svabo
Treći svjetski rat protiv Srba
Priredili: Paulina Janusz i Dušan Komarčević
14. avgusta 1992. u Prijedor stiže delegacija stranih novinara koja posećuje, između ostalog, logore Omarska i Trnopolje. Sa stvarnošću njihovog funkcionisanja svet su tada upoznali Ed Vulliamy iz britanskog “Guardiana”, te Penny Marshall i Ian Williams iz američkog ITN-a. Kao odgovor na njihove priče “Kozarski vjesnik” pokreće svoju kampanju o navodnim lažima zapadnih medijiskih kuća i medijskom ratu protiv Srba koji one vode. Nastavlja se optuživanje „muslimanskih ekstremista” za zločine, dok se paljenje prijedorske džamije i katoličke crkve, pak, pripisuje „vandalima”
31. jul 1992.
POTPUN PORAZ MUSLIMANSKIH I HRVATSKIH EKSTREMISTA
UBIJALI SE MEčUSOBNO
Tokom prošle sedmice, kako smo već informisali, jedinice Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, odnosno prijedorske brigade i rezervnog sastava milicije, razbile su paravojne formacije muslimanskih i hrvatskih ekstremista na području Kureva i okolnih mjesta u blizini Ljubije, a dijelom ih i uništile. Veliki dio ekstremista je zarobljen i smješten u sabirni centar gdje i dalje pokazuju svoju pravu ćud. Naime, ovi sljedbenici džihada obračunavaju se sada i sa svojim sunarodnicima, pa je zbog toga, krajem prošle sedmice, od ruku ovih vjerskih fanatika stradalo nekoliko desetina njihove sabraće, koje su likvidirali na svirep način. Sve ovo u isti mah govori na šta su sve spremni zaslijepljeni Alahovi sljedbenici, ali je ujedno i dokaz o njihovoj nemoći i porazu što je i dovelo do međusobnog optuživanja i trvenja.
***
7.avgust 1992.
LIKVIDIRAN AZIZ ALIŠKOVIČ
U selu Šurkovcu, nastanjenom isključivo hrvatskim življem, prošle nedjelje je otkriven i nakon kraće borbe likvidiran Aziz Ališković, jedan od vođa zelenih beretki iz prijedorske opštine, inače bivši milicionar Stanice milicije u Prijedoru.
Ališković je komandovao zelenim beretkama na području bivše opštine Ljubija. U selu Hambarine, tačnije na punktu u hambarinskom polju, on je po naređenju Alijine BIH i povjerljivog čovjeka novog bosanskog vezira Alije Izetbegovića – organizovao napad na pripadnike Vojske Srpske Republike BIH. Lično je sudjelovao u ubistvu dvojice i ranjavanju četvorice vojnika, a potom se odmetnuo u šume Kureva odakle je organizovao napad na Prijedor 30. maja ove godine. Veći broj njegovih ljiljana i beretki uhvaćen je i likvidiran prilikom čišćenja ovog terena u zadnjih deset dana, a zajedno sa njim u jednoj šumi u Šurkovcu likvidiran je i njegov pomoćnik Husein Ramić. Tom prilikom oni su ručnom bombom ranili trojicu pripadnika prijedorske ratne jedinice.
U međuvremenu uhvaćeni su i Jasmin Ališić – Jami i Munib Kadirić – Nuno, dvojica pripadnika zelenih beretki koji su ubili trojicu milicionera i jednog vojnika između zgrade Muzeja i Srednjoškolskog centra.
***
14. avgust 1992.
INOSTRANI NOVINARI OBIŠLI SABIRNE CENTRE U OMARSKOJ I TRNOPOLJU
Svjetska javnost je ovih dana zatrpana vijestima novinarske propagandne mašinerije o koncentracionim logorima širom Srpske Republike BiH. Naročito su bili apostrofirani sabirni centri u prijedorskoj opštini gdje su se zaista dogodili žestoki sukobi izmjeđu Srba i Muslimana izazvani vjerskom mržnjom i separatističkim težnjama i nasojanjima Alije Izetbegovića da bez saglasnosti Srba stvori islamsku državu u BiH. Sukobi u Potkozarju bili su, takođe, opterećni naslijeđem prošlosti i potpunim strahom da će se Srbima desiti ono što se već dogodilo 1941. i 1942. godine, odnosno ono što se već desilo Srbima u tzv. NDH i NDBiH prošle i ove godine.
