Kozarac.ba

Džuma…

 

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čovjek dok čini blud, nije vjernik, dok pije alkohol, nije vjernik, dok krade, nije vjernik, dok na očigled ljudi nešto otima, nije vjernik.”[1] U jednoj verziji stoji dodatak: “…pa, čuvajte se, čuvajte se!”[2] U drugoj verziji, opet, stoji: “…a vrata pokajanja otvorena su.”[3]

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vrijeđanje muslimana grijeh je, a borba protiv njega nevjerstvo je.”[4]

Džerir, radijallahu anhu, pripovijeda da mu je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, na Oprosnom hadžu naredio: “Reci ljudima neka dobro slušaju”, nakon čega je rekao: “Nemojte se nakon mene vratiti u nevjerstvo ubijajući jedni druge.”[5]

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenio je sljedeći Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: “Dvije stvari ljude vode u nevjerstvo: ruganje nekome zbog njegovog porijekla i naricanje za umrlim.”[6]

Eš-Šabi prenosi da je Džerir, radijallahu anhu, čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: “Koji god rob odbjegne od svojih gospodara počinio je nevjerstvo, i takav ostaje sve dok se ne vrati.”[7]

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte izbjegavati svoje očeve, jer onaj ko izbjegava svoga oca čini nevjerstvo.”[8]

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, sljedbenici ehlu-sunneta jednoglasni su u mišljenju da postoji nevjerstvo koje izvodi i ono koje ne izvodi iz islama (kufr dune kufr). Na to nas je uputilo istraživanje kur’anskih ajeta i hadisa, kada je o tome riječ, te usklađivanje onih dokaza što se naoko ne podudaraju u značenju. Pitanje ćemo lakše shvatiti ako objašnjenje damo u dva pravca: prvo, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalih djela, okarakterizirao je ubistvo muslimana kao nevjerstvo, dočim je Svevišnji Allah ubicu muslimana svrstao u vjernike: “O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodna, i rob za roba, i žena za ženu. A onaj kome brat njegov oprosti, neka on velikodušno postupi, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka.” (El-Bekara, 178)

Usklađivanjem hadisa (u kojem se kaže da je ubica muslimana nevjernik, op. prev.) i gornjeg ajeta zaključujemo da je posrijedi malo nevjerstvo, koje ne izvodi iz islama.

Na to nas upućuje sljedeće: Svevišnji Allah ubicu muslimana nije isključio iz vjernika, već ga je nazvao “bratom” onoga čijeg je člana porodice ubio, a pod izrazom “brat” nesumnjivo se misli na bratstvo u vjeri[9]; Svemogući je Allah u gornjem ajetu spomenuo olakšanje (isključivanje pogubljenja, a prihvatanje krvarine, op. prev.) nakon što mu oprosti rod ubijenog, a da je posrijedi nevjerstvo koje izvodi iz vjere, po jednoglasnom mišljenju učenjaka, niko ne bi imao pravo da mu oprosti i definitivno bi bio pogubljen (jer nevjernik se u svakom slučaju ubija kada ubije muslimana, op. prev.);

Allah, dželle šanuhu, spomenuo je i milost nakon olakšanja, a milost iziskuje oprost grijeha, i budući da Svevišnji Allah nikome neće oprostiti nevjerstvo, a oprostit će ono što je manje od toga – zaključujemo da je posrijedi grijeh manji od nevjerstva, koje izvodi iz vjere, i Allah će ga oprostiti kome On hoće.

Također, kada uskladimo prethodne hadise sa sljedećim ajetom: “Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah zaista pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala” (El-Hudžurat, 9-10), vidjet ćemo da je u hadisima ciljano na nevjerstvo koje ne izvodi iz islama, a na to nas upućuje sljedeće:

