svabo.jpg)
Sahat budi preživjelog logoraša. Muhadžira. Nakon spremanja izlazi iz «hajma» u kojem pokušava da po svome adetu živi. Na leđima mu ruksak s bocom vode, zvrkom pite i jabukom, ko zna kad i gdje ubranom. Već danima, pokušava da nađe šefa, za kojeg je radio zadnjih nekoliko mjeseci i usput da potraži neki posao. Obilazio je radilišta u nadi da pronađe svoga dužnika, iako je zaboravio naziv firme za koju je radio. Ime šefa također nije znao, nego samo njegov nadimak. Njegovu facu je tek malo upamtio, a treba naplatiti zarađeni novac. Gdje god vidi građevinski kran ili skelu, uputi se u tom pravcu. U glavi puno želja i misli.
– Kako objasniti svojima u Bosni da nije u mogućnosti da im financijski pomogne?
Ni danas nije imao sreće. Glad ga opomenu i podsjeti na narodnu izreku: „Već je ruč’o i onaj što je koze pogubio. “Svrati na radilište na kojem je ranije radio.
Tek što je ušao u bivšu rusku kasarnu koja se pre-uređivala za muzejsku postavku, izbi kontrola. Uz kontrolu radnika tražili su one što rade na «divljaka». I preživjeli logoraš iz okupatorskih koncentracionih logora Keraterma, Omarske i Manjače nađe se u nezgodnoj situaciji. Bez radne dozvole i bez prijave. Njegovo prisustvo na radilištu objasni Hamza i dva «Podrinjca» rekavši da im je u posjeti. Oni koji nisu imali te sreće bili su pohvatani i odvedeni u zatvor iz kojega će ih deportovati u njihove matične zemlje. Nakon odlaska policije bio je i kraj radnog vremena. Skupljaju se radnici slobodnjaci na kapiji radilišta. Raspravljaju o današnjem danu i kontroli.
Idući prema autu Hamza ču molbu.
– Gospodine možete li nas prebaciti do Tegela i stadiona Borisverke, na kojem se igra derbi naše Nogometne lige Bosne i Hercegovine Berlin – jedan Podrinjac obrati se Hamzi pa nastavi – igram za Podrinje Janja. Nadam se da ćemo pobjediti našeg rivala Radnika – Bjeljina.
– Vidjećemo ko će pobijediti – javi se drugi Pod-rinjac, igrač Radnika, – ko danas pobijedi biće prvak Nogometne lige Bosne i Hercegovine Berlin. Nadam se da će danas pobijediti Radnik i da ćemo mi Bijeljinci uzeti titulu. Današnji derbi gledaće i Muhamed Hadžibeganović «Raza», najbolji igrač svih generacija našeg Radnika. Nosio je dresove klubova iz; Novoga Sada, Bačke Palanke, Banja Luke, Sarajeva i Rijeke. Nogometna zvijezda Semberije naš «Raza», kojeg je kao i nas protjerao, srbski agresor iz Bjeljine, danas je sa nama.
– To ćemo vidjeti – samouvjereno će Janjarac, igrač Podrinja.
Njihovo sportsko hvalisanje prekinu Hamza.
– Bujrum, odvest ću vas do stadiona. Rado bih gledao derbi, kao onomad kad me je rahmetli sin Kerim pozivao na svoje utakmice. Radeći u pečalbi, nisam imao vakta, da gledam sina u igri, niti da se radujem njegovim pobjedama. Bio je veliki talent… odigrao je nekoliko uta-kmica za Želju, dok ga nisu zaustavili hasumi. Vratio se u svoj Rudar u kojem je igrao sve do okupacije. Po direktivi okupatora i zabludi izdajnika iz komšiluka, ubijen je moj sin, kao i mnogi drugi bosanski sportisti.
Otac šehida, proguta tugu, sjećajući se ratne golgote.
– Hvala Allahu dželle šanuhu, nisu sve pobili. To dokazujete i vi mladi. Ovdje u tuđini, okupili ste se i osnovali Nogometnu ligu Bosne i Hercegovine Berlin.
Priču oca šehida slušali su Podrinjci sjećajući se agresorskih zločina u Janji i Bijeljini. Na rastanku vozač Podrinjcima podari sportsku prognozu.
– Znam ko će danas pobijediti.
– Ko? – uglas upitaše nogometaši.
– Danas će pobijediti Bošnjaci.
***
Vraćajući se s posla Hamza mahsuzile svrati do Osmana, da mu se zahvali za uslugu.
– Osmane, nek ti Allah dželle šanuhu, u sevap upiše, ovo tvoje dobro djelo.
– Bila mi je čast pomoći nekom muhadžiru u ovoj tuđini – skrušeno će blagoslovljeni, otkrivajući svoj nijet – za Bajram idem kući. Ženim sina.
– Mašallah, nek’ je hairli! – radosno mu ahbab stisnu ruku pa dobaci – kod nas Bošnjaka, običaj je da se daruju mladenci. Evo mala hedija za tvoga sina i buduću nevjestu.