U tačnost, odnosno neutačnost, informacija o događajima u prijedorskoj opštini i postojanju zarobljenika i sabirnih centara mogli su se ovih dana uvjeriti i brojni novinari iz poznatih inostranih novinskih i televizijskih kuća kao što su BBC i Rojter, ili ITN, Gardijan, Tajms. Novinari ITN sa dvije televizijske ekipe ove nezavisne televizijske kuće iz Engleske, te novinari Tajmsa, Gardijana, Frans-presa i Liberasiona obišli su sabirne centre u Omarskoj i Trnopolju i na licu mjesta se uvjerili u stvarno stanje stvari. Zajedno sa njima bili su i novinari nekih domaćih listova i TV kuća, među kojima i TV ekipa Srpske televizije sa Pala.
***
21. avgust 1992.
MINISTAR ZDRAVLJA FRANCUSKE KUŠNER O OMARSKOJ I TRNOPOLJU
OBJEKTIVNA PROCJENA
Ministar zdravlja Republike Francuske Bernar Kušner, u pratnji poznatog jugoslovenskog publiciste koji živi i radi u Parizu, Leona Daviča, posjetio je krajem prošle nedjelje Omarsku i Trnopolje. Na taj način gospodin Kušner ispunio je obećanje dato francuskoj štampi i doputovao na područje AP Krajina kako bi se lično uvjerio u istinitost navoda o postojanju koncentracionih logora za Muslimane.
U toku posjete Kušner se posebno interesovao za uslove života u zatvoru u Omarskoj i prihvatnom centru u Trnopolju, te za medicinsku zaštitu osoba koje su trenutno smještene u tim mjestima. Prema onome što se zna iz stranih izvora informisanja čini se da je gospodin Kušner jedan od rijetkih posjetilaca ovih prostora koji je uspio objektivno procjeniti sve ono što se zbiva i što skoro svaki rat nosi, pa su njegove ocjene u francuskoj štampi označile stišavanje žučne antisrpske kampanje. Kušner je izjavio da se ne radi o koncentracionim logorima, te da ono što je vidio nije razlog za slanje trupa na ove prostore.
Francuski ministar zdravlja bio je posebno zadovoljan činjenicom da je na zadovoljavajući način funkcionisala medicinska zaštita i da u proteklom periodu nije bilo zaraznih bolesti.
***
28. avgust 1992.
KOME JE JOŠ DO ISTINE STALO?
I onaj ko se manje razumije u rat, opravdanost njegovu, posljedice rata i u ovom je našem prljavom ratu mogao sagledati šta znači propaganda, odnosno medijski rat. Zašto je toliki svijet okrenuo leđa Srbima? Zbog slabog vođenja medijskog rata. Jednostavno – naši prijatelji ne znaju pravo stanje stvari. A neprijatelji? Njima i nije stalo do istine. Poznato je da su strani novinari izričito tražili da posjete, po njima konc-logore u Zapadnoj Bosni, a ne nikako i ostale i po 30 puta u većem broju gdje su zatvoreni Srbi. Razumije se u prvim su vidjeli ljude i razgovarali s njima. Takav je slučaj sa Trnopoljem kada nisu mogli vjerovati da ljudi odlaze kućama, na kupanje, da porade ponešto u baštama, ali o tome nisu ništa pisali. Ova fotografija je obišla čitav svijet i direktno pobila istinite činjenice, iako je čovjek sa fotografije tako mršav i došao u prihvatilište.
Da li je neimanje novca razlog slabog ili nikakvog vođenja medijskog rata sa srpske strane, razlog da su to daleko bolje radili Hrvati, sada i Muslimani, ne može se prihvatiti kao jedino. Radi se o slaboj diplomatskoj službi u ino… ili pak o slanju informacija na pogrešne adrese. Od toliko primjera gdje su Srbi prikazivani kao agresor, kao genocidan narod, strane agencije samo su jednom demantovale već objavljene vijesti o tome, što je imalo efekat upravo toliki kao da ih i nisu demantovale.
Važno je dakle prvo živom slikom prodrijeti u daleki Japan, Kinu, Ameriku, Kanadu i drugdje, a ne preko naših novina govoriti kako nešto nije istina, što su drugi prikazali na vrijeme.
Prije nekoliko dana stranim novinarima je bilo ponuđeno da pogledaju sobu u kojoj su čekale srpske žene da ih siluju. Američki novinar iz mreže CNN otvoreno je kazao da ga to ne interesuje. Dakle – ne interesuje ga istina. Na traženje našeg ambasadora pri UN Brankovića, da Somaruga, predsjednik MCKS u Ženevi, pročita izvještaj o konc logorima kod nas, ovaj je to odbio, tako da za njega ne znaju ni Komisija pri UN, niti svjetska javnost. Svejtska javnost je obavještena da se to radi samo u logorima gdje su Muslimani, odnosno Muslimanke, što u stvari ni ne može biti tačno, jer su u ova prihvatilišta 99,9 % dovođeni samo muškarci.