Svevišnji je Allah muslimane koji se međusobno bore uvrstio u vjernike; okarakterizirao ih je kao braću, a nesumnjivo se misli na braću po vjeri, kao što je i onima koji ih nastoje pomiriti dao tu karakteristiku; onu skupinu koja ponovo napadne nazvao je nasilničkom, i protiv nje se mora boriti sve dok se ne prikloni Allahovom, dželle šanuhu, propisu: pomirenju, što nas upućuje na to da ta skupina nije počinila nevjerstvo, koje izvodi iz islama, jer da je time počinila nevjerstvo, bila bi obaveza protiv nje boriti se dok ne povjeruje u Allaha; kada je riječ o nasilničkoj skupini, njihov se porod ne uzima za roblje, niti se njihov imetak dijeli kao ratni plijen, niti se ubijaju njeni vojnici koji bježe, niti se ubijaju njeni ranjenici, a da su počinili nevjerstvo, postupanje prema njima nužno bi se razlikovalo o tim pitanjima, što je općepoznato iz Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, životopisa; a to je da muslimani koji se međusobno bore nisu izašli iz islama, a ovu tvrdnju potvrđuje i hadis koji je zabilježio El-Buhari a u kojem je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio svoga unuka Hasana rekavši: “Ovaj moj sin bit će prvak, a možda će Allah njime pomiriti dvije muslimanske skupine”, a to se, zaista, i desilo 40. godine po H., kada je pravo na hilafet ustupio Muaviji b. Ebu Sufjanu, radijallahu anhu, i ta je godina nazvana “godina jedinstva”, tim prije jer su se muslimani ujedinili nakon razjedinjenosti, otuda, uzevši u obzir da je međusobno ubijanje muslimana grijeh koji izvodi iz islama, morali bismo za ashabe, radijallahu anhum, reći da su nevjernici, a što su haridžije i učinile kada su upale u bezdan tekfira, Allahu se utječemo od zablude i od toga da nas ostavi bez Svoje podrške!

Kada je riječ o drugom pravcu koji nam olakšava da shvatimo pitanje, možemo reći sljedeće: Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, porekao je postojanje vjerovanja kod ljudi koji čine određene grijehe: blud, krađu i konzumiranje alkohola. Objašnjavajući to, imam El-Izz b. Abdusselam, komentirajući djelo El-Akidetut-tahavijja, zapisao je: “…jer da prethodno spomenuti grijesi izvode iz vjere, njihov bi počinilac bio otpadnik od islama i bilo bi ga obaveza pogubiti, a ne sprovesti nad njim samo predviđenu kaznu, a svi muslimani znaju da bi ih bilo pogrešno pogubiti, jer časni Kur’an, hadis i konsenzus svih muslimana kažu da se bludnik, kradljivac i onaj ko potvori nekoga ne ubijaju, već nad njima se izvršava Šerijatom predviđena kazna, što nas upućuje na to da ti ljudi nisu otpadnici od islama. “[10]

Imam Ebu Ubejd, pobijajući mišljenje onih koji muslimane proglašavaju nevjernicima zbog grijeha, kaže: “…također nalazimo da časni Kur’an pobija njihovo mišljenje. Naime, za kradljivca je predvidio odsijecanje ruke, a bludniku i onome koji nekoga potvori za blud bičevanje, a da su oni otpadnici, ne bi im bila kazna to, već bi ih se imalo pogubiti, tim prije što je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naredio: ‘Ko zamijeni vjeru, ubijte ga!’[11] Zar ne vide da je ovo dokazivanje i više nego jasno! Dokaz protiv njih jest i sljedeći ajet: ‘A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast…’ (El-Isra, 33) Naime, da je ubistvo muslimana nevjerstvo, nasljednik ubijenog ne bi imao pravo oprostiti niti pristati na krvarinu; ubica bi morao biti pogubljen.”[12]

A šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je sljedeće: “Također, svaki musliman zna da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije nevjernikom proglašavao onoga što konzumira alkohol, bludnika, onoga što potvara i kradljivca, i nije tražio da ih se pogubi. Naprotiv, časni Kur’an i mutevatir – hadisi za takve prijestupe predvidili su kaznu (bičevanje za konzumiranje alkohola, blud i potvoru, a odsijecanje ruke za krađu) koja se dijametralno razlikuje od kazne za otpadništvo od islama. Potcrtavamo da s tim u vezi postoje mutevatir – predanja od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i odgovorno tvrdimo sljedeće: da su bili otpadnici, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogubio bi ih. Dakle, nužno poznata stvar u islamu jest da je pogrešno mišljenje onih koji tvrde da musliman izlazi iz islama zbog grijeha i da se ima pogubiti.”[13]

Dakle, grijesi ne izvode iz islama i njihovog počinioca ne lišavaju vjerovanju u potpunosti, već ukazuju na njegovu manjkavost i slabost. Na to nas upućuje sljedeći hadis: “Kada čovjek počini blud, vjerovanje iz njega izađe i stoji iznad njega kao hlad, a kada se toga prođe, vjerovanje se vrati.”[14]

