svabo.jpg)
Pun sabura, odluči da vidi je li Osman došao iz Turske. Silazeći niz stepenice sreo je poznanicu kojoj se obradova.
– Halo, gopođo Meri, kako ste? Odavno vas nisam vidio. Kako vam je gospodin Slobo?
– Druže Hamza, molim vas, zovite me mojim pra-vim imenom, Merima. Za Slobu, ne znam ništa i nismo skupa.
– Kako niste skupa?! – u čudu će Hamza – pa vaš brak je bio uzor skladnog života, prava pravcata idila, oličena kroz bratstvo i jedinstvo. Mnogi su željeli da imaju vašu sreću.
Merima ga pogleda i zaplaka.
– Tako sam i ja mislila, dok nisam shvatila, da sam bila žrtva tog bratstva i jedinstva. Radi Slobe, puno sam toga žrtvovala. Svoje roditelje, nisam poslušala, kad su mi rekli da nije moja prilika. Zbog toga sam ih mrzila, mislila sam da su zaostali i da ne znaju šta je ljubav. Sa svima sam se posvađala i za Slobu udala. Troje djece sam sa njim izrodila, a da ga nisam upoznala. Tek kad je propalo bratstvo i jedinstvo, shvatila sam da sam živjela sa nacio-nalistom. Sad mogu reći, da je za mene miješani brak bio iluzija i avantura – kroz suze nastavi ostavljena, – došao je jednu noć, pijan i sve mi po stanu polupao. Mislila sam da je to njegovo uobičajeno ludilo. Znao je to uraditi, nakon dolaska iz rodnog zavičaja, u kojem se sa društvom do besvijesti rakijetinom opijao i napajao nacionalističkim idejama. Godinama je sa njima djecu vaspitao u njima mržnju prema drugim posticao. A ja, naivno njegovo prihvatala a mrzila sve što je moje. Ovaj put samo mi je rekao: „Bulo, dosta smo zajedno ‘leba jeli, više nećemo. Moj vođa Slobo, kojeg volim više nego i tebe i sebe, zove me da se spremim. Moli svoga boga što si ođe pa te ne smijem dokrajčiti.“
Otišao je, meni sve dugove ostavio. Kredit, kojeg sam digla na svoje ime, potrošio je za gradnju kuće u rodnom zavičaju. Sad rate moram plaćati i od ostatka plaće živjeti. Koja sam ja budala bila, kad sam dozvolila da me ta baraba cijeli život iskorištava! Svaki put, kad bi sa mnom spavao, rekao bi: „Bulo, diži noge!“
– Mislila sam da mi tepa i iz ljubavi me tako zove. Nisam znala, nisam mogla znati da me stim ponižavao. Sad mi te riječi poput handžara utrobu sjeku. Evo već nekoliko mjeseci pokušavam da pronađem svoje roditelje, braću i sestre i da od njih tražim halal.
– Ne brini, sve će biti u redu.
Ona ga pogleda, suza joj pade, teška majčinog bola i očeve brige, isplakana u suzi onog dana kad su je molili da se ne udaje za Slobu.
– Zato vas molim, zovite me mojim pravim imenom Merima. Prošle su one godine, kada sam se svoga imena, svog roda i poroda stidjela. Čula sam da su moji negdje u logoru, a komandant toga koncentracionog logora je Slobo koji je sa sobom poveo i starijeg sina.
– Valjda neće unuk, da muči, svoga dida, svoju nenu i svoje dajdže u logoru.
– Ne znate vi njega – tužno će ostavljena – pričala mi je najmlađa zaova, da joj se brat Slobo javi. Uspio je da dogura do vojvode i da sa jednom četom komanduje. Često joj pošalje para i raznog nakita. Za kratko vrijeme od toga je napravila kuću i kupila auto. I Stole je kuću u rodnom selu opremio, u njoj trgovinu otvorio u kojoj prodaje ono što iz Bosne nabavi, što oni zovu ratni plijen. Sad vidim da sam pogriješila, što nisam svoje roditelje poslušala. Od tebe Hamza, tražim halal. Znam da sam te često vrijeđala. Svaki put kad bih te vidjela o tebi sam ružno mislila, ne samo o tebi, već o svima koje sam znala, a da ih je muslimanka rodila. Tad sam tako postupala jer sam svoje postupke pravdala i svojim se svetila što nisu podržavali moga odabranika, moga Slobu. Molim te Hamza halali. Halali mi.
– Ja ti halalim – ozbiljno će Hamza – znam da te je šejtan zaveo. Drago mi je što si se pokajala i spoznala vrijednost roditeljske brige i njihovog halala. Želim da pronađeš svoje i da ti halale. Eto, i ja sam saznao za svoju porodicu. Dva sina su mi ubijena, za kćerku ne znam ništa. Moja Emina je negdje u Turskoj. Iako znam da su mi bivši prijatelji uz pomoć okupatora uništili porodicu, ne mogu sve pripadnike njihovog naroda mrziti. Tvoj Slobo je bio komandant logora u kojem su ubijeni tvoj rođak, a moj prijatelj Ahmo, i njegova hanuma Habiba, – za trenutak Hamza ušuta pa joj savjet dade – idi, danas je dobra veza. Poselami ih i od mene. Sada si najpotrebnija sebi. Trebaš liječiti svoju dušu, iz sebe izbaciti otrov sa kojim te je trovao Slobo.
