Piše: Milada Hodžić
Tužilaštvo BiH će 17. i 18. januara 2013. godine, iznijeti završne riječi u slučaju Korićanske stijene u obnovljenom postupku Zoran Babić i drugi. Nakon Tužilaštva završnu riječ će imati advokati odbrane kao i optuženi Zoran Babić, Milorad Škrbić, Dušan Janković i Željko Stojnić. Apelaciono vijeće Suda BiH će potom odrediti datum izricanja presude za ovu četvoricu bivših policajaca SJB Prijedor.
21.08.1992. godine na Korićanskim stijenama ubijeno je oko 200 muškaraca koji su prije toga izdvojeni iz konvoja koji se kretao iz Prijedora prema Travniku. Svi ubijeni su bili civili, većina njih su bili zatočeni u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Konvoj su pratili prijedorski policajci, većinom pripadnici Interventnog voda koji su na kraju i počinli ovaj monstruozan zločin.
Na mjestu razdvajanja kod rječice Ugar, ovi nedužni muškarci su izdvojeni iz konvoja, potrpani u dva autobusa i odveženi na mjesto Korićanske stijene. Autobusi su zaustavljeni u razmaku od 200 m gdje je im je bilo naređeno da izađu iz vozila i da stanu uz liticu provalije. Policajci su im pucali u leđa iz automatskog oružja. Nakon što su popadali u provaliju, na njih su bacane bombe i dodatno je pucano kako niko ne bi preživio.
Ipak, 12 muškaraca je preživjelo ovaj zločin, bacajući se ranije u provaliju. Neki od njih su svjedočili na Haškom tribunalu i na Sudu BiH u slučaju Korićanske stijene.
Darko Mrđa, zvani Dado, je prvi uhapšeni za ovaj zločin. Snage SFOR-a su ga uhapsile 13. juna 2002. godine u Prijedoru. Sudilo mu se na Haškom tribunalu za ubistva civila, kao i za pokušaj ubistva 12 preživjelih. U julu 2003. godine pred istim sudom priznao je krivicu i osuđen je na 17 godina zatvora za ubistva i nehumana djela kao zločin protiv čovječnosti. U svom priznanju rekao je da mu je naređeno od strane komandira da počini ubistva. U vrijeme počinjenja zločina imao je 25 godina.
Zatvorsku kaznu izdržava u Španiji.
Pripadnici SIPA-e, 27. maja 2008. godine u Prijedoru, za isti zločin, uhapsili su Damira Ivankovića, Dušana Jankovića, Željka Stojnića i Zorana Babića. Potom su 14. oktobra 2008. godine uhapšeni Milorad Škrbić, Milorad Radaković, Gordan čurić i Ljubiša Četić, svi bivši pripadnici Interventnog voda prijedorske policije.
01.jula 2009. godine uhapšen je Saša Zečević, također bivši pripadnik Interventnog voda prijedorske policije, a u vrijeme hapšenja bio je aktivan policajac u SJB Prijedor. 14. jula 2009. godine Sud BiH potvrđuje optužnicu protiv Zečevića kao i Radoslava Kneževića koji se već nalazio na odsluženju zatvorske kazne za drugi zločin počinjen u noći između 30. i 31. marta 1994. godine u Prijedoru nad porodicom Faruka Rizvića. Za ovaj zločin, 17.11.2005. godine Okružni sud u Banjaluci osudio ga je na 15 godina zatvora ali nakon žalbe, 18.06.2006. godine kazna mu je smanjena na 10 godina.
Marinko Ljepoja uhapšen je 07. septembra 2009. godine u Prijedoru. Ovaj bivši pripadnik Inerventnog voda je i zadnji uhapšeni za zločin počinjen na Korićanskim stijenama. Za sada…
27.08.2009. godine za isto krivično djelo uhapšeni su Petar Čivčić i Branko Topola. Čivčić je bivši komandir prvog odjeljenja Interventnog voda, a u vrijeme hapšenja bio je aktivni policijski službenik u Odjeljenju kriminalističke policije u SJB Prijedor, dok je Topola u vrijeme zločina bio pripadnik Teritorijalne odbrane, odnosno stražar u logoru Trnopolje.
Damir Ivanković potpisao je sporazum o priznanju krivnje 22.06.2009. godine i Sud BiH ga 02.07.2009. godine proglašava krivim za počinjeno djelo zločin protiv čovječnosti i individualnu odgovornost. Osuđuje ga na zatvorsku kaznu od 14 godina. Nakon njegovog svjedočenja na Korićanskim stijenama pronađena je lokacija sa posmrtnim ostacima ubijenih civila iz drugog autobusa. Zločin je počinio sa 22 godine. Nalazi se u Mostaru na odsluženju zatvorske kazne.
Gordan čurić potpisuje prvi sporazum o priznanju krivnje 26.06.2009. godine, ali mu Sudsko vijeće odbija sporazum zbog razlike u opisu optužnice i njegove izjave. Drugi sporazum o priznanju krivnje sklopio je 26.08.2009. godine. Utvrđeno je da ovaj optuženi nije učestvovao u strijeljanju i egzekuciji žrtava nego je u vrijeme zločina osiguravao lokalitet na kojem je zločin počinjen. Sud BiH 11.09.2009. godine proglašava čurića krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 8 godina. U vrijeme kada je počinio zločin imao je 24 godine.