Gornju konstataciju potvrđuje i jezičko značenje. Naime, vodio sam debatu s vodećim čovjekom kada je u pitanju tekfir, a koji se poveo za prethodnim hadisima tvrdeći da su bludnik, kradljivac i onaj koji konzumira alkohol itd. – nevjerici. Trijumfovao je stav ehlu-sunneta kada sam se pozvao na arapski jezik i kazao da mu hadisi na koje se poziva ne idu u prilog ni sa jezičke strane, a kamoli izjave koje se u vezi s tim prenose od ashaba i tabiina. Začuđen, upitao je: “A zašto to?!” Odgovorio sam: Zato što rečenica nakon neodređene imenice ima svojstvo atributa, a nakon određene imenice ima svojstvo stanja (akuzativ), i na osnovu toga, hadis je objasnio stanje tih ljudi dok čine te grijehe, a kada prestanu s grijesima, vjerovanje se vraća. Ostao je zbunjen i nije odgovorio.

Ebu Ubejd zapisao je: “Ako neko upita: ‘Kako možemo reći za takvog čovjeka da nije vjernik ako ustvari nije izašao iz islama?’, odgovorit ćemo: Nije nepoznato da Arapi mnogo koriste način izražavanja gdje u cijelosti negiraju djelo koje je nekvalitetno urađeno. Naime, za majstora koji nešto neprecizno i nekvalitetno napravi kažu da nije ništa napravio niti uradio, želeći ustvari kazati da je posao nekvalitetan i da je određeni majstor na jeziku, a u praksi nije. Štaviše, ovaj su način izražavanja koristili kada je bilo riječi i o većim stvarima. Naime, za neposlušno su dijete govorili da ne pripada svome ocu, iako su znali da je određeni čovjek njegov otac. Slično su govorili kada je bilo riječi o bratu, supruzi i robu, želeći istaknuti njihovu neposlušnost i neobavljanje dužnosti kojima su zaduženi, a srodstvo, bračna veza i ropstvo ostaje na snazi i ne mijenja se. Isti je slučaj s grijesima za čije je počinioce rečeno da nisu vjernici: grijesi utječu na potpunost vjerovanja, tim prije jer se radi o nečemu praktičnom, a što je njegov sastavni dio. Dakle, izraz ‘vjernik’ ne mijenja se, i za njih se mora reći da su vjernici. Ovo što smo rekli potvrđuje časni Kur’an i hadis.”[15]

Postoje i brojni drugi dokazi koji potvrđuju konstataciju da postoji i nevjerstvo koje ne izvodi iz islama, a ovdje nema prostora da ih sve pobrojimo, njih će lahko pronaći onaj ko ide Pravim putem.

Sve što smo kazali u pogledu nevjerstva koje ne izvodi iz islama možemo kazati i kada je riječ o nepravdi, griješenju i licemjerstvu, a dokazi koji o tome svjedoče poznati su i mnogobrojni.

 

 

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Knjiga: Enciklopedija zabrana u islamu 1.

Autor: Selim el-Hilali

Prevodilac: Abdurrahman Kuduzović

Narudžba na broj: 061/700-370, Edin.

 

[1] El-Buhari (2475) i Muslim (57).

[2] Muslim (57 i 103).

[3] Muslim (57 i 104).

[4] El-Buhari (48) i Muslim (64).

[5] El-Buhari (121) i Muslim (65).

[6] Muslim (67).

[7] Muslim (68).

[8] El-Buhari (6868) i Muslim (62).

[9] El-Izz b. Abdusselam, Šerhul-akidetit-tahavijja, str.  321.

[10] El-Izz b. Abdusselam, Šerhul-akidetit-tahavijja, str. 321.

[11] El-Buhari (3017) kao predanje Ibn-Abbasa, radijallahu anhu.

[12] Ebu Ubejd, El-Iman, str. 88-89.

[13] Ahmed b. Tejmijja el-Harrani, El-Fetava, 7/287-288.

[14] Hadis je autentičan. Zabilježio ga je Ebu Davud (4690) i neki drugi muhadisi, s ispravnim lancem prenosilaca, a kao predanje Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

[15] Ebu Ubejd, El-Iman, str. 90-91.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.