Poricanje zločina stvara stalni izvor konflikta

Direktor programa za pitanja istine i sjećanja Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu Eduardo Gonzales dolazi na mirovni skup koji će biti organizovan 5. avgusta u Prijedoru. On će, takođe, posjetiti i bivši logor Omarska.

Gonzales je jedan od najuglednijih svjetskih stručnjaka za pitanja utvrđivanja istine o prošlosti i memorijalizaciji zločina. Bio je član Komisije za istinu u Peruu, predavač je na Univerzitetu u Njujorku.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa govori o pitanjima poricanja zločina u Prijedoru, važnosti memorijala i suočavanja sa prošlošću.

RSE: U  nedjelju će u Prijedoru biti organizovan mirovni skup pod nazivom „Za jednakost i pravo na sjećanje“. Cilj skupa je skrenuti pažnju javnosti na diskriminaciju civilnih žrtava i kontinuirano negiranje ratnih zločina počinjenih u Prijedoru. Vi ćete u nedjelju biti u Prijedoru. Koliko je važno da se spriječi negiranje zločina počinjenih u tom gradu?

Gonzales: Žrtve kršenja ljudskih prava imaju veoma jasna prava – ta prava su univerzalno priznata. Ona imaju više dimenzija. Prva je, naravno, da se postigne sudska odgovornost i pravo da se dobije odgovarajuća naknada. Tu je, takođe, pravo da se zna šta se desilo – i tu je važno da to znanje bude dostupno, da su sačuvani činjenični dokazi, da ljudi imaju pravo da sačuvaju sjećanje. Jasno je i očigledno da ljudi imaju pravo da odaju počast poginulima. O tome ne treba ni raspravljati. Namjeravam da u Prijedoru pokušam da razumijem situaciju, da razgovaram sa ljudima u gradu o tome kakve su perspektive, jer izgleda da neke stvari nemaju smisla.

RSE: Mislite li da je jedan od ključnih problema upravo nespremnost lokalnih vlasti u Prijedoru da se suoče sa prošlošću?

Gonzales: To je upravo ono što govore iz udruženja žrtava. Oni su zaustavljeni u namjeri da obave komemoraciju i da postave obilježje u znak sjećanja na žrtve. Vlasti se tome opiru.To je povezano sa činjenicom da lokalne vlasti predstavljaju politički projekat koji je u osnovi građen na premještanju stanovništva koje nije srpskog porijekla. O tome bih kao međunarodni stručnjak želio nešto više da saznam. Tu je još jedno pitanje. Naime, poslije rata, nakon kršenja ljudskih prava, nakon takvih razmjera zločina, ostaju ožiljci. U psihi stanovništva ostao je još neki strah, a neki ljudi će strahovati od istine. Ljudi će pokušati da se odupru tome, ili da to poriču. Ako ne uspiju u tome, onda će pokušati da to opravdaju. To su veoma tipični odgovori – i to možete vidjeti i u drugim dijelovima svijeta. Ali činjenica je da takvo ponašanje, ta poricanja i opravdanja ne pomažu napretku društva. Ustvari, što se više nešto poriče, to se više stvara stalni izvor konflikta.

Žrtve se ne smiju zaboraviti

RSE: Čini se da ni privatne kompanije, kakav je Arcerol Mittal koji je danas vlasnik rudnika Omarska gdje je tokom rata bio smješten logor nalik onim nacističkim, takođe nemaju razumijevanja za bivše logoraše i godinama ne dozvoljavaju gradnju memorijalnog centra žrtvama.

Gonzales: To je veoma žalosna situacija. Mislim da bi Arcelor Mittal trebao da odgovori na zahtjeve preživjelih i zbog žrtava koje su tu ubijene. Ne govorimo o infrastrukturi – i svaka međunarodna korporacija sa osjećajem za društvenu odgovornost bi to trebala razumjeti. Sjećam se da je Arcelor Mittal prvobitno obećao da će obezbijediti izgradnju memorijala, kao i pristup preživjelih. Ali to je onda palo u žalostan obrazac poricanja i birokratskih prepreka i ponašanja. Biće interesantno spoznati da li je to ponašanje nekoga koji ništa ne razumije, ili se boji lokalnih vlasti. Ili je toArcelor Mittal prihvatio kao takvo. Bio bih veoma iznenađen time. Ustvari, to pokazuje kako je nekad teško međunarodnim korporacijama da se drže nekih standarda u lokalnoj zajednici. Jednostavno, ne možete ići u neke krajeve svijeta gdje je stanovništvo mnogo propatilo, kao što je to slučaj sa BiH, a da ignorišete činjenice, kao i potrebe stanovništva. Morate imati jasno razumijevanje. Vjerujem da će ova korporacija i ljudi koje je vode razumjeti situaciju, da će razumjeti da nisu vlasnici ovog posebnog mjesta, da nisu vlasnici sjećanja i onoga što pripada čovječnosti.

