Kozarac.ba

Ljubuški paradoks ili može li Hrvat biti dobar čovjek

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došli novinari u Bosnu pa pitali Rudija ima li šovinizma u Sarajevu. "Ima, kako nema", odgovorio Rudi, "evo baš jučer meni u tramvaju ukrali novčanik." "Oprostite, učinilo mi se da ste rekli da su vam ukrali novčanik?", smeteno će novinar. "Ja, u tramvaju", potvrdio Rudi. "Ne razumijem", zbunio se ovaj, "po čemu je to šovinizam?" "Kako po čemu?!", pogledao ga Rudi. "Što nisu vlahu ukrali, nego meni?!?"

U originalu, jasno, za šovinizam u Sarajevu pitali su Muju, ali otkako sam u kolumni ukinuo islamofobiju i umjesto Muje i Sulje uveo sarajevske Hrvate Bobija i Rudija, čak i ovaj stari vic nekako ima više smisla. A najviše smisla ima kad novinari dođu, recimo, u Ljubuški. Tada vic ima i znanstveni naziv, poznat kao "ljubuški paradoks".

Hercegovinu ovih dana potresa afera s dokumentarnim filmom Svetlane Broz o Nedjeljku Neđi Galiću, Ljubušaku i Hrvatu koji je u svojoj fotografskoj radnji 1993. godine sređivao i distribuirao papire pomoću kojih su ljubuški muslimani izbjegavali zloglasni mostarski logor Helidrom i nalazili sigurna utočišta u inozemstvu. "Ljubuški Schindler" nije samo kriomice spašavao Bošnjake već se i javno bunio protiv njihovog progona, te je na kraju s posljednjim prognanim muslimanima i sam, zajedno sa suprugom i troje djece, otišao iz grada. "Ja više ne bih mogao dignuti glavu od stida ako ostanem", rekao je napuštajući Ljubuški.

Galićev je stid sav iz njegove nacionalne identifikacije: on se stidi kao Hrvat, kao zaštićeni pripadnik većinske sile, i kao zaštićeni Hrvat osjeća potrebu da uradi nešto za nezaštićene nehrvate: Neđo je upravo kroz svoje hrvatstvo bio dobar čovjek. Je li to "ljubuški paradoks"? Nije. Njega ćemo dobiti malim eksperimentom u laboratorijskim uvjetima.

– O čemu se dakle radi u filmu "Neđo od Ljubuškog"?

– O čovjeku koji u ratu spašava susjede od logora.

– Riječ je dakle o dobrom čovjeku.

– U načelu, da.

– Vrlo dobro. Recite, Neđina nacionalnost se u filmu krije ili…?

– Ne, on je u filmu jasno prikazan kao Hrvat. Čak se na tome, hm, i inzistira.

– Dobar čovjek i Hrvat?

– U načelu, da.

– U čemu je onda problem?

– Kako u čemu? U filmu se Hrvati prikazuju kao povampireni ustaški zločinci.

– Ne razumijem. Film je priča o dobrom Hrvatu.

– Da, ali koji spašava muslimane od ustaša.

– Aha. Stvar je dakle izmišljena, progona muslimana u Ljubuškom nikad nije bilo?

– Ne, ne, bilo je. Ali to nisu radili svi Hrvati niti svi Ljubušaci. Znate, bilo je u Ljubuškom mnogo onih koji su pomagali susjedima muslimanima. Zašto o tome nije snimljen film, zašto nikad nije snimljen film o nekom dobrom Hrvatu koji spašava Bošnjake, nego se vazda govori o crnim hercegovačkim ustašama?

– Opaska je, naravno, na mjestu. Jedini je problem što je film o dobrom Hrvatu koji spašava Bošnjake već snimljen.

– Ma nemojte? Kad?

– Pa recimo "Neđo od Ljubuškog".

Do "ljubuškog paradoksa", kako vidimo, dolazi zbog osobitog modela nacionalne identifikacije: film o dobrom Hrvatu koji spašava muslimane od zlih Hrvata sporan je jer ga sami Hrvati doživljavaju kao film o zlim Hrvatima. Po istom obrascu, recimo – jer niti su svi ljubuški Hrvati proganjali muslimane, niti su ih svi spašavali – sporni bi se dokumentarac mogao doživjeti i kao film o dobrim Hrvatima, ali iz nekog razloga tako ga nitko nije shvatio.
Pojava je, priznajte, neobično zanimljiva. Pretpostavimo dalje za potrebe eksperimenta da je prikazan film o nekakvom zlom Hrvatu, monstruoznom zločincu s imenom, prezimenom i visokim činom HVO-a, koji ljubuške muslimane izvodi iz kuća u koje su ih sklonili dobri ljubuški Hrvati, te ih odvodi na Helidrom. Bi li u tom slučaju film bio o dobrim Hrvatima koji skrivaju susjede Bošnjake od zlog Hrvata? Naravno da ne bi. Tek bi to, naime, bio film o zlim Hrvatima.

Kako god okreneš, Hrvati ispadaju zli. I takvi, što je najzanimljivije, ispadaju u – vlastitim očima. Nije, naime, zabilježeno da je u ovih dvadeset godina netko napisao ili rekao "Svi smo mi Neđo Galić", ali jest "Svi smo mi Mate Boban". Ili Tuta, Štela, i kako se već sve u Herceg-Bosni ne zove prvo lice množine. Paradoks je sad već raskošan: kad su tute, štele i drugi Hrvati s imenom i prezimenom bili suđeni i osuđeni kao zločinci, to je bio dokaz kako međunarodna zajednica demonizira Hrvate. Kad, međutim, Hrvat Neđo Galić s imenom i prezimenom dobije nagradu za građansku hrabrost, stvar više ne fercera kao dokaz da su Hrvati dobri ljudi.

Dobrota, shvatili ste, čovjeka ne kvalificira kao Hrvata. Naprotiv: ne samo da se ratni zločinci postavljaju kao ultimativni model dobrog Hrvata – što iz dobrih Hrvata potpuno isključuje dobre ljude – nego se i od onog dobrog, kako bi se uklopio u model Hrvata, pokušava napraviti zao čovjek. Već danima tako ne prestaje internetski linč kojim se Neđo Galić prokazuje kao bivši udbaš, lakomi prevarant i ratni profiter što je papire za Bošnjake masno naplaćivao, zgrnuvši golem novac i zbrisavši u inozemstvo.

Za ovaj eksperiment – nije li znanost divna? – posve je pak nevažno je li to sve točno. Kad bi bilo tako, ispalo bi da autorica, osvjedočena mrziteljica svega hrvatskog, namjerno izvrće činjenice kako bi dokazala da je jedan Hrvat bio dobar. A da se veliki hrvatski domoljubi upravo polomiše dokazati kako takvog – dakle dobrog Hrvata – nema. Čak i kad bi ga, eto, nekim čudom bilo, izmislit će mu se udbaški dosje i ratno profiterstvo, jer niti Hrvat može biti dobar čovjek, niti dobar čovjek može biti Hrvat.

Elem, došli strani novinari u Hercegovinu pa pitali Rudija ima li šovinizma u Ljubuškom. "Ima, kako nema", odgovorio Rudi, "evo baš sinoć bio film o onom Hrvatu što je spašavao susjede iz logora." "Ne razumijem", zbunio se novinar, "po čemu je to šovinizam?" "Kako po čemu?!", odgovorio mu Rudi. "Što ih balija nije spašavao?!?"

(Boris DEŽULOVIČ; Oslobodjenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.