– Niste trebali, sad je svaka marka dragocjena u Bosni – ozbiljno će Osman.
– I u teškom «iptilahu», mi se trebamo držati svojih adeta – ozbiljno će Hamza pa upita ahbaba – a odakle je buduća nevjesta?
– Odnekud iz Bosne. Sin mi bio u jednoj hajirli akciji Crvenog polumjeseca, u svojstvu tumača tursko-bosanskog jezika i tad je upoznao djevojku. Blagodat, unu-čad će mi biti pravi Bošnjaci. Raduje me što sam sačuvao svoju porodicu, koja se nije asimilirala i u Turskoj izgubila. Možda se jednog dana i vratimo na svoju djedovinu.
Pijući kahvu Hamza razmišlja o onome što je Osman rekao, sjećajući se ženidbe svojih sinova.
Nakon klanjanja dženaze Bosanskim šehidima u odsustvu, Efendija je vazio o šehidima koji su nam ostavili u amanet brigu o njihovoj djeci. Između ostalog Efendija je naglasio:
– Teško se ruci koja ne miluje i ne pomaže jetime. Oni su naša stvarnost i mi ih moramo pomagati i školovati.
Sve džematlije bile su pod dojmom Efendijinog vaza. Prilikom uplate za jetime Hamza je razmišljao o toj djeci. Iz tog razmišljanja trže ga nježni glas.
– Selam! …Hamza … ja sam hodžinica iz čaršije.
– Oh… nisam vas prepoznao! – zbunjeno će on.
– Ne čudim se, kroz šta sam sve prošla. Hvala Allahu džele šanuhu, pa sam živa.
– Ne vidim Efendiju. Kad ste došli?
– Ne možeš ga ni vidjeti. Dušmani su ga živa zapalili. Ima nekoliko mjeseci kako sam ovdje u jednom centru za strance.
Slušajući hodžinicu iz svoje čaršije Hamza upita:
– Da ne znate šta za moju i Ahminu porodicu?
– Kada su dušmani okupirali našu čaršiju, nastao je neviđeni teror. Ono što nisu granatama, srušili su dina-mitom. Za nekoliko dana kamen na kamenu nije ostao. Nas, koji smo preživjeli granatiranje i njihov streljački stroj u logore zatvoriše. Danima i noćima su nas mučili. Na svakoj prozivci, meni bi naređivali:
„’odžinice operi vrat da te lakše zakoljemo!“
– Moga hranioca na sve muke su stavljali, ruke i noge mu lomili i tako polomljenog u deku su zamotali, posuli nekom tekućinom i zapalili. Njegov krik i sad čujem kad sam sama. Mi logorašice smo sve to gledale iz naše ćelije. Nekoliko puta, vidjela sam i Ahmu, kad su ga vodili na prozivku. Kroz kakve muke je prošao. Njegov mučitelj se derao:
– Za onaj šamar, oderaću te k’o jagnje, oguliti k’o prase. Oteo si mi dragu i zato ću ti, otkinuti glavu!“
Njegova hanuma Habiba bila je u mojoj ćeliji. Izvođena je na prozivku svake noći. Samo bi joj rekli:
„Učiteljice iziđi, čekaju te učenici, počinje čas!“
Bila je izuzetno hrabra. Svoju bol je krila, od nas ostalih, koje smo teže podnosile silovanje. Svaki put po nju bi dolazio maskiran stra`ar, uz udarce bi govorio:
– Kad mi nisi htjela biti žena, bit ćeš mi ropkinja. Tvoga “mudonju“, malo više sam osunetio.
Sa zadnje prozivke, više se nije vratila – za trenutak ušuta – čula sam za tvog sina Kerima.
Hamza pusti suzu, jer su se njegove slutnje obistinile.
– Lahka smrt je spas – tješila ga je hodžinica.
– Hvala na informaciji. Slobodno se javite ako mogu pomoći.
– Teško je samohranoj majci sa dvoje maloljetne djece u tuđem dunjaluku? Pomoć neću odbiti, a bez potrebe vas ne želim zahmetiti – uz zahvalu hodžinica zamoli – Nemoj Hamza tugovati, nisi jedini koji si izgubio djecu. Šta će onda Arifa Garibović iz Kozarca? Čula sam da je izgubila šest sinova. Naša Kozarčanka Arifa ima šest šehida. Često im majka uči Jasin. Tako da sam im zapamtila imena: Džemal, Dževad, Hilmija, Senad, Sabit i Suvad. Neka im Allah dželle šanuhu, podari Džennet a njihovoj majci sabur, da ih pronađe i ukopa prije nego li i sama preseli u bolji i Vječni svijet. Evo ti adresa, pa kada mogneš navrati. Halali moram se sa svojim drugama u «hajm» vratiti.
***
Sjedeći u mesdžidu Hamza je tješio samog sebe.