Daleko je od toga da svjetska javnost zna za privatne logore gdje leže srpski zatvorenici u kojima se muče po sistemu Aušvica i upravo što se misli da to rade Srbi nad Muslimanima, progresivna javnost u Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama imala bi pravo da se ljuti i mrzi Srbe. Srpski lider Radovan Karadžić je prije nekoliko dana naredio da se svi zatvori gdje su Muslimani raspuste, a ostaje pitanje kada će to uraditi ssvije druge strane u sukobu.
Ni to neće biti dovoljno da strani novinari akreditovani kod nas napišu u svojim izvještajima, niti će se takva vijest naći u novinama Alijine Bosne ili u Hrvatskoj. Teško narodu čekajući, ali istina će ipak na kraju pobijediti, a Srbi će kao i dosad pokazati da nisu genocidan narod kao njihove dojučerašnje komšije i “prijatelji”.
N.R.
***
UMJESTO PROGLASA SRPSKOM NARODU
SAD ILI NIKAD
Pod nazivom “Život ili smrt” neprijateljske snage hrvatskih i muslimanskih ekstremista i drugih formacija lojalnih Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću ovih su dana započeli ofanzivu širih razmjera na svim frontovima. Neprijatelj je spreman da žrtvuje 80 posto svojih snaga da bi na sam dan konferencije o Jugoslaviji u Londonu upravo žrtvama prisilio koalicione zapadne snage na međunarodnu intervenciju, usmjerenu prevashodno na srpske položaje u bivšoj BiH
Srpski narod, koji se vjekovima nalazio u opasnosti od islamsko-jezuitskih hordi ovih dana više nego ikad nalazi se u opasnosti za svoje postojanje. Uz pomoć inostranih faktora i međunarodne podrške, prije svih SAD i germanske koalicije na čelu sa Njemačkom i Austrijom, koje žele da uspostave novi svjetski poredak u kome nema mjesta za pravoslavne zemlje, a naročito neposlušne Srbe koji nisu pristali ni na koju varijantu vazalnog odnosa, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, šefovi marionetskih država i režima na tlu bivše Jugoslavije otpočeli su dosad najžešću ofanzivu na sve srpske položaje, a naročito na Srbe u bivšoj BiH. Iz prikupljenih podataka i svjedočenja jasno je da se sveopšta ofanziva na Srpsku Republiku ovih dana vrši sa ciljem da se međunarodna javnost, uoči i na sam dan mirovne konferencije o Jugoslaviji u Londonu, privoli na sažaljenje i osudu, jer zelene beretke i pripadnici HVO računaju da u ovoj ofanzivi, koja će biti izvršena na svim frontovima, u ime svetskih ciljeva i ustaškog sna o državi do Drine, žrtvuju čak 80 posto svojih snaga. Glavni pravci napada očekuju se na položaje oko Sarajeva, zatim na frontu oko Gradačca i Modriče, zatim na pravcu Bosanski Brod – Derventa, a posebno se računa sa iznenađenjima kao što su proboj fronta kod Bosanske Krupe i Otoke, te na gradiško-dubičkom području kako bi se odsekla komunikacija Bosanski Novi – Banjaluka.
Žestoku ofanzivu neprijatelj priprema i na vlašićkom platou, naročito iz pravca Bugojna kako bi se Bosanska krajina našla u potpunom okruženju. Ofanziva treba da traje 15 dana, a u njoj će učestvovati više desetina hiljada neprijateljskih vojnika i vjerskih fanatika zbog čijeg fanatizma je ofanziva i dobila naziv “Život ili smrt”.
Zbog toga je potrebno da se svi Srbi angažuju u odbrani svoje mlade države, da se svi odazovu pozivu na mobilizaciju, da se prestane sa stranačkim i drugim sukobima, sa profiterstvom i mudrovanjima. Odbraniti svoje pravo na život je sada jedini i najpreči srpski zadatak i cilj. Svi koji se budu drugačije ponašali, koji budu na bilo koji način izbjegavali svoje obaveze i zloupotrebili na bilo koji način odsudni čas za borbu i odbranu srpstva i srpske države na tlu bivše BiH biće proglašeni izdajnicima i zakonski gonjeni. To isto važi i za defetiste i sve one koji na bilo koji način unose konfuziju ili paniku u redove srpske odbrane.
