Kazu da ponekad slika kaze vise nego hiljadu rijeci, ako je to tacno onda bi ova slika Kozarackog Kamena, sto je prvo sto vidim ujutro kad pogledam kroz prozor, mogla zamjeniti hiljade rijeci koje mi se gomilaju u glavi i koje bih volio “izbaciti” u ovom novom naslovu “Umjesto Jutarnjeg trača”.
Vec vise od sest godina tipkam “Jutarnji trac” i pokusavam da napravim most izmedju Kozarca i Kozarcana koji zive izvan njega, da budemo, kako je to Muta jednom slikovito rekao, prozor kroz koji cemo se gledati, mi i vi koje nas je zla sudbina rastavila, raselila…
Nas cilj je bio da nas virtualno okupimo, kako bi mogli zahvaljujuci ovoj Bogom danoj tehologiji, zajednicki da djelujemo, da budemo informisani o desavanjima, da mozemo zajednicki da planiramo akcije, koje bi zajednicki sprovodili, gdje bi davali izvjestaje, itd. itd.
I uspjeli smo u tome, danas smo virtualno vise aktivni, pojavio se jos i FB, sredstva komunikacije se razvijaju iz dana u dan, a s druge strane sve manje zdravo komuniciramo, i spremni smo napisati trideset komentara osude, a ni jedan konkretne akcije, napora da se nesto ucini, napravi…
Sve cekamo da to neko drugi, neki pojedinac, dezurni krivac, nesto napravi pa da mi skocimo iz debele hladovine, prosipati vlastitu zuc i nemoc…
Tako olako, nevalja ovaj, ne valja onaj, a znamo da istih nema, ne bi imali o cemu pisati, ne bi imali nista osim velelpnih kuca i zaraslih cvijetnjaka.
Vrijeme je da se Kozarcani pogledaju u oci sa Kozarcm i vide sta to zaista cine za Kozarac i koliko ga uistinu vole. Kozarcani su bogati a Kozarac siromasan, privatno smo se izgradili do maksimma a drustveno smo na dnu.
Nazalost, tek nekih 15-20 % Kozarcana se vratilo u Kozarac, to je gorka istina “povratka” koji se osim, povrata licne imovine, i nije dogodio, tako da je je velika vecina Kozarcana rasuta sirom svijeta, gdje zajedno svi skupa nemamo jasnu viziju buducnosti Kozarca.
Tapkamo u mjestu, od ljeta do ljeta, od pjavaca do svadbi, malo bazena i diskoteka do ponovnog okupljanja na ovome virtualu, svako u svome drugome zivotu, rezervnoj domovini…
Vrijeme je da se suocimo sa realnoscu i da na najbolji nacin usmjerimo trenutne kapacitete koje imamo, kako ovdje tako i vani, da se mobilisemo, za Kozarac, za popis, za glasanje, za Opstinu…
Vrijeme je da imamo jasnu viziju kakav Kozarac zelimo u Gradu Prijedoru, ili cemo ostati, “podguzne muhe” (jos se smijem ovome izrazu i Necko skidam ti kapu :))
Kada su veliki dusebriznici skocili da brane Hunu od Uprave Bratstva, citao sam komentare, pokusavajuci da razumijem tu osudu, ali koliko god gresaka ovdje bilo, nijedna kritika nije bila konkretna, vec uopstene fraze o dijaspori i domacima itd.
Ove godine planiramo organizovati deseti turnir u basketu, sto znaci da vec deset godina pokusavamo vas okupiti kroz razne kulturno, sportske, zabavne dogadjaje, kako bi razbili “sezonu” pjevaca i kako bi se bolje zblizili te kroz te dogadjaje i bolje organizovali i obogatili kulturni zivot u Kozarcu, bilo je pokusaja i ljetnih skola, i ove godine imamo ideju o organizovanju kampa za mlade, ali na zalost, gledano procentualno, malo nas se odaziva na takve dogadjaje.
Sjecam se Skupstine Logorasa koja je bila ljeti, nije se odazvalo petnestak ljudi, a da ne govorim o Komemoracijama ili nekim drugim desavanjima, koja se takodjer organizuju tokom ljeta.
To je realnost sa kojom se trebamo otvoreno suociti i vidjeti na koji nacin je popraviti?
Ako moze jedan Ivanovic-A (za vecinu Kozarcana anoanus) reci da smo izgubili povjerenje Kozarcana, cemu onda uopste Uprava Bratstva? Ja sam predlozio da kompletna Uprava da ostavku, i da prepusti Bratstvo novim liderima, pa da vidimo rezultate, medjutim, nije se pojavio niko ko bi preuzeo da vodi FK Bratstvo, cak i oni najgrlatiji su se usutili pred obavezom da nesto konkretno urade.
Ponovo na glas razmisljam, i znam da ce me neki osuditi, i ja se, pogotovo u ova zimska, kokuzna vremena, gdje depra udara na sve strane, i gdje jedino mozes gaziti po zivom blatu, upitam zbog cega ovo pisem?
Zbog cega sam sebi stavio na teret pisanje traceva?
Ne znam jesam li uspio otipkati hiljadu rijeci, ali barem sam postavio ovu jednu sliku, koja sve govori…
Jos uvijek cekamo proljece…
Add comment