RSE: U Prijedoru je tokom rata ubijeno više od 3.000 ljudi, desetine hiljada građana je protjerano. Čini se, ipak, da se zločini počinjeni u ovom gradu na neki način “zapostavljaju”, jer ni bošnjačkim političarima nije politički isplativo govoriti o njima?

Gonzales: Veoma često se dešava da političari ne žele da govore o činjenicama jer su uplašeni da će to poremetiti situaciju, poremititi status kvo. Ne samo u poslijeratnim situacijama već i nakon diktatura političari ne žele da iritiraju počinioce jer su uplašeni. Naravno, to predstavlja problem za žrtve, jer su njihova prava stavljena na posljednje mjesto, što je nedopustivo. Kada se to desi, rezulat je da su mir i demokratija, koji se grade, nelegitimni od prvog dana jer veliki dio stanovništva ne vjeruje u to. Jasno je da se situacija ne gradi na vladavini prava već na vladavini onoga ko je jači. Drugo pitanje ovdje jeste šta se desilo, a tu je stvar veoma jasna: to je bio zločin. Počinjeni su grozni zločini koji su povrijedili mnoge ljude. Ovo nije pitanje legalnosti već morala. Semantička diskusija ovdje ne pomaže. Kod moralnog pitanja stvar je veoma jasna: ljudima koji su stradali prava moraju biti priznata – tačka. Nema više razgovora o tome. To stradanje ne može biti poricano ili skriveno. Advokati mogu pričati o defincijama, ali oni nisu ovdje u pitanju. U prvom planu su ljudi koji su preživjeli, i oni koji su izgubili svoje najmilije u logoru Omarska i okolnim logorima, te činjenica da njihova prava moraju biti poštovana.

RSE: U Prijedoru su se tokom rata dogodili neki od najstrašnijih zločina. Dvadeset godina nakon toga mjesta zločina nisu obilježena. Naprotiv, na mjestima gdje su nekada bili logori za Bošnjake i Hrvate postavljeni su spomenici srpskim borcima iz proteklog rata. Da li takav odnos prema memorijalima pokazuje da vlasti u Prijedoru, ali i u RS, minimiziraju i negiraju zločine koji su se dogodili?

Gonzales: Žrtve rata u BiH ne smiju se zaboraviti. To je pravo osoba koje su izgubile svoje najmilije. To se ne mijenja, bez obzira da li je ubijena osoba Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ljudski život je važan i njega treba obilježiti i sjećati ga se. Ponavljam, ovo nije pitanje debate o legalitetu – da li je u pitanju civil ili vojnik, i ta se debata nikada neće završtiti. Pravi problem u svome ovome jeste da je esencijalna karakteristika ljudskih bića da oblježavaju smrt najbližih.

RSE: Koliko su suočavanje sa prošlošću, utvrđivanje istine i memorijalizacija značajni za budućnost jedne države?

Gonzales: Mislim da jedna zemlja ne može postojati bez jedinstvene priče o samoj zemlji. Fundamentalno u tome jeste priča o prošlosti, njeno razumijevanje. Nema zemlje u svijetu koja ima kompletnu, totalno čistu i lijepu istorijsku priču. Ako se još uvijek bojite priče o onome što se desilo, onda ćete biti zauvijek zarobljeni u zamku tog poblema i nećete ići naprijed. Da li mislite da bi Evropa bila ono što je sada da su Nijemci i Francuzi nastavili da gledaju u prošlost sa neprijateljstvom, u neprekidnoj borbi sjećanja? Nakon Drugog svjetskog rata, kada su Nijemci i Francuzi pogledali u prošlost, kada su Nijemci priznali zločine koje su počinili u tom ratu, tek tada je bilo moguće pravo pomirenje između te dvije države. Tek tada je bila moguća prava izgradnja Evrope. A takve stvari možete naći svugdje u svijetu. Zašto postavljati tako male prepreke u vašoj zemlji? Ako ste pravi političar, onda morate biti dovoljno zreli da gledate dalje, da gledate u budućnost. To se može uraditi samo sa hrabrošću da se pogleda u prošlost,  priznaju greške koje su postojale – i da se oda počast svima žrtvama  rata.