S tim u vezi Glavni štab Vojske Srpske Republike već je preduzeo niz mjera i aktivnosti, a posebna pažnja skreće se na diverzantsko-terorističke grupe kao što je “Berbir” koja je nedavno ubačena u rejon Bosnaske Gradiške. Postoje pouzdani podaci da se više takvih grupa već nalazi u neposrednoj blizini fronta i da je više hiljada islamskih fundamentalista i ustaških bojovnika sa obuke u Kumrovcu već prebačeno na teritoriju Bihaća, Bos. Gradiške, Gradačca, Odžaka, Sarajeva i Tuzle, a glavni udar očekuje se iz rejona Cazina i Velike kladuše, odakle je već započeo napad zelenih beretki. Glavni štab vojske Srpske Republike i komanda prijedorske ratne brigade već su preduzeli sve mjere zaštite i preventive. Srbi na ovim prostorima imaju snage da odbrane i sebe i svoje položaje, ali samo pod uslovom da budu maksimalno mobilni, organizovani i svjesni svoje odgovornosti. Sad ili nikad nije pitanje časti i imena; sad ili nikad je pitanje srpskog opstanka i srpske budućnosti.
***
4. septembar 1992.
NOVI ZLOČINI MUSLIMASKIH EKSTREMISTA U KOZARCU
KOLJU I PALE
U zaseoku Podgrađe iznad Kozarca muslimanski ekstremisti zaklali, a potom zapalili Božu Inđića i Ostoju Baltića
Poslije dvomjesečnog skrivanja po klanicama, koritima rijeka i zemunicama u Kozari muslimanski ekstremisti su iskoristili odlazak prijedorskih boraca na posavsko ratište da se vrate i nastave svoj krvavi posao.
U naselju Podgrađe oni su u subotu ubili Stojana Janjića i Marka Dakića, a noć kasnije njihove su žrtve bile starina Božo Inđić i rezervni policajac Ostoja Braco Baltić. Prizori koje smo vidjeli, a mogu ih gledati samo ljudi jakih živaca, ukazuju na svu bestijalnost muslimanskih ekstremista koji su svoj krvavi pir okončali spaljivanjem starca u njegovoj vlastitoj kući, dok je Ostoja Baltić zapaljen u bijelom “Fići” ispod kuće Sulje Kusurana, zvanog Kole, vođe zelenih beretki iz Kozaca zbog čega se i sumnja da je ovaj najnoviji sadizam upravo njegovo djelo. To potvrđuju svjedočenja očevidaca među kojima je Sena Čustić sa svojom kćerkom i sinom koji se nisu priključili zelenim beretkama, već svojim komšijama iz Podgrađa.
Sudbinu Inđića i Baltića izbjegle su Stojanka i Snježana Dekić čija je kuća takođe spaljena do temelja, dok su se njih dvije spasile na taj način što su iskočile kroz prozor i sakrile se u obliženjm šumarku.
***
VANDALI PREVRŠILI SVE MJERE
PORUŠILI CRKVU I DŽAMIJU
Svako bi svoju bruku najradije da sakrije, da o njoj ćuti i muči, pa bi tako i posljednji prijedorski vandalizam svi časni i čestiti ljudi najradije zaboravili.
Riječ je o dvije subotnje eksplozije koje su probudile, a odmah zatim i zabrinule ovaj grad, jer su od njih stradale džamija u Puharskoj i katolička crkva. Okrilje noći grupa prijedorskih ili nekih drugih vandala, u svakom slučaju nedobronamjernih ljudi, iskoristila je da podmetne dinamit ne samo pod ova dva objekta, već i u ionako krhke i narušene međuljudske i međunacionalne odnose i to u času kada i evropski i bjelosvjetski moćnici mirovnim konferencijama i drugim akcijama pokušavaju da spuste loptu na zemlju i bar malo isprave vlastite greške ispostavljene na šalterima za proizvodnju država. Ovom prilikom poginuli su Kemila i Zikrija Kusuran, a ima i povrijeđenih lica. U ovoj dinamitaškoj akciji stradalo je i prijedorsko pozorište, jedna od najljepših zgrada u gradu, a oštećen je jedan dio kuća i izloga.
Istraga je u toku, ali detallji još nisu saopšteni. Izvjesno je samo da to nije učinio niko iz regularnih vojnih i milicijskih formacija.
