Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Od Ebul-Abbasa Sehla ibn Sa'da Es-Sa'idija, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Jedan čovjek je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Allahov Poslaniče, uputi me na na djelo, zbog kojeg će me, ako ga budem činio, zavoljeti i Allah i ljudi.“On mu reče: „Budi skroman u dunjaluku, Allah će te voljeti, i suzdržavaj se od onoga što ljudi posjeduju, zavoljet će te ljudi.“(Ibn Madže)

Hadis nam govori o tome kako postići jedan vid sreće i zadovoljstva u životu na ovome svijetu, a ta sreća je da nas voli Allah i da nas vole ljudi. Ko postigne Allahovu ljubav na ovome svijetu, postigao je svako dobro, jer Allahova ljubav prema čovjeku je dokaz Njegova zadovoljstva  njime. Čovjek, pored toga što ima potrebu da ga voli Njegov Gospodar, ima potrebu da ga vole i drugi ljudi koji sa njim žive i koji ga okružuju, jer i u tome je sreća i zadovoljstvo.

Šta je skromnost i sustezanje?

Skromnost i odricanje je sputavanje želje za nečim i usmejravanje želje prema nečemu što je bolje od toga. Postoje različite definicije zuhda (odricanja). Neki su zuhd definirali kao odricanje od ovosvjetskih uživanja i blagodati, kao što: hrana, piće, žene i imetak. Hasan El-Basri je upitan o zuhdu pa je rekao: „Zahid (skroman) je onaj ko, kada vidi drugu osobu, kaže: „Ovaj je bolji od mene.“(Ahmed) O zuhdu su pitali i imama Buhariju pa je rekao: „Zahid je onaj čiju strpljivost nisu nadvladali harami i koga halal nije učinio nezahvalnim.“

Ibn Kajjim je rekao: „Čuo sam Ibn Tejmijju da kaže: „Zuhd (odricanje) je ostavljanje onoga od čega neće  biti koristi na Ahiretu.“

Ono što je zajedničko za sve definicije zuhda jeste da je bit skromnosti i odricanja u srcu, a postiže se kada iz svoga srca izbacimo ljubav i žudnju za ovim svijetom. Tada će dunjaluk biti u našim rukama, posjedu, a ljubav prema Allahu i Ahiretu u našim srcima. Pogrešno je shvatanje da je skromnost potpuno odricanje od ovodunjalučkih blagodati, jer prvak svih zahida (skromnika), Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije se u potpunosti sustezao od dunjalučkih blagodati. Davud i Sulejman, alejhima-s-selam, bili su primjeri skromnosti i odricanja, a posjedovali su  veliko bogatstvo i vlast. Njih dvojica su vladali svijetom, ali su kod Allaha slovili kao zahidi.

Ibrahim ibn Edhem je podijelio zuhd (skromnost) na tri vrste:

– Zuhd (odricanje) koje je farz (obaveza), a to je odricanje od onoga što je zabranjeno (haram).

– Zuhd koji je pohvalan i vrlina, a to je odricanje od onoga što je dozvoljeno (halal)

– Zuhd koji je spas, a to je odricanje od onoga što je sumnjivo i ne znamo da li je halal ili je haram.

Mnogo je kur'anskih ajeta i Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, koji ukazuju i govore o bezvrijednosti dunjaluka i njegovih blagodati.

Kaže Uzvišeni Allaha: „Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra i razonoda i uljepšavanje i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece. Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše ooduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu samo varljivo naslađivanje.“(El-Hadid, 20.)

Da bi čovjek bio pravi i istinski zahid mora ispuniti jedan preduslov, a to je da posjeduje ono od čega se odriče. Ibn Mubarek je čovjeku koji ga je oslovio sa zahide, rekao: „Zahid je Omer ibn Abdulaziz, kojem su sce balgodati ovoga svijeta bilena dohvat ruke, pa ih se odricao, a ne ja koji se nemam čega odricati.“

Mnošto je razloga i motiva da budemo skromni na ovome svijetu. Najvažniji motiv je duboka spoznaja da je ovaj svijet prolazan i da čovjek od njegovih blagodati ništa neće ponijeti na onaj svijet. Također, privrženost ovome svijetu je uzrok nemara i zaborava na Allaha i Ahiret. Opijenost ovim svijetom je jača od opijenosti vinom, jer čovjek koji je opijen čarima dunjaluka, otrijeznit će se tek u tišini svoga kabura.

Jahja ibn Muaz je rekao: „Ovaj svijet je šejtanovo vino. Onaj ko se  njime opije, otrijeznit će se tek u logoru mrtvih, kajući se među onima koji su propali. Opijenost ovim svijetom čovjeka odvraća od sjećanja na Allaha. Kada čovjek jednom zanemari sjećanje na Allaha, u njemu se nastani šejtan i njime uprvalja kako želi, navodeći ga na zlo tako lukavo da mu dozvoli da učini i poneko dobro djelo, kako bi ga uvjerio da i on čini dobro.“

 „Budi skroman na dunjaluku, Allah će te zavoljeti i budi skroman u onome što ljudi posjeduju, voljet će te i ljudi.“ Ako želimo da nas Uzvišeni Allah voli, između ostalih djela trebamo biti skromni u dunjaluku, a ako želimo da nas vole ljudi, ne trebamo  težiti i tražiti ono što ljudi posjeduju.

