju kratko, jasno, odrješito, da to znači da se oni ne boje ničijeg prigovora. Takvo razmišljanje nije ispravno. Ne treba zaboraviti način Musaovog i Harunovog, alejhimas-selam, obraćanja faraonu. Oni su se najvećem silniku na Zemlji obraćali blago i lijepo, a nisu se bojali ničijeg prigovora. Prije nego što počneš sa svojim govorom, postavi sebi cilj i odredi šta zapravo žiliš postići tim govorom i obraćanjem: želiš li da dođeš do srca onih kojima se obraćaš, želiš li da se hajr širi i umnoži… Ako to sve želiš, onda se prisutnima obraćaj blagim i lijepim riječima. Odgajatelji, profesori, oni koji se obraćaju neukima ili svojim učenicima, trebaju dobro voditi računa o svom ponašanju i govoru: ne smiju koristiti grube riječi, jer tako će ih samo otjerati od sebe, moraju znati da riječ može raniti više od bilo kojeg oružja, jer počesto su junake pod zemlju slale upravo riječi, a ne sablje, a posebno je važno da upućuju dovu za svoje učenike, da im govori lijepe, korisne i probrane riječi.
Način komuniciranja sa siromašnima i nemoćnima
Način komunikacije sa potlačenima, nemoćnima, siromašnima, ni u kojem slučaju ne smije biti zasnovan na grubosti i oštrini. Ovoj kategoriji ljudi također je potrebno obraćati se na najljepši način. Činjenica da nam ne mogu pomoći u ostvarenju neke dunjalučke potrebe, ne smije nas dovesti do toga da se izdižemo iznad njih ili da ih omalovažavamo. Naprotiv, moramo nastojati da ovim ljudima budemo od pomoći, pa barem tako što ćemo ih malo razgovoriti da nakratko zaborave na svoje stanje. Uzvišeni Allah obraća se Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: “A što se tiče jetima, siročeta, ne ponižavaj ga, ne izdiži se iznad njega, ne budi grub prema njemu riječima ili odmahivanjem rukom ili mrštinom lica” (prijevod značenja Ed-Duha, 9). Svima nam je poznato da je djetetu, nakon Allaha, najveći oslonac i potpora otac, on mu je sve na ovome svijetu, pa ukoliko pored sebe nema oca, onda možete zamisliti kolika je praznina u njegovom srcu, kolika je njegova nesigurnost, kolika je njegova potreba, i onda trebamo doći i ponašati se strogo prema njemu. Šta nas košta da im uputimo lijepu riječ, pomilujemo po kosi, nahranimo, da barem nakratko osjete da i o njima neko brine? Zar Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao: “Ja i skrbnik jetima smo u Džennetu ovako” – pokazujući na kažiprst i srednji prst? U komentaru ovog hadisa navodi se da se ne misli samo na skrbnika koji je preuzeo na sebe obavezu izdržavanja jetima do godina njegovog punoljetstva, već se misli i na onoga koji nahrani jetima do sitosti i napoji ga da nema više potrebu za pićem. Ukoliko nam imetak jetima bude povjeren na čuvanje, pa ga jetim bude tražio od nas prije svoga punoljetstva, Allah nam naređuje da mu se obratimo blagim riječima: “…i recite im lijepe riječi”: “Vaš novac će vam biti, ako Allah da, dat, ništa vam od njega neće manjkati, ne bojte se” i sl. Isto tako trebamo postupati sa nemoćnima, siromasima i nevoljnicima. Uzvišeni Allah kaže: “Lijepa riječ i oprost bolji su od udijeljene milostinje koju poprati ezijjet, prigovor i loša riječ.” (Prijevod značenja El-Bekara, 263) Kada nam na vrata zakuca siromah i zatraži da mu udijeliš, ne ponižavaj ga, dosta mu je poniženja to što je pružio ruku pred tobom, ne otežavaj mu stanje, dovoljno mu je teško, već udijeli i šuti. Ukoliko trenutno nemaš ništa da mu pružiš, dovoljno je da mu barem kažeš: “Ne brini se, čim budem imao, poslat ću ti! Ako Allah da, dobit ćeš ono što ti treba! Ne brini se, sve će biti u redu!” Dakle, da mu uputiš riječi utjehe i razumijevanja bolje je nego da mu udijeliš pa prigovoriš ili izgalamiš se na njega. Ponekad zbog svoje potrebe siromasi često dolaze i traže, ponekad i u nezgodno vrijeme, dok odmaraš s porodicom, pa te možda uznemire i rasrde. Ali da pređeš preko toga i oprostiš im i uputiš riječi utjehe, bolje je nego da im dadneš i kažeš: “Ne dolazi mi više na vrata! Sad sam ti dao i dovoljno ti je!” Uzvišeni Allah kaže: “A ukoliko se okreneš od njih nadajući se milosti od svoga Gospodara (da ti dadne, pa da im udijeliš), onda im reci lijepe riječi, riječi koje će im olakšati njihovo stanje.” (Prijevod značenja El-Isra, 28) Na ovakav način trebamo se obraćati svim ljudima.
Što se tiče onih koji su lošeg ponašanja, ako na njihovo loše ponašanje možeš uzvraćati dobrim i u tome biti ustrajan i postojan, onda to i čini jer je Uzvišeni rekao: “Zlo dobrim uzvrati!” (Prijevod značenja Fussilet, 34) Ako to nisi u mogućnosti, onda se ne upuštaj u raspravu s njim, ne gubi ahlak s onim koji ga je već izgubio, jer to ne dolikuje vjerniku. Uzvišeni Allah govori o tome: “A robovi Svemilosnoga jesu oni koji smireno zemljom hode, a kada ih neznalice oslove, oni kažu: ‘Selam!’” (prijevod značenja El-Furkan, 63); “A kada prolaze pored laži, prolaze dostojanstveno” (prijevod značenja El-Furkan, 72).
Uzvišenog Allaha molim da nas učini od onih koji slušaju i slijede Allahovu riječ i riječ Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Molim Ga, subhanehu ve te‘ala, da uljepša naš moral i da nas učini predvodnicima u dobru!
Add comment