09.03.2010. godine krivicu priznaje i Ljubiša Četić. Sud BiH ga proglašava krivim 18.03.2010. godine za zločin protiv čovječnosti (ubistva, deportaciju, progon, zatvaranje i druga nečovječna djela), te mu izriče kaznu od 13 godina zatvora. Zločin je počinio sa 23 godine. U vrijeme izricanja ove presude Četić se već nalazio na izdržavanju kazne za drugo počinjeno krivično djelo u zatvoru Tunjice u Banjaluci.
U sporazumu o priznanju krivnje ovi optuženi su se obavezali da će svjedočiti u predmetima za ratne zločine o kojima imaju saznanja, a već su svjedočili u predmetima za Korićanske stijene.
Nakon glavnog pretresa koji je trajao skoro dvije godine u slučaju Zoran Babić i drugi Sudsko vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH izriče presudu 21.12.2010. godine. Zoran Babić i Milorad Škrbić osuđeni su na zatvorsku kaznu od po 22 godine, Dušan Janković na 27 godina te Željko Stojnić na 15 godina. Milorad Radaković oslobođen je optužbi zbog nedostatka dokaza da je počinio kazneno djelo za koje je optužen. Dušan Janković se nije pojavio na izricanju presude i Sudsko vijeće donosi rješenje o njegovom hapšenju. Njemu se ovom presudom stavlja na teret da je kao jedan od zapovjednika stanice milicije u Prijedoru imao nadređenu odgovornost nad počiniocima zločina dok su ostali bili neposredni izvršioci krivičnog djela.
Na osnovu žalbi branioca svih optuženih, 04.10.2011. godine Apelaciono vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH, ukida prvostepenu presudu u predmetu Zoran Babić i dr. i određuju ponovno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. Svi optuženi su pušteni da se brane sa slobode osim Dušana Jankovića koji se pojavio na Sudu kada je postupak obnovljen i još uvijek se nalazi u pritvoru. Za Milorada Radakovića oslobađajuća presuda je potvrđena i protiv njega se više ne vodi postupak.
Žalbe odbrane optuženih su se odnosile na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona te odluke o krivičnopravnim sankcijama.
24.02.2012. godine pred vijećem Apelacionog odjela I za ratne zločine Suda BiH, počeo je obnovljeni postupak u slučaju Zoran Babić i dr. Postupak je trajao skoro godinu dana, preslušani su iskazi na desetine svjedoka koji su svjedočili u prvostepenom procesu, saslušani su i novi svjedoci kako odbrane optuženih tako i Tužilaštva BiH, te su priloženi i novi materijalni dokazi.
U drugom predmetu Sudsko vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH, nakon održanog glavnog pretresa, 28.06.2012. godine izriče prvostepenu presudu u slučaju Saša Zečević i dr. Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja proglašeni su krivim za počinjenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti i osuđeni su na kaznu dugotrajnog zatvora od po 23 godine. Petar Čivčić i Branko Topola oslobođeni su optužbe jer nije dokazano da su počinili zločin za koji se terete. U vrijeme kada su počinili zločin Zečević je imao 21, Knežević 22, a Ljepoja 26 godina. Uskoro se očekuje odluka Apelacionog vijeća za slučaj Zečević i drugi.
Simu Drljaču, pravnika po struci, 16. aprila 1992. godine SDS postavlja za načelnika SJB Prijedor. Pred tribunalom u Hagu bio je optužen za zločine, ubijen je 10.07.1997. godine prilikom hapšenja od strane SFOR-a. Smatra se najodgovornijom osobom za ubistva i na Korićanskim stijenama. Tako tvrde i optuženi u slučaju Korićanske stijene.
Miroslav Paraš, ime čije se nakon Drljačinog najviše pominjalo tokom suđenja, prije rata je bio pripadnik hrvatskih specijalnih snaga, u maju 1992. godine postavljen je za komandira Interventnog voda. Optuženi tvrde da je bio autoritet, navodno su ga se bojali i niko mu se nije smio suprostaviti. Poginuo je na ratištu. Nikad mu se nije sudilo, ali se zato njegova fotografija i danas nalazi u holu SJB Prijedor. Vjerovatno mnogi od nas prođu i vide i ne znaju da dok čekaju u redu za neki dokumenat gledaju u sliku odgovornog za ratni zločin nad nedužnim civilima.
Na kraju, ako ne računamo Simu Drljaču koji je bio odgovoran i koji taj dan nije išao u pratnji konvoja, imamo četvoricu optuženih koji su priznali zločin, trojicu koji su prvostepeno osuđeni, isto toliko oslobođenih, četvoricu koji će biti osuđeni, a možda i neće, jednog poginulog u ratu. Pitanje koje se nameće je da li je između osam i dvanaest ljudi, kako se procjenjuje, moglo ubiti 200 vojnosposobnih muškaraca?
UP „Izvor“ će organizovati praćenje završnih riječi za jedan dio porodica žrtava kao i prisustvo na dan izricanja presude Zoranu Babiću i drugima.
Add comment