KOZARAC-Jutarnji trač…

Ne znam, mozda bi bilo bolje da nastavim pisati reporterske traceve, da ne zadiremo unutar sebe i korimo dusu zbog strasti i grijeha, da prestanemo pricati kako su u Kozarcu losi cevapi i da je to razlog da se u njega ne ide…

Bude mi muka od toga, da ne vidim smisao svoga pisanja, a najvise me zaboli kada vidim koliko smo spremni raspravljati a ne mozemo se dici i uraditi barem male stvari.

Skoro da bih mogao skoro svaku noc, da ne kazem svaki cetvrtak, otipkati neki Jutarnji trac i pokazati vam red predivnih ali i tuznih kuca, i zadovoljiti vasu nostalgiju za domovinom.

Znam da nije lako, i mene stagnu pluca kada izadjem van drzave, kad ne znam pricati jezik a zelim se sporazumjeti, i uredu je da jos uvijek imamo nostalgiju, u Kozarcu ima grupa izreka da je dobro dok se ovdje kopamo…

Dobro je i da smo se snasli gore, da mogu ocekivati par dobrih leviski iz Amerike, poziv iz Svicarske itd. a dobro je i da smo se vratili ovdje u Kozarac. Sada treba da se vidimo gdje smo i s cim raspolazemo, ko radi u Nevladinom sektoru, ko politikom, ko je u biznisu itd. te se onda lijepo okupiti i razviti strategiju za dalje.

Optimisti2004 ce pokusati putem stranice kozarac.ba da okupe nas te da zajedno razvijemo plan za dalje.

Cilj je okupiti prvih 100 optimista sirom svijeta, locirali smo deset zemalja u kojima imamo nasih clanova koji bi mogli pokrenuti aktivnosti u zemljama u kojima se nalaze te tako okupiti najmanje deset ljudi.

Ne znam koliko je ovo ambiciozno ali 100 ljudi je jedna ceta sa cetiri voda i vjerujte mi da ta ekipa moze svasta napraviti.

Nadamo se da cemo ovo uspjeti te imati kriticnu masu za neke vece projekte koji bi trebali uraditi u buducnosti.

Omladinska radna akcija koja je odrzana u subotu, dala je dobre rezultate u culju boljeg prezentiranja udruzenja lokalnoj zajednici i zelim istaci da smo naisli na dobru podrsku, tako da su se aktivnosti nastavile i tokom sedmice, a zadnja dva dana smo radili pa skoro i udarnicki…

Dobili smo sljunak od Ismeta da uredimo jos bolje teren oko saha, kako bi bilo sto manje kozarackog blata na cipelama, a i da bude sestetski ljepse i ugodnije i za odmor i kada se ne igra sah.

Nadam se da cemo ga u aprilu zajedno uredjivati.

Od Jasmina smo dobili beton da zalijemo deset klupa koje smo u akciji napravili tako da je ostao ne dovrsen posao postavljanja istih, dvije smo dali da se postave pred skolu u Kamicanima a po cetiri smo stavili, prvo na partizansko groblje a onda pred skolom.

Kako je beton isporucen istovremeno na obe strane, a Zizi i ja bili sa mladjom rajom, bilo je u pocetku straha hocemo li stici to odradili na partizanskom dok se ne stvrdne beton pred skolom, u pomoc nam je stigla ekipa iz Orange kao i nas Sendo, koji je dosao sa posla.

Danas smo ponovo okupili kako bi nastavili dalje da radimo sa  nasim najmladjim clanovima, za koje ovo sve i cinimo i koji su se zaista pokazali izvrsni i mogu nam u nekiliko slika pokazati kako mozemo i mi veliki raditi:

Uz malo igre ipak, posao je odradjen, tako da smo na kraju svi mogli malo zadovoljniji sjesti i odahnuti, o nekako odmah se insan cini drugacijim, kada se malo umori ali nesto i uradi sto voli, a kad izgladnes tad je i kifla dobra, to znaju oni koji su prosli kroz prijedorske logore smrti.

Zavrsili smo oko saha, barem za sada, a nastavicemo sigurno i dalje da uredjujemo ovaj prostor, da ga osvjetlimo, da bude buduce mjesto okupljanja, prije izlaska, nacemo se kod saha..;)

Po danu Nagib a navecer Ragib, sad i mene neka nostalgija vuce…

Ima dosta nacina na koje mozemo rijesavati zajednicke probleme, i ima nas dovoljno da se organizujemo, samo treba malo truda i optimizma…

Treba krenuti u 4 fazu 🙂

p.s. samo da ne komentarisemo hranu i pice 🙂