– Ne umire se nazor, vidi koliko svijeta i svako je nekog izgubio u ovome okupatorskom ratu. Sabur, sad sam najpotrebniji sebi, pa onda, ako mogu, drugima pomoći.
Za susjednim stolom igra se šah.
– Šah, i mat, pobjeda je moja.
Dok reda figure za novu igru reče više za sebe.
– Dobivam bonove sa kojim mogu kupiti samo osnovne životne potrepštine, a željan sam cigarete k’o da sam u logoru!
– To ti je dobra prilika da se kaniš toga poroka. Za bonove možeš kupiti šta ti se jede. Šta bi da si na kazanu, pa moraš kusati ono što ti uspu u sahan?
– Tražio sam posla. Da mi je raditi pa da mogu k’o insan i djeci u Bosnu poslati.
Njihovu jadikovku slušao je jedan iz susjednog stola pa će očinski:
– Ako želiš, možeš sutra sa mnom da i ja dam zekjat u znanju.
Preko radioamatera Hamza je razgovarao sa Osma-nom o distribuciji humanitarne pomoći koja je teško stizala do svojih odredišta.
– Sve zemlje kroz koje konvoji prolaze, uzimaju «ušur» – tužno će Osman – a naročito Srbija, Crna Gora, Slovenija i Hrvatska. Dragi amidža, uskoro se vidimo u našoj čaršiji.
– Nije fino da zbijaš šale sa starijim, a naročito ne sa svojim amidžom, bez obzira što si oficir.
– Dosta je nama šale. Cijela Evropa sa nama se igra, k’o da smo voštane figure, pa nas prebacuju sa izložbe na izložbu, sa sajma na sajam, zavisimo od dnevnopolitičke situacije. Ali naša Armija RBiH pomrsiće im račune. Usko-ro se vidimo u našoj čaršiji!
Slušajući ovaj radosni haber Hamza se gušio u suzama.
Njegove jecaje čuo je i Osman.
– Amidža, imam još vijesti koje su za muštuluka!
– Eh, nema… nema više čemu da se insan obraduje, dušmani su u ovome ratu sve su uništili.
– Ma nije baš sve uništio – radosno će gazija – doznao sam da je strina u Turskoj.
– Šta to pričaš, kakvoj Turskoj, živ mi bio – čudio se amidža.
– U Turskoj – potvrdi on pa nastavi – tražio sam je preko Crvenog krsta, Merhameta i tek je uspio pronaći preko Crvenog polumjeseca. Nalazi se kod jedne porodice koja potiče iz naših krajeva. Njihovi preci napravili su hidžru onog vakta kad je Austro-Ugarska okupirala našu zemlju.
– Stvarno si za muštuluka. Sada mogu potvrditi one tvoje riječi da nas nisu uspjeli uništiti dušmani.
– Imam još jedan lijep haber.
– Nemoj samo reći da se javljaš iz naše mahale?
– Nije još slobodan naš grad, ali to će uskoro biti. Imam radosniji haber od te koja je na dohvatu ruke.
– Zar ima radosnija vijest od oslobođenja moga grada?
– Za mene ima, postao sam babo… moja Senadina rodila mi je dvojke. Kćerku i sina.
– Ma šta kažeš? Čestitam i nek’ ti je hairli. Kakva si im dao imena?
– Nisam puno razmišljao, sinu sam dao didino ime Ibrahim, a kćerki puničino, Habiba.
– Da nisi ti oženio Ahminu i Habibinu kćerku?
– Oženio sam njihovu kćerku nakon pogibije moje čulsije. Njihova kćerka Senadina došla je u konvoju i priključila se korpusu. Među nama buknula je ljubav. Molim te, amidža, javi puncu Ahmi da je postao djed, ne znam gdje se sada nalazi, a ako iko za njih zna, onda znaš ti.
– Dobro, ja ću mu javiti – grizući usnu od bola obeća amidža.
Nije želio da kaže istinu da ne pokvari radost povodom rođenja djece.
– Amidža, želim ti otkriti i jednu tajnu – ponovo će Osman – tvoj sin, Husein, ako Bog da, želi napraviti pir u oslobođenoj čaršiji. On sprema svoje gazije a ujedno i svatove. Kad te sin pozove u svatove, znaj da je sloboda dolepršala u našu avliju.
– Hvala Osmane na ovom radosnom haberu. Nakon nekoliko godina suze radosnice kvase moje obraze. Poselami mi sina.
– Hoću amidža. Molim te, poselami punca Ahmu i punicu Habibu. Reci im da su dobili unučad – zamoli ga pukovnik.
Ove riječi su ga poput kundaka udarale po glavi, kao nekad u logoru.
– Kome da javim ovu radosnu vijest, kada su već mrtvi? Prokleti rat, kako se igra sa ljudima. Nisam mu mogao reći da su mučki ubijeni u okupatorskim koncentracionim logorima.
(nastavice se…)
Add comment