***
TREČI SVJETSKI MEDIJSKI RAT – PROTIV SRBA
Rat na prostoru bivše domovine Jugoslavije, kao i rat u bivšoj Bosni i Hercegovini, tumačen je već bezbroj puta, ali jedna dimenzija, o kojoj se mnogo govorilo, nije zapravo nikad do kraja shvaćena i raščišćena. Medijski rat, informativni propagandni rat koji je prethodio oružanim sukobima, s njima prosto eksplodirao i koji će se sigurno nastaviti kao osnovno oružje u bici za političku interpretaciju ovog rata. Uloga i moć svjetskih medija, koja je ogromna i koju smo iskusili na svojim leđima, nije od samog početka prepoznata kao takva. Niti je srpski narod stvorio vlastitu strategiju (“protivigru” – kako bi rekao akademik M. Pavić). Centri političke i vojno-obavještajne moći spremali su ovaj treći svjetski (medijski) rat kao možda najvažniji dio u realizaciji doktrine posrednog nastupanja. Kao pravi medijsko-informativni pohod na Srbe – do uništenja i posljednje istine o nama, o našoj istorijskoj i svim našim ljudskim sudbinama.
Stvorena je slika pojava i slika Srba potpuno suprotna stvarnosti i svakoj istini. Kako je to bilo moguće? Tehnologija upotrebe i rada u medijima predstavlja značajniju tehnološku prednost Zapada, nego bilo kakva eventualna superiornost u oružju. Tome je na ruku išla i među Srbima raširena sveopšta naivnost o stvarnom mjestu i ulozi štampe, radija i televizije u zapadnim demokratijama. Suprotno našim naivnim predodžbama o “nezavisnim medijima” i demokratskoj javnosti, ta je oblast na zapadu pod izuzetno snažnim uticajem kapitala i državnih vlasti. “Njujork Tajms” i “Vašington Post” su pupčanom vrpcom vezani za krupni kapital volstritske berze i sva se njihova “samostalnost” i kreativnost završavaju u što spretnijem uobličavanju i javnom ispoljavanju, odnosno formulisanju, tih interesa.
A i u sama ta glasila uložen je priličan kapital o čijim se interesima također može postaviti par nezgodnih pitanja, a teško da je taj interes da rat ovdje prestane. Biće da njima sasvim odgovara da im mi, od naše sveopšte ratne nesreće, pravimo vijesti koje će debeljuškasti prosječni Amerikanci i svi ostali naši demokratski “prijatelji” gledati udobno zavaljeni u svojim naslonjačima, uz konzerve piva, različitih kola itd. I usput se malo zgražati.
Šta Srbi da čine u ovakvoj situaciji? Da konačno shvate da se protiv njih vodi svjetski informativni rat. Rat koji nije objavljen, jer sva ta glasila, koja su objavljivala i najtužnije i najružnije pojedinosti naše tragedije, jedino nam nisu objavila rat koji vode protiv nas. Srbi moraju da prestanu da kukaju kako su neshvaćeni, kako njihova istina ne može da dođe do izražaja. Moraju konačno da progutaju gorku jabuku saznanja da je istina u medijima samo jedna vijest. Kao i laž. Kao i bilo šta drugo. Kao i bilo šta. Moramo pokušati da opstanemo čak i u ovom potpuno neravnopravnom položaju u kome se nalazimo. Na dušu naše takozvane inteligencije i zaista samo takozvanog novinarstva i publicistike pada odgovornos što nisu uložili više kreativnih napora da ovo mučno saznanje o potpuno amoralnoj prirodi modernih medija prodre do svakog Srbina, do svakog građanina kojeg bombarduju agencijskim vijestima u kojima prosto ne možemo da prepoznamo sopstvenu stvarnost. Jednako tako odgovorna je i naša politika kojoj ta dimenzija shvatanja prirode modernih medija ponekad gotovo tragično nedostaje. Ne znamo da li bi takvo shvatanje i uloženi kreativni napori pomakli stvari sa mrtve tačke, da li bismo makar na prepad ušli u tu svjetsku javnost, u to globalno selo, ali vjerujemo da taj način postoji i da je taj način naše najvažnije oružje u presudnoj bici za političku interpretaciju, za objašnjenje i tumačenje šta se ovdje, u ovom našem bespuću desilo. Jer u ratu pobjeđuje onaj ko protumači šta je taj rat i zašto se vodi. Pobjeđuje, znači, onaj koji protumači šta je pobjeda.
*Zahvaljujemo se Udruženju Prijedorčanki "Izvor" koje nam je ljubazno ustupio arhivski materijal o pisanju "Kozarskog vjesnika".
**Kraj feljtona
(e-novine)
Add comment