Fudaj ibn Ijad je rekao: „Zadovoljstvo sa malo je skromnost, a skromnost je bogatstvo. Pravi vjernik u svemu se uzda u Allah, zadovoljan je svakom Allahovom odredbom i oslobođen je ovisnosti o drugima, pa niti ih za šta moli niti ih se boji. To je ono što mu neda da traži ovaj svijet na nedozvoljen način. Zašto Uzvišeni Allah voli čovjeka koji se odriče ovoga svijeta? Voli ga iz više razloga:

– Zato što čovjek, kada previše zavoli ovaj svijet ,uzme ga sebi za životni cilj, pa se umjesto Allahu i budućem svijetu posveti njemu i tako sredstvo uzme za cilj. Za razliku od ovog, onaj ko je skroman u dunjaluku, njegova glavna preopkupacija je kako postići Allahovo zadovoljstvo i onaj svijet, pa se u poptunosti tome posveti i tako stekne i zasluži Allahovu ljubav.

– Među ljudima nalazimo one koje je ovaj svijet toliko preokupirao da, niti vjeruju niti drže do vjere. Drugi su njime okupirani toliko da ne izvršavaju većinu svojih vjerskih dužnosti. I prvih i drugih je veliki broj. Prenosi Tirmizi od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onome kome onaj svijet bude glavna preokupacija, Allah će u njegovo srce uliti bogatstvo i svega će mu dati, a ovaj svijet će mu sa svih strana hrliti. A onome kome ovaj svijet bude glavna preokupacija, Allah će mu u očima dati siromaštvo, tako da će m u uvijek nešto faliti, a ovaj svijet će mu dolaziti samo onoliko koliko mu je već određeno.“

– Hadis nas upućuje da ako hoćemo da nas ljudi vole, ne trebamo od njih tražiti njihova dunjalučka dobra i imetak koji im je drag i mio, jer većina ljudi ne voli dijeliti ono što voli i što mu je drago. Čovjek ima potrebu da ga drugi vole, jer tada se osjeća lagodno i sretno. Međutim, traganje za tom ljubavlju ne smije biti na račun vjere i istine, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko bude nastojao zadobiti zadovoljstvo ljudi, izazivajući Allahovu srdžbu, Allah će ga prepustiti ljudima. A ko izazove srdćbu ljudi, tražeći Allahovo zadovoljstvo, Allah će mu biti dovoljan mimo ljudi.“(Tirmizi)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao najbolji uzor, živio je krajnje skromno. Ne zbog toga što nije imao, jer kao Allahov Poslanik i vođa mogao je imati sve što poželi, posebno nakon vojih pohoda i ogromnog ratnog plijena. Zato se Ibn Omer, radijallahu anhu, tako vjerno ugledao na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nakon što se islam proširio na sve strane Arapskog poluotoka, sa svih strana se slijevalo veliko bogatstvo. U pismu koje je Hasan El-Basri poslao Omeru ibn Abdu-Azizu između ostalog je pisalo: „Ovaj svijet je za odlazak, a ne za stalni boravak. Vladaru pravovjernih, ne zaboravi da je Ademovo progonstvo za njega bila kazna, pa ga se i ti pripazi. Najbolja opskrba na njemu je ne dirati ga, a bogatstvo na njemu je siromaštvo. Ponižava onoga ko do njega drži, a osiromašuje onoga ko ga gomila. On je poput otrova, koji piju oni koji ne znaju da će od njega umrijeti. Čuvaj se ovog zavodljivog, lukavog i varljivog dunjaluka. Čuvaj se toga da mu se raduješ više nego što ga s bojiš, jer iza radosti dolazi tuga, kao što iza bistre vode dolazi mutna. Allah je dao da ga čestiti dobrovoljno izbjegavaju, a Svojim neprijateljima dao da ih zavede.“

Previše ljubiti ovaj svijet i njegove blagodati, prema nekim učenjacima najveći je grijeh, jer iz njega poizilaze svi ostali grijesi. Nije li prevelika ljubav prema dunjaluku mnoge ljude odvela u nemar prema Allahu, a najveća zabluda i propast je na Allaha zaboraviti. Zar nije prekomjerna ljubav prema dunjalučkim blagodatima ljude učinila sebičnim i pohlepnim? Zar nije pohlepa za dunjalukom mnoge ljude zavadila i bila uzrokom da je mnoga ljudska krv prolivena i da je mnogo nevinih života uništeno. Nije li prekomjerna žudnja za dunjalučkim čarima mnoge ljude odvela u zinaluk, krađu, pljačku, kamatu i druge grijehe koji uništiše čovjeka. Zato neka nam dunjaluk bude u rukama, a nikako u srcu.