– Rado bih se družila sa našim svijetom i potražila novog životnog suputnika, sa kojim bi svoju dušu liječila, ali me sramota. Bojim se da me neće prihvatiti i da me neće razumjeti, jer sam ih mrzila.
– Ne stidi se, nemaš čega da se bojiš – preživjeli logoraš, ohrabri uplašenu, ostavljenu ženu – dođi u naš „Vakuf“, možda u njemu da pronađeš svog novog životnog druga. Pozivam te na demonstracije koje će se održati ispred američke, francuske i ruske ambasade. Možda vidiš nekog poznatog iz tvoga grada, upoznaš drugih, dragih insana koji su prognani sa svojih ognjišta. Možda si im i ti sada potrebna. Biće ti zahvalni, za tvoju pomoć, a ti ćeš sa njima pronaći svoj novi životni put.
– Hvala ti Hamza na savjetu.
Na zakazanim demonstracijama, okupilo se mno-štvo svijeta, tražeći da se ukine embargo na uvoz oružja Armiji RBiH. Kolona demonstranata prošla je kraj ruske, francuske i američke ambasade da bi ispred Brandeburške kapije bio održan govor na njemačkom i bosanskom jeziku. Među zadnjim govornicima bio je i Jusuf, koji je na kraju naglasio:
– Koristim priliku da se zahvalimo njemačkom na-rodu na pomoći koju su pružili nama Bošnjacima i što su otvorili svoja srca i prihvatili na stotine hiljada muhadžira. Hvala vam «Deutschland» u ime: Udruženja ratnih vojnih invalida BiH u Berlinu «Sinovi Bosne», Udruženja logoraša BiH Berlin «Žrtve agresije», Udruženja žena BiH Berlin «Srebrenica», Udruženja nastavnika Bosanske dopunske škole Berlin «Preporod». Hvala vam u ime Zavičajnih zajednica Bošnjaka koje djeluju u Berlinu: „Podgrmeč“, „Potkozarje“, „Podrinje“, „Gata“, „Pounje“, „Merhamet“. Hvala vam ispred naše omladine i sportista, Nogometne lige BiH «Berlin» i Matice Bošnjaka «Berlin».
Snimajući skup sa kamerom Hamza primijeti Meri-mu i samom sebi potvrdi.
– Došlo je vrijeme da pomogne sama sebi i svojim Bošnjacima. Trebaće joj sabura, vakta i merhameta da izliječi ranjenu dušu. Halal koji je dobila od svojih roditelja, braće i sestara potvrđuje da se vratila samoj sebi.
Na ovome skupu, Merima je upoznala nove prija-telje, čudeći se sama sebi :
-Zar je trebalo toliko vakta i poniženja, da spoznam ko sam? Nikad nije kasno da se krene pravim putem, evo ponovo izgovaram Kelime-i-šehadet:
„Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muham-meden abduhu ve resuluhu.“
Nakon napornog rada Hamza je neobično dobro spavao. Bez noćnih košmara, trauma i sjećanja na logoraške patnje, ustaje i ulazi u novi dan svoga života, kao da mu je zadnji, ozbiljno razmišlja, kako će ga iskoristiti.
Pijući svoju jutarnju kahvu ispred restorana «Ista-mbul» priđe mu poznanik sa radilišta pa mu se obrati.
– Zdravo! Ti znaš, da sam dobar sa glavnim šefom iz «Strabaka» i da mogu dobiti posla. Vidiš da ima ovih, naših, izbjeglica koji bi radili, da ubiju dosadu, koja ih razdire po izbjegličkim centrima. Zau'ar je da i sirotinja bilo šta zaradi. ’Amza, budi mi poslovođa, dok se moj sinovac ne vrati. Zbog svoje budaleštine izgubio je vizu. Napio se i tako pijan otvorio vrata hotela Adlon i ušao u salu u kojoj se slavila godišnjica ujedinjenja Njemačke. Šta je sve uradio i kako je vrijeđao goste, sramota me da o tome pričam. Nakon što ga je policija svladala, gosti su odahnuli a on je prvim avionom deportovan kući. To me bacilo u dugove. Za trideset hiljada maraka pronašao sam jednu Švabicu, jes’ da je starija ali za papire valja. Advokat mi je obećao da će nakon vjenčanja pokušati izganjati mu vizu.
Hamza je slušao i razmišljao.
– Ovu ponudu treba prihvatiti, iako znam da je prljava. Svako želi iskoristiti muhadžira, njegovu muku, njegovu krv u marku pretvoriti.
Preživjelog logoraša zaboliše tek zarasle logoraške rane. Razmišljao je šta da radi.
– S ponosom a praznim džepom, patriota ne mogu biti, niti kome pomoći.
Zato odluči da preuzme posao.
(nastavice